Obično žudnju za hranom smatramo psihološkim fenomenom uzrokovanim navikama, željama i emocionalnim promjenama, no nova istraživanja pokazuju da širok raspon psiholoških stanja potiče zajednica mikroba u crijevima. Ovi mikrobi otpuštaju tvari koje djeluju kao neurotransmiteri te utječu na mentalne funkcije. Novo istraživanje otkriva da žudnja za šećerom djelomično proizlazi iz specifičnih crijevnih mikroba koji otpuštaju tvar koja djeluje slično novim lijekovima poput Ozempica i sličnih lijekova, koji snižavaju razinu šećera u krvi kod osoba s dijabetesom.
U novom istraživanju, znanstvenici su analizirali krv 60 pacijenata s dijabetesom tipa 2 i usporedili je s osobama koje imaju normalnu razinu šećera u krvi, a pronašli su značajan trag. Protein poznat kao FFAR4 bio je prisutan u mnogo manjim količinama u uzorcima krvi dijabetičara. Istraživanja na dijabetičnim miševima otkrila su isto. Ovaj protein aktivira hormon GLP-1, koji je snažan regulator razine šećera u krvi i apetita. To je upravo hormon na koji djeluju novi lijekovi za dijabetes kako bi smanjili razinu šećera u krvi i povećali osjećaj sitosti nakon obroka. Ovaj učinak suzbijanja apetita razlog je zašto se lijekovi koji djeluju na GLP-1 također široko koriste za smanjenje tjelesne težine kod osoba s pretilošću. Niže razine FFAR4 u krvi dijabetičara mogli bi značiti da oni imaju manje GLP-1, a samim time i višu razinu šećera u krvi i povećan apetit.
Kako bi testirali hoće li niže razine FFAR4 uzrokovati povećanu žudnju za šećerom, istraživači su pratili unos šećera kod miševa kojima je genetskom manipulacijom uklonjen protein FFAR4. Otkrili su da su ti miševi imali puno veći afinitet za konzumiranje šećera od miševa s normalnim razinama FFAR4, kada su im se nudile opcije između normalne prehrane, prehrane bogate mastima i prehrane bogate šećerom.
Ofindenje otvara pitanje zašto su razine FFAR4 niže kod dijabetičara. Razumijevanje važnosti crijevnih mikroflore na funkciju mozga inspiriralo je istraživače da posumnjaju da bi bakterije u crijevima mogle biti različite kod miševa koji žude za šećerom.
Kada su analizirali zajednicu mikroflore u crijevima miševa koji nemaju ovaj protein, jedno je svojstvo izdvojeno kao puno manje prisutno, a to je bakterija Bacteroides vulgatus. Isto su pronašli i analizirajući uzorke izmeta 45 pacijenata s dijabetesom u usporedbi s kontrolnom skupinom. Ovo je podiglo mogućnost da nešto što B. vulgatus izlučuje u malom crijevu može povećati razine FFAR4 i, putem sličnog puta kao novi GLP-1 lijekovi, smanjiti žudnju za šećerom. Istraživanja su pokazala da su životinje i ljudi s nižim FFAR4 imali povećanu žudnju za šećerom.
Kako bi otkrili ovu sumnjivu tvar, istraživači su analizirali metabolite koje je B. vulgatus izlučivao u kulturi i pronašli su jedanaest spojeva koji su im bili zanimljivi. Osobito je metabolit pantotenat bio najzastupljeniji. Već je bilo poznato da pantotenat regulira razine FFAR4 u jetri. Spajajući informacije, niže razine B. vulgatus u crijevima mogle bi smanjiti otpuštanje pantotenata, što bi uzrokovalo manjak FFAR4 koji je otkriven u krvi miševa i ljudi koji žude za šećerom. Potvrđujući ovo, eksperimenti su pokazali da je dodavanje pantotenata ili dopunjavanje s više B. vulgatus smanjilo žudnju za šećerom kod tih životinja. No, da bi se suzbila žudnja za šećerom, ove molekule koje pokreće B. vulgatus moraju na neki način doći do mozga i modificirati žudnju.
Dodatna istraživanja pokazala su da lanac reakcija FFAR4-pantotenat-GLP-1 uzrokuje povećanje još jednog faktora koji se izlučuje iz jetre (FGF21). Ovaj hormon djeluje na dio mozga koji kontrolira apetit i žudnju za šećerom, hipotalamus. Ukratko, bakterija B. vulgatus u crijevima pokreće lanac reakcija signalnih molekula koje napuštaju crijeva i djeluju na neurone u mozgu koji su odgovorni za suzbijanje žudnje za šećerom.
Stoga ne možete u potpunosti okriviti slabu volju za prekomjernim unosom šećera. Psihologija nije jedini razlog za neodoljivu žudnju za slatkišima koja dovodi ljude u rizik od visokog šećera u krvi, pretilosti i dijabetesa; biologija, zajednica bakterija u crijevima, također pritisne na hormone koji pokreću žudnju za šećerom u mozgu.
