Američki autor i humorist John Kendrick Bangs napisao je:
“Nemam psa, ali sigurno negdje / Postoji jedan koji pripada meni. / Mali momak s mašućim repom, / I tamno smeđim očima koje nikad ne drhte, / Već gledaju kroz tebe, i kroz tebe, i kroz tebe, / S neizrecivom i istinskom ljubavlju.”
Ovdje imamo nježnu pjesmu posvećenu psu sa smeđim očima. Zašto gotovo nikada ne nailazimo na emotivne ode plavookim ili žutookim psima? Jedan očigledan razlog je što većina domaćih pasa ima smeđe oči. Pregledom standarda pasmina prema Američkom kinološkom savezu može se primijetiti da je tek oko osam posto pasmina dopušteno imati bilo koju boju očiju osim smeđe. Zašto je to zanimljivo pitanje?
Nekad su bili vukovi
Sigurno znate da su, koliko znanstvenici mogu zaključiti, većina pasmina pasa nastale od vukova. Pogledate li u oči vuka, što vidite? U većini slučajeva ugledat ćete žute oči. No, Lassie, Fido i drugi naši kućni ljubimci – naši vlastiti pripitomljeni vukovi – gledaju nas toplim, crvenkasto smeđim očima.
U nedavnom istraživanju koje je proveo Konno Akitsugu s Odjela za znanosti o životinjama na Sveučilištu Teikyo u Japanu, tim znanstvenika postavio je upravo to pitanje: “Zašto psi najčešće imaju smeđe oči, dok njihovi divlji preci nemaju?” Prvo su morali utvrditi je li doista točna uobičajena tvrdnja da vukovi imaju svjetlije oči od pasa. Prikupili su slike sivih vukova i domaćih pasa te izmjerili boju njihovih šarenica. Statistički su potvrdili da je, u pravilu, boja šarenica kod pasa znatno tamnija i crvenkasta nego kod vukova.
Uloga čovjeka u promjeni boje očiju pasa
Etolozi i drugi istraživači vukova sugeriraju kako su svijetle šarenice kod vukova prilagodba za komunikaciju u divljini. Svjetlije šarenice čine zjenice vidljivijima, što članovima čopora olakšava praćenje kamo drugi vuk gleda i koliki je stupanj njegove uzbuđenosti. Budući da vukovi love u skupinama, takva neverbalna komunikacija je ključna. No, zašto su svijetle šarenice kod vukova nestale nakon što su postali psi?
Tim japanskih istraživača iznio je zanimljivu hipotezu kako su ljudi možda svjesno birali pse s tamnijim, odnosno smeđim očima, jer su im takvi psi djelovali draže i privrženije. Postoji poznata povezanost između izgleda očiju i osjećaja privrženosti. Ljudske bebe imaju šire zjenice od odraslih, što većina ljudi podsvjesno povezuje s nevinosti i povjerenjem. Tamne šarenice kod pasa čine granicu između šarenice i zjenice slabije uočljivom, pa oko izgleda kao jedno veliko, “umiljato” oko. Znanstvenici su pretpostavili da su psi sa smeđim očima ljudima djelovali prijateljskije od pasa svjetlijih očiju.
Kada se sagleda razvoj pasmina pasa kroz povijest, vidi se da su ljudi često preferirali osobine koje su ih podsjećale na mladunčad, što je poznato kao neotenija. Smeđe oči, za razliku od prodornih žutih ili plavih, daju licu psa mekši, topliji izraz koji ljudi doživljavaju privlačnijim i ugodnijim. Kroz stoljeća uzgoja pasa, takva preferencija vjerojatno je dovela do toga da je danas smeđa boja očiju toliko dominantna.
Ova pojava posebno je vidljiva kod nekih najpopularnijih pasmina na svijetu, poput labradora, zlatnog retrivera ili mopsa. Standardi za ove pasmine ističu kako su tamne, izražajne oči poželjne, dok su svijetle ili žute oči često razlog za diskvalifikaciju na izložbama. Više informacija o standardima pasmina i prihvaćenim bojama očiju može se pronaći na službenim stranicama Američkog kinološkog saveza.
Povezanost smeđih očiju i percepcije privrženosti
Da bi testirali teoriju o utjecaju smeđih očiju na ljudsku percepciju, znanstvenici su prikupljali fotografije različitih pasa, čistokrvnih i mješanaca, raznih boja krzna. Kako bi eliminirali utjecaj oblika glave i drugih osobina, svaku fotografiju obrezali su tako da su u fokusu samo oči i njuška psa. Usporedili su parove fotografija – jednu s prirodnom bojom očiju, a drugu u kojoj su oči digitalno posvijetljene da više nalikuju vukovima. Slične eksperimente s vizualnom percepcijom životinja provode se i danas, a rezultati su često iznenađujući i mogu se pronaći na portalima poput National Geographic.
