Interakcija s drugima može biti izazovna – pitajte svakog tko je ikada pokušao razumjeti dinamiku grupe na obiteljskom okupljanju ili navigirati uredskim odnosima. Nedavno je otkriveno da se društveno ponašanje obrađuje u hipokampusu, mozgovom središtu za prostor i navigaciju. Specijalizirane stanice u hipokampusu mapiraju društvene veze – prate tko je s kim zaigrati, koga treba izbjegavati, a tko bi mogao biti dobar partner. Ova otkrića mogu otkriti iznenađujuće uvide u način na koji navigiramo našim društvenim mrežama.
Znanost društvenog ponašanja
Društveno ponašanje opisuje načine na koje pojedinci međusobno interagiraju, komuniciraju i formiraju odnose unutar grupe. Od prijateljstva i suradnje do nesuglasica i sukoba, kako komuniciramo s drugima oblikuje naš svakodnevni život. Naša mišljenja o drugima oblikovana su nizom faktora, uključujući blizinu, sličnost i poznatost.
Unutar mozga, složene kemijske reakcije posreduju u tome kako se osjećamo prema drugoj osobi ili grupi. Kada nekog volimo, luči se oksitocin, poznat kao “hormon ljubavi”. Majka koja se veže za svoje novorođenče luči velike količine oksitocina. Čak i jednostavno grljenje druge osobe potiče lučenje kemikalija koje potiču povjerenje i empatiju. Neurotransmiteri koji izazivaju dobar osjećaj, poput dopamina i serotonina, također se povećavaju kada primimo kompliment ili podijelimo smijeh s drugom osobom. Ove kemikalije podižu raspoloženje i tjeraju nas da tražimo još društvenih iskustava koja nam donose nagrade.
U slučaju da neku osobu percipiramo kao prijetnju, mozak pokreće lučenje kortizola, hormona stresa. Kortizol povećava defenzivnost i napetost. S manjkom oksitocina, dopamina i serotonina, interakcija s tom osobom čini se manje nagrađujućom. Ovu delikatnu granicu između privlačnosti i odbojnosti regulira amigdala.
Smještena duboko u mozgu, amigdala procjenjuje društvene znakove koji upravljaju našim emocijama i ponašanjem. Ona može prepoznati nečiju ljubaznost ili pak neprijateljstvo, što nas vodi u našu reakciju. U prirodi, energija, fizička snaga i percipirana hijerarhija također utječu na to hoće li se životinja igrati, pariti ili boriti s drugim pripadnicima vrste. Ovo istraživanje pokazuje da kako amigdala i viši dijelovi mozga reagiraju na ove signale može biti upravljano hipokampusom.
Hipokampus nije samo centar za pamćenje u mozgu – također ima ključnu ulogu u pomoći u navigaciji našim okruženjem. Specijalizirane stanice, poznate kao stanice mjesta, stvaraju mentalne mape koje nam omogućuju da prepoznajemo poznata mjesta, pratimo lokacije i stvorimo osjećaj smjera. Istraživači su otkrili da ove stanice rade mnogo više od pomaganja u navigaciji fizičkim prostorima. Stanice mjesta u hipokampusu također mapiraju naše društvene veze, pohranjujući informacije o drugima i našim interakcijama s njima.
Pogled iz perspektive šišmiša na mapiranje društvenih veza
Tim je otkriće napravio promatrajući društveno ponašanje egipatskih voćnih šišmiša. Bežični monitori bili su pričvršćeni na njihove glave, omogućujući istraživačima da selektivno bilježe aktivnost u njihovom hipokampusu. Istovremeno, video kamere unutar prostora pratili su lokaciju svakog šišmiša pomoću malog bar koda pričvršćenog na njihove tijela. Mjesecima su mužjaci i ženke šišmiša živjeli u ovom laboratorijskom “špilji”, gdje su slobodno komunicirali međusobno. Živjeli su u grupama od pet do deset, a šišmiši su formirali društvene hijerarhije slične onima koje vidimo u prirodi.
Dok su šišmiši prolazili kroz svoj dan, različite “stanice mjesta” su se aktivirale ovisno o tome je li životinja letjela kako bi se susrela s drugim šišmišem ili bila sama. Tim je bio iznenađen kada je otkrio da je gotovo 70% tih stanica u hipokampusu bilo aktivirano dok su se životinje družile. Snimke neurona pokazale su da su ove specijalizirane stanice bile u stanju kodirati specifični identitet drugih šišmiša. Tijekom društvenih interakcija, ove stanice također su pohranjivale informacije o događaju, kao što je bilo li susret prijateljski ili agresivan.
Što ovo znači za ljudske odnose?
Ovo otkriće u voćnim šišmišima nudi više od samo uvida u njihove društvene mreže. Možda nam pomaže razumjeti naše vlastite društvene živote. Naše veze s drugima mogu biti povezane s načinom na koji naše “stanice mjesta” kodiraju društvene interakcije. Ovo bi moglo imati važne implikacije za osobe s Alzheimerovom bolešću ili drugim neurodegenerativnim bolestima koje oštećuju hipokampus. Razumijevanje šire uloge koju hipokampus ima u društvenom ponašanju može osvježiti naše shvaćanje tih stanja, ili barem nas naučiti kako graditi snažnije veze s osobama u našoj okolini.
