Ovaj članak suzajednički su napisali dr. Vivien Forner sa Sveučilišta u Sydneyu i suradnici.
Volontiranje je temelj svake zajednice i društva. Bezbroj ljudi širom svijeta ulaže svoje vrijeme, energiju i znanje kako bi pomogli onima kojima je pomoć najpotrebnija. Volonteri spašavaju živote, čuvaju okoliš, unose radost u svakodnevicu i pružaju potporu u kriznim situacijama. Na primjer, bez tisuća članova koji čine temelje hitnih službi u Australiji, životi na plažama, tijekom požara ili poplava bili bi znatno ugroženiji. No, unatoč velikom značaju, volonteri su sve rjeđa pojava, a volonterski rad posljednjih godina bilježi pad u broju uključenih osoba.
Postavlja se pitanje: što dovodi do toga da volonteri prestaju volontirati? Što je to u iskustvu volonterskog rada što uzrokuje da netko tko je bio predan zajednici odluči prekinuti svoj doprinos? Važno je razumjeti razloge, jer samo tako možemo unaprijediti iskustvo volontiranja i zadržati one koji su ključni za funkcioniranje brojnih organizacija. S obzirom na to da volontiranje nosi ogroman društveni, ali i osobni značaj, odgovori na ova pitanja nisu bitni samo za organizacije nego i za svaku zajednicu.
Prema najnovijim znanstvenim istraživanjima, uključujući analizu više od stotinu studija s preko 55.000 volontera, odluka o napuštanju volonterskog angažmana rezultat je spleta osobnih, organizacijskih i društvenih čimbenika. Prvi i najvažniji čimbenik koji utječe na odlazak volontera je osjećaj zadovoljstva volontiranjem. Kada volonteri osjete da njihov trud nije prepoznat ili cijenjen, da nemaju jasne informacije o svojim zadacima ili podršku unutar organizacije, njihova motivacija brzo opada. Također, osjećaj emocionalne povezanosti sa svrhom zbog koje volontiraju ili s članovima tima presudan je za dugoročan ostanak u volonterskom radu.
Volontiranje može biti izuzetno zahtjevno. Volonteri, poput zaposlenika, doživljavaju stres i izgaranje na radnom mjestu, što može dovesti do osjećaja iscrpljenosti i odustajanja od volonterskih aktivnosti. Upravo je izgaranje, prema rezultatima brojnih istraživanja, ključni razlog zašto volonteri odustaju od volontiranja. Ukoliko se volonteri osjećaju preopterećeno, bez podrške i mogućnosti odmora ili zamjene, odluka o prestanku volontiranja postaje vrlo vjerojatna.
Drugi važan aspekt odnosi se na organizacijske čimbenike. Organizacije koje žele zadržati volontere moraju voditi računa o kvalitetnoj komunikaciji i pružanju relevantnih informacija. Pristup informacijama, jasno definirani zadaci i mogućnost sudjelovanja u odlučivanju o aktivnostima povećavaju osjećaj pripadnosti i važnosti. Kada volonteri razumiju smisao svog angažmana i imaju mogućnost osobnog razvoja, njihova motivacija za ostanak značajno raste. Organizacije poput Hrvatskog Crvenog križa već godinama ulažu u edukaciju i mentorsku podršku volonterima, što rezultira dugoročnijim angažmanom i većim zadovoljstvom sudionika (Hrvatski Crveni križ – volonterstvo).
Socijalna povezanost i osjećaj zajedništva često su razlog zbog kojeg pojedinci uopće počinju volontirati, ali i razlog zbog kojeg ostaju. Kroz volontiranje ljudi stječu nova prijateljstva, razvijaju međusobno povjerenje i osjećaj zajedničkog cilja. Kvalitetno vođene organizacije potiču druženja i neformalne susrete, čime se dodatno ojačava socijalna mreža i olakšava međusobna podrška u zahtjevnim situacijama. Istraživanja pokazuju kako snažne socijalne veze unutar volonterskog tima značajno smanjuju rizik od napuštanja aktivnosti.
Nadalje, volontiranje koje omogućuje osobni razvoj i napredovanje povećava zadovoljstvo i angažman volontera. Organizacije koje nude edukacije, radionice i mogućnosti usvajanja novih znanja i vještina, poput Saveza izviđača Hrvatske, lakše zadržavaju svoje članove (Savez izviđača Hrvatske). Kroz učenje, volonteri ne samo da doprinose zajednici, već i sami postaju kompetentniji, što dodatno osnažuje njihovu motivaciju.
Jedan od razloga zašto volonteri napuštaju volontiranje jest i nedostatak osjećaja autonomije. Kada se od volontera očekuje samo izvršavanje naloga bez mogućnosti da izraze svoje mišljenje ili predlože promjene, često dolazi do osjećaja bespomoćnosti i smanjenja entuzijazma. Upravo zato organizacije koje omogućuju volonterima sudjelovanje u donošenju odluka, planiranju aktivnosti ili kreiranju novih projekata, imaju nižu stopu napuštanja volonterskih uloga.
