Nedavna studija Effionga i suradnika pokazuje kako empatija može pojačati vezivanje između žrtve i zlostavljača, odnosno proces koji se u literaturi naziva traumatic bonding. Rad je objavljen u časopisu Journal of Social and Personal Relationships i u nastavku su razmotrene njegove ključne točke, uz objašnjenja pojmova na koje se oslanja. Empatija je u središtu ovih nalaza – a upravo empatija se često pretpostavlja kao zaštitni čimbenik, dok ovdje dobiva paradoksalnu, dvostruku ulogu.
Ali najprije, nekoliko definicija.
Što je empatija?
Empatija se u literaturi definira na različite načine. Ovisno o odabranoj definiciji, njezino se značenje preklapa s pojmovima kao što su briga, suosjećanje, kognitivno razumijevanje drugih, milosrđe i suosjećajna skrb. Uobičajeno je razlikovati dvije komponente – afektivnu i kognitivnu – pri čemu obje zajedno čine ono što svakodnevno nazivamo empatija.
- Afektivna/emocionalna empatija označava sposobnost da se u sebi pobudi emocionalni odgovor usklađen s tuđom emocijom. Ova komponenta bliska je suosjećanju i uključuje spontanu rezonancu s tuđom tugom, strahom ili radošću.
- Kognitivna/intelektualna empatija odnosi se na sposobnost razumijevanja tuđeg psihološkog stanja i perspektive – sposobnost da se „stane u tuđe cipele”, prepozna uzrok ponašanja i predvide tuđe namjere.
U spomenutoj studiji empatija je procjenjivana putem skale Basic Empathy Scale, koja mjeri i afektivnu i kognitivnu komponentu. Time je empatija operacionalizirana kao dvodijelna sposobnost koja obuhvaća i osjećanje i razumijevanje.
Što je traumatic bonding?
Traumatic bonding označava oblik snažne emocionalne povezanosti koja nastaje kroz ponavljajuće cikluse nasilja i privremenog smirivanja između žrtve i zlostavljača. Povezanost se učvršćuje upravo zato što je nasilje isprekidano povremenim pozitivnim potkrepljenjima – iznenadnim gestama brige, darovima ili riječima kajanja – zbog čega žrtva razvija snažnu, ali ambivalentnu vezu sa zlostavljačem.
Takvi ciklusi često slijede sličan obrazac: nakon epizode štete, dolazi „medeni mjesec” – izljevi pažnje, isprike, obećanja i nježnost. Žrtvi to može izgledati kao preokret moći, kao da se odnos vraća na „normalno”. Ipak, sljedeća epizoda nasilja prije ili kasnije ponovno nastupa, čime se povećava zbunjenost i kognitivna disonanca. U toj zbrci empatija žrtve prema partneru – bilo afektivna bilo kognitivna – nerijetko postaje gorivo koje održava vezu.
Dodatni razlog ostanka u takvom odnosu jest pad osjećaja osobne vrijednosti. Kako maltretiranje traje, narušava se samopoštovanje i osjećaj identiteta, pa žrtva – upravo zbog vlastite empatija prema partneru i njegova „teška djetinjstva”, „stresa” ili „problema na poslu” – češće racionalizira ono što joj se događa, umjesto da postavlja granice.
Tri dimenzije traumatic bonding
Uobičajeno je razlikovati tri međusobno povezane dimenzije ovog fenomena:
- Temeljni Stockholmov sindrom: Povezan je s interpersonalnom traumom, kognitivnim distorzijama (primjerice, samookrivljavanjem ili percipiranjem zlostavljača kao žrtve), nerealnom nadom da će se stvari „same od sebe” popraviti i vjerovanjem da će ljubav spriječiti buduće ispade. Mnoge od tih misli i ponašanja jesu pokušaji suočavanja, ali kada ih hrani empatija bez granica, lako postaju disfunkcionalni obrasci.
- Psihološka šteta: Uključuje emocionalne poteškoće, interpersonalne probleme, sniženo samopoštovanje i gubitak osjećaja vlastitog ja, uz simptome nalik onima u graničnim obrascima funkcioniranja – primjerice strah od napuštanja ili uvjerenje da poslije prekida „nikad neće biti bolje”. Naglašena empatija prema partneru često produbljuje ovu štetu jer žrtva vlastite potrebe stavlja u drugi plan.