U dva provedena ispitivanja sudjelovalo je 142 japanskih volontera, uglavnom studenata. Zamoljeni su da ocijene fotografije pasa prema osobinama poput prijateljskosti, agresivnosti, simpatičnosti i mladolikosti (zadnje je povezano s dojmom “šteneta”). Rezultati su pokazali da su tamnooki psi percipirani kao znatno prijateljskiji i privrženiji nego psi sa svjetlim očima. Osim toga, volonteri su izrazili veću želju za interakcijom s tamnookim psima, što sugerira kako su tijekom tisućljeća pripitomljavanja ljudi podsvjesno birali upravo takve pse za društvo. To također može objasniti zašto ljudi često pišu pjesme i priče o smeđim očima svojih pasa, ali gotovo nikad o prodornim žutim očima poput onih kod vukova.
Za dodatne znanstvene izvore o ovoj temi preporučujemo istražiti radove objavljene na stranicama ScienceDirect, gdje se mogu pronaći rezultati istraživanja o genetici i ponašanju pasa. Posebno je zanimljiva genetika boje očiju kod pasa, gdje geni određuju ne samo boju šarenice već i pigmentaciju krzna, pa tako određene pasmine gotovo uvijek dolaze u kombinaciji tamnog oka i specifične boje dlake. Zanimljiva je činjenica da geni za žutu boju oka, koji su česti kod vukova, danas su izrazito rijetki kod pasa i najčešće su povezani s posebnim linijama ili manje popularnim pasminama.
Priroda, genetika i utjecaj čovjeka
Da bi u potpunosti shvatili razliku između pasa i vukova, potrebno je razumjeti kompleksnu vezu između genetike i ljudske selekcije. U divljini, žute oči pomažu vukovima u komunikaciji i signalizaciji drugim članovima čopora, ali u okruženju gdje je čovjek glavni “odabirač”, izgled postaje važniji od funkcionalnosti. Uzgojem i selektivnim parenjem, ljudi su tijekom stoljeća favorizirali smeđe oči jer su takvi psi bolje odgovarali ljudskoj potrebi za društvom i emocionalnom povezanošću. Više o genetici pasa i povijesti njihovog pripitomljavanja moguće je pronaći na Scientific American, gdje su detaljno opisani znanstveni dokazi o tome kako su se vukovi transformirali u kućne pse.
U divljini, žute oči i jasno uočljive zjenice igraju važnu ulogu u lovu i komunikaciji, dok kod pasa, koji su prvenstveno društvene životinje, izražajne smeđe oči stvaraju dojam topline i bliskosti. Zanimljivo je da, iako postoje pasmine pasa s plavim očima, poput sibirskog haskija, smeđe oči i dalje su dominantne kod većine pasmina. Plave ili svijetle oči često su povezane s posebnim genetskim varijantama, koje mogu nositi i određene zdravstvene rizike ili utjecati na druge osobine psa. Više o tome može se pronaći na stranici Veterinarskog fakulteta Sveučilišta Cornell.
Pitanje zašto su smeđe oči toliko česte kod pasa ima više razina: od genetike, preko povijesti uzgoja, do psihologije čovjeka. Ljudi su tijekom tisućljeća birali pse s osobinama koje ih podsjećaju na mlade i bezopasne životinje. Smeđe oči daju dojam povjerenja, privrženosti i sigurnosti, što je ključno za odnos između čovjeka i psa. Upravo taj pogled, onaj koji “prolazi kroz vas, s neizrecivom i istinskom ljubavlju”, kako piše Bangs, razlog je što većina ljudi ne može odoljeti pogledu svog psa. Možda su zato psi, više nego bilo koja druga životinja, stekli status najboljeg čovjekovog prijatelja.
Dok su vukovi u divljini razvijali osobine koje povećavaju njihove šanse za preživljavanje, psi su razvijali osobine koje povećavaju njihovu šansu za privrženost čovjeku. Ta razlika ogleda se i u pogledu: vukovi s prodornim žutim očima i psi sa toplim smeđim očima. Danas je gotovo nezamislivo zamijeniti taj topli pogled našeg psa za hladan, proračunat pogled divljeg vuka, i upravo je to još jedna od mnogih fascinantnih razlika između ta dva srodnika.
Copyright SC Psychological Enterprises Ltd. Ne smije se ponovno tiskati ili objavljivati bez dozvole.