Učinkovitost organizacijskih procesa također je ključna. Volonteri žele osjećaj svrhovitosti i smislenosti svog angažmana. Kada su zadaci jasno postavljeni, resursi dostupni i aktivnosti dobro organizirane, volonteri lakše prepoznaju vrijednost svoga rada. S druge strane, loša organizacija, nejasne odgovornosti i dugotrajno čekanje bez konkretnih zadataka dovodi do frustracije i smanjenja volje za volontiranjem. Primjer dobre prakse u organizaciji i vođenju volonterskih aktivnosti može se vidjeti kod Zaklade Ana Rukavina, gdje se uz jasne ciljeve i podršku svakom volonteru postiže visoka razina zadovoljstva (Zaklada Ana Rukavina – postani volonter).
Važan aspekt koji često utječe na ostanak ili odlazak volontera jest i priznanje za uložen trud. Kada volonteri dobiju javno priznanje, zahvalnicu ili jednostavno osjete da je njihov rad cijenjen, osjećaju veću motivaciju za nastavak angažmana. S druge strane, ignoriranje njihovog doprinosa dovodi do osjećaja nevažnosti i besmisla.
Društvena klima i percepcija volontiranja u zajednici također igraju veliku ulogu. U zajednicama gdje se volontiranje cijeni, gdje lokalni mediji redovito izvještavaju o volonterskim akcijama i gdje se volonteri prepoznaju kao važan dio društva, veća je vjerojatnost da će pojedinci ostati aktivni dugi niz godina. Dobar primjer takve zajednice može se pronaći kroz projekte Zaklade Slagalica iz Osijeka koja godinama promiče volontiranje kao temeljni društveni kapital (Zaklada Slagalica).
Važno je napomenuti da volonteri koji odlaze nisu uvijek nezadovoljni ili izgorjeli. Nekada se razlozi kriju u promjeni životnih okolnosti, poput selidbe, promjene posla, novih obiteljskih obaveza ili zdravstvenih izazova. Upravo zato je važno održavati kontakte s bivšim volonterima i omogućiti im povratak kad to žele, bez osjećaja krivnje ili pritiska.
Za održavanje snažne volonterske baze potrebno je kontinuirano ulaganje u razvoj organizacijskih kapaciteta, edukaciju i jačanje međuljudskih odnosa. Jednako je važno razvijati fleksibilne modele volontiranja kako bi se što veći broj ljudi mogao uključiti prema vlastitim mogućnostima. To podrazumijeva različite forme volontiranja – od kratkoročnih akcija do dugoročnog angažmana, online i offline aktivnosti, ali i volontiranja prilagođenog osobama s posebnim potrebama ili izazovima.
Organizacije koje prepoznaju važnost transparentnosti, jasne komunikacije i međusobne podrške, lakše će stvoriti okruženje u kojem volonteri žele ostati. Upravo je usklađenost vrijednosti volontera i organizacije presudna za dugoročni angažman. Kroz jačanje kulture zahvalnosti, davanje povratne informacije i omogućavanje osobnog i profesionalnog razvoja, volonteri dobivaju motivaciju za dugotrajan doprinos zajednici. Važan element za zadržavanje volontera su i mentorski programi, gdje iskusniji članovi pružaju podršku i znanje novim volonterima, čime se stvara osjećaj pripadnosti i sigurnosti unutar organizacije.
Još jedan čimbenik je i mogućnost prepoznavanja i razvoja vlastitih vještina kroz volontiranje. Volonteri često ističu kako su kroz sudjelovanje u različitim projektima stekli ne samo nova znanja, već i važne kontakte koji su im pomogli u profesionalnom i osobnom životu. Upravo iz tog razloga, organizacije bi trebale redovito provoditi evaluaciju volonterskih programa, osluškivati potrebe i prijedloge volontera te prilagođavati aktivnosti kako bi omogućile što kvalitetnije iskustvo. Praktični vodiči i materijali dostupni na stranicama Volonterskog centra Zagreb korisni su za sve koji žele unaprijediti svoje volonterske programe (Volonterski centar Zagreb).
Konačno, važno je da svi dionici u društvu, od državnih institucija do lokalnih zajednica, aktivno podupiru volonterstvo. To se može postići kroz donošenje zakona koji olakšavaju rad volontera, osiguravanje financijskih i logističkih resursa te promociju pozitivne slike volontiranja u javnosti. Samo tako možemo osigurati da volonteri ostanu oslonac snažne, povezane i humane zajednice u kojoj je dobrobit svakog pojedinca zajednički cilj.