- Ovisnost o ljubavi: Obuhvaća uvjerenja da opstanak ovisi o partnerovoj ljubavi i zaštiti, misao da je partnerova ljubav vrijedna svake boli, doživljaj gubitka smisla kada je osoba sama te vjerovanje da „bez njega/nje nema ničega”. Kada je empatija usmjerena prvenstveno prema partneru, a ne i prema sebi, taj obrazac se učvršćuje.
Istraživanje: kako su ispitani empatija i traumatic bonding
Uzorak: 345 žena iz Nigerije, regrutiranih u dvama centrima za podršku žrtvama – Assault Referral Centre (n = 145) i Lagos State Domestic and Response Team (n = 200). Prosječna dob bila je 36 godina (raspon 18-61), a ispitanice su bile u braku prosječno 10 godina. Ovi podaci opisuju kontekst u kojem su empatija, nasilje u bliskim odnosima i obrasci vezivanja zajednički razmotreni.
Mjere:
- Nasilje u bliskim odnosima: Procijenjeno skraćenom verzijom skale Composite Abuse Scale (30 čestica). Sudionice su odgovarale o učestalosti emocionalnog i fizičkog zlostavljanja od strane intimnog partnera. Primjeri stavki uključuju: „Ošamario me”, „Govorio mi je da nisam dovoljno dobra”, „Uznemiravao me na poslu” i „Pokušao me silovati”.
- Empatija: Procijenjena pomoću Basic Empathy Scale (20 čestica). Primjeri stavki: „Nakon druženja s prijateljicom koja je tužna, i ja se obično osjećam tužno” te „Često mogu razumjeti kako se ljudi osjećaju i prije nego što mi to kažu”. Ovdje je empatija eksplicitno operacionalizirana kao preklapanje osjećanja i razumijevanja.
- Traumatic bonding: Procijenjen skalom Stockholm Syndrome Scale (49 čestica). Primjeri stavki: „Bez partnera nemam za što živjeti”, „Ne mogu donositi odluke”, „Kada me drugi pitaju kako se osjećam, ne znam”, „Istodobno volim i bojim se partnera” i „Ako partneru dam dovoljno ljubavi, prestat će se tako ljutiti na mene”.
Rezultati
Analize su pokazale da je empatija posrednik odnosa između nasilja u bliskim odnosima i traumatic bonding – i to za sve tri dimenzije: temeljni Stockholmov sindrom, psihološku štetu i ovisnost o ljubavi. Drugim riječima, kada su žene doživljavale više nasilja, viša razina koju mjeri empatija bila je povezana s izraženijim obrascima traumatskog vezivanja.
Za sve tri komponente čini se da empatija predstavlja putanju kroz koju iskustvo nasilja biva „prevedeno i pojačano” u čvrsto, ali štetno vezivanje. Ovi nalazi ne znače da je empatija loša – već da bez jasnih granica i samousmjerenog suosjećanja empatija može poticati racionalizacije i održavati neravnotežu moći.
Zašto bi upravo empatija bila posrednik?
Empatija olakšava prisebno razumijevanje tuđih motiva i konteksta. Kada se to razumijevanje spoji s nesigurnošću i strahom, žrtva može početi tumačiti ponašanje partnera na način koji umanjuje doživljenu štetu: „Ima težak dan”, „Žao mu je”, „Nije htio”, „Promijenit će se”. Kognitivna empatija nudi objašnjenja – ponekad vrlo uvjerljiva – dok afektivna empatija dodaje toplinu i brigu. Ako su granice narušene, empatija se okreće protiv onoga tko je pruža.
U praksi to izgleda ovako: osoba s izraženom osjetljivošću na tuđe emocije brzo prepoznaje partnerovu tugu ili krivnju nakon incidenta i doživljava snažan poriv da mu olakša. To je plemenito, ali ako nedostaje samopoštovanja, empatija vodi zanemarivanju vlastite sigurnosti. Tako se empatija pretvara u mehanizam koji učvršćuje ciklus – nakon nasilja slijedi poplava izjava ljubavi i kajanja, žrtva doživljava olakšanje, a zatim se krug ponovno pokreće.
Empatija, suosjećanje i granice
Koristan je razlikovni trokut: empatija, suosjećanje i granice. Empatija je sposobnost „osjetiti” i „razumjeti”; suosjećanje je motivacija da se smanji patnja; granice su struktura koja štiti dobrobit obiju strana. Kada granice oslabe – osobito ako su sustavno podrivane ponižavanjem i manipulacijom – empatija bez strukture pretvara se u gorivo za samoponištavanje. Tada empatija ne ide ruku pod ruku sa samookrevetanjem, već sa samoponištavanjem.
U ovom kontekstu korisno je naglasiti i „zamke” kognitivne empatije: vještina prepoznavanja drugih perspektiva može se nenamjerno pretvoriti u opravdavanje tuđeg štetnog ponašanja. Empatija tada „radi prekovremeno” za zlostavljača – premošćuje nelagodu, briše oštre rubove sjećanja i stvara prostor za novu nadu. Ako se pritom smanjuje kontakt s vlastitim emocijama, žrtva teže prepoznaje da su strah, bol i tuga signali za promjenu.
Kada empatija postaje rizična
Empatija može postati rizična kada se sustavno koristi protiv osobe koja je osjeća. Zlostavljači nerijetko znaju prepoznati tu sklonost – žrtva koja lako razumije i oprašta često će lakše prihvatiti objašnjenja umjesto odgovornosti. U takvim okolnostima empatija postaje alat kojim se održava status quo. Istodobno, žrtva može osjećati krivnju zbog svake pomisli na odlazak: empatija joj „govori” da time napušta nekoga tko pati.
Još jedna rizična točka jest unutarnji narativ: „Ako dovoljno volim, on/ona će se promijeniti.” Ovaj narativ često je povezan s ovisnošću o ljubavi. Kada se na to nadoveže empatija usmjerena isključivo prema partneru, a ne i prema sebi, nastaje začarani krug: što je empatija veća, to je veća spremnost da se opravdava ono što povrjeđuje.
Na što upućuju nalazi za svakodnevni život
Nalazi ne pozivaju na gašenje empatije – naprotiv, oni ukazuju na važnost integriranja empatija sa samopoštovanjem i granicama. U odnosima u kojima je prisutno ponižavanje, zastrašivanje ili fizičko nasilje, važno je razlikovati dvije stvari: razumijevanje za nečiju povijest i opravdavanje sadašnjeg ponašanja. Empatija pomaže u prvome, ali ne smije služiti drugome. U suprotnom, ista empatija koja nam omogućuje toplinu i povezanost postaje most preko kojeg u naš prostor ulazi ponovljena šteta.
Prepoznavanje okidača ciklusa korisno je i na razini tjelesnih signala. Empatija nerijetko skreće pozornost prema drugome, dok tijelo šalje signale napetosti, nesanice, strepnje. Ako se te signale sustavno ignorira, učvršćuje se uvjerenje da je tuđa bol važnija od vlastite. Tada empatija, umjesto da gradi pravedan odnos, diktira stalnu popustljivost.
Primjeri kako se mehanizam može odvijati
Zamislimo situaciju nakon epizode zastrašivanja. Partner donosi cvijeće, plače, izgovara riječi kajanja. Osoba s visokom kognitivnom i afektivnom komponentom onoga što mjeri empatija osjeti navalu brige: „On je zapravo dobar, samo je pod stresom.” U tom trenutku, sjećanje na strah gubi oštrinu, a naglasak prelazi na partnerovu bol. Empatija potiče popuštanje, koje zauzvrat uči partnera da su isprike dovoljne – ciklus se nastavlja.
Drugi primjer uključuje samookrivljavanje: „Možda sam ja krivo rekla, trebalo sam šutjeti.” Ovdje empatija prema partneru prelazi u optuživanje sebe, osobito kada je samopoštovanje narušeno. U oba primjera empatija nije uzrok nasilja, ali može djelovati kao posrednik koji pojačava i održava obrazac.
Kako razlikovati zdravu i štetnu upotrebu empatije
U zdravim odnosima empatija djeluje zajedno s reciprocitetom i odgovornošću – drugi čovjek preuzima odgovornost za svoje postupke, traži pomoć kada treba i ne relativizira štetu. U destruktivnim odnosima često izostaje preuzimanje odgovornosti, a empatija jedne strane koristi se kako bi se zatvorila tema. Praktički kriterij jest pitanje: ide li moja empatija ruku pod ruku s mojom sigurnošću i dostojanstvom? Ako je odgovor „ne”, riječ je o ulozi empatije koja više šteti nego koristi.
Važna je i razlika između opravdanja i objašnjenja. Empatija omogućuje objašnjenje – vidi uzrok, kontekst i prošlost – no opravdanje bi značilo da uzrok „poništava” odgovornost. Kada se ta razlika briše, postaje lakše prihvatiti povrede kao „neizbježne”, čime se učvršćuje traumatic bonding. Stoga se u literaturi sve češće naglašava da empatija treba biti povezana s jasnim vrijednostima i granicama, kako se ne bi pretvorila u oruđe racionalizacije.
Što o nalazima govori perspektiva mjerenja
Korištenje standardiziranih ljestvica važno je kako bi se jasno razdvojile komponente koje obuhvaća empatija od drugih konstrukata. Skala Basic Empathy Scale razlikuje osjećajnu i spoznajnu stranu – time se može preciznije vidjeti koja komponenta ima veću ulogu u posredovanju. Skala Stockholm Syndrome Scale hvata tri spomenute dimenzije, dok Composite Abuse Scale nudi kvantitativni uvid u oblike i učestalost zlostavljanja. U takvom okviru, nalaz o posredničkoj ulozi koju ima empatija dobiva mjerljiv temelj: više nasilja → veća aktivacija onoga što mjeri empatija → snažnije traumatsko vezivanje.
Širi kontekst: empatija i samosuosjećanje
Jedan od načina da se razumije ovaj paradoks jest razlikovanje empatija usmjerene prema drugima i samosuosjećanja usmjerenog prema sebi. Samosuosjećanje ne poništava empatiju prema drugima – ono je nadopunjuje granicama i brigom za vlastitu dobrobit. Kada samosuosjećanje izostane, empatija prema drugima može postati jedini kompas, pa žrtva ostaje bez unutarnje reference koja kaže: „Ovo nije u redu.”
U konačnici, nalaz o posredovanju sugerira da je ključno kako se empatija „uključuje” u interpersonalne situacije. Ako je usmjerena na razumijevanje bez prateće odgovornosti i granica, olakšava racionalizaciju i odgađanje teških odluka. Ako je, pak, udružena sa sviješću o vlastitim pravima i potrebama, empatija može i dalje biti temelj topline i povezanosti – ali bez održavanja obrazaca koji štete.
Vrijedi naglasiti da ovi uvidi ne svaljuju krivnju na žrtve. Naprotiv, ističu kako okolnosti – sustavno ponižavanje, prijetnje, izolacija i financijska ovisnost – oblikuju način na koji empatija djeluje. U takvom okruženju i najplemenitiji ljudski kapacitet može biti iskorišten protiv onoga tko ga posjeduje. Razumjeti taj mehanizam znači vidjeti kako se empatija može čuvati, a da se pritom ne hrani destruktivni ciklus.
Kada se ove spoznaje primijene na obrasce svakodnevice, prepoznaju se crvene zastavice: stalno umanjivanje vlastitih osjećaja radi tuđeg komfora; kronično opravdavanje povreda; ponavljajuće obećanje promjene bez stvarnih djela; izbjegavanje razgovora o odgovornosti uz pozivanje na teške okolnosti. Gdje god je prisutna ova kombinacija, velika je vjerojatnost da empatija sudjeluje kao posrednik u održavanju veze u kojoj prevladava šteta.
Empatija ostaje ključna ljudska vrlina. Nalazi opisani u radu objavljenom u Journal of Social and Personal Relationships pokazuju da ista ta vrlina, ako nije uparena s granicama i samopoštovanjem, može nehotice pojačati traumatic bonding. Razumijevanje tog paradoksa pomaže da se taj kapacitet usmjeri tako da štiti i našu i tuđu dobrobit – bez racionalizacije nasilja, bez brisanja granica i bez odustajanja od sebe.
