U posljednjih nekoliko godina sve se češće raspravlja o pojavi koju istraživači nazivaju isto-spolna performativnost – u engleskom diskursu same-sex performativity – a koja opisuje javno pokazivanje intimnosti između žena koje se identificiraju kao heteroseksualne. Jedno novije istraživanje Samanthi Stevens, Flore Oswald i Jes Matsick, objavljeno u časopisu Personal Relationships, usmjerilo se upravo na tu temu i ponudilo detaljniji uvid u motive, doživljaje i obrasce ponašanja. Prema njihovim nalazima, heteroseksualne žene na fakultetima nerijetko sudjeluju u takvim situacijama, bilo kao poljubac u klubu, poziranje za fotografiju ili razigrana gesta bliskosti pred društvom.
Za razliku od pojednostavljenih medijskih prikaza, istraživanje naglašava da heteroseksualne žene nisu homogena skupina kada je riječ o razlozima zbog kojih se upuštaju u isti tip ponašanja. Uočena je znatna varijabilnost u motivima, privremenim raspoloženjima i socijalnim kontekstima. Između 20 i 33% studentica koje se deklariraju kao heteroseksualne prijavilo je barem jedno iskustvo isto-spolne performativnosti, što sugerira da fenomen nije ruban. Za heteroseksualne žene u dobi studentskih godina to može biti način istraživanja, druženja ili jednostavno dio specifične kulture noćnog izlaska.
Autori rada analizirali su odgovore 282 sudionice koje su izvijestile o takvim iskustvima. Upitnici su obuhvaćali identitet, stavove, motivacije i naknadne procjene vlastitih doživljaja. Kako bi razlučili obrasce, istraživači su primijenili statističku tehniku latent class analysis, što je omogućilo grupiranje žena prema sličnim motivacijskim profilima. Na taj način pokazalo se da heteroseksualne žene nerijetko dolaze do sličnog ponašanja iz različitih psiholoških smjerova i socijalnih okolnosti – što je ključno za razumijevanje nijansi koje često ostaju nevidljive u površnim objašnjenjima.
Dobivena su tri prepoznatljiva profila motivacije za isto-spolnu performativnost. Upravo ti profili olakšavaju razumijevanje kako heteroseksualne žene u istom ambijentu – primjerice na zabavi ili u klubu – mogu imati vrlo različite namjere i kasnije dojmove o onome što se dogodilo.
- Skupina Other-Motivated bila je potaknuta faktorima poput traženja muške pozornosti i želje za zbližavanjem s drugima u društvu. Za mnoge heteroseksualne žene takvi elementi okoline djeluju kao katalizator koji potiče spontano ponašanje.
- Skupina Sexually Motivated isticala je motive seksualne želje i istraživanja. U tim okolnostima heteroseksualne žene koriste situaciju da ispituju granice vlastite privlačnosti i preferencija bez pretpostavke trajne promjene identiteta.
- Najbrojnija je bila skupina Ambiguously Motivated, koja je slabije naglašavala ijedan specifičan razlog. Heteroseksualne žene u toj skupini često opisuju iskustvo kao „jednostavno se dogodilo” – uz dozu zabave, radoznalosti i utjecaja konteksta.
Bez obzira na profil, kroz odgovore se provlače dva stalna čimbenika: osjećaj razigranosti i prisutnost alkoholne intoksikacije. To ne znači da heteroseksualne žene nužno donose nepromišljene odluke, nego da ambijent zabave – glasna glazba, plesački podij, grupna dinamika, fotoaparati – povećava vjerojatnost da će se dogoditi performativni poljubac ili zagrljaj koji dobiva publiku. U takvom okruženju heteroseksualne žene ponekad su sklonije isprobati nešto novo, osobito ako se oslanjaju na stvarno ili zamišljeno odobravanje okoline.
Studija je dodatno izdvojila još nekoliko zanimljivih nalaza:
- Žene u skupini Ambiguously Motivated iskustva su procjenjivale manje pozitivnima od ostalih, a to je bilo povezano sa smanjenim interesom za ponavljanje u budućnosti. To je važno jer heteroseksualne žene iz te skupine često smatraju da performativnost nije dala očekivani emocionalni ishod.
- Žene iz skupine Other-Motivated doživljavale su iskustvo kao objektivizirajuće, no ne nužno negativno. Ujedno su češće bile povezane sa sestrinstvima ili su iskazivale interes za takva okruženja, gdje heteroseksualne žene nailaze na jasno strukturirane rituale druženja i pripadnosti.
- Što se tiče želje, autorice su zabilježile da su žene iz skupine Sexually Motivated izvještavale o najvišim razinama isto-spolne privlačnosti, u skladu s njihovim motivima. To pokazuje kako heteroseksualne žene mogu imati epizodičnu ili situacijsku privlačnost bez promjene osnovne samokategorizacije.
U pogledu slike o sebi i rodnih obilježja, između skupina nije bilo znatnih razlika u feminitetu, doživljenoj privilegiranosti ili političkoj konzervativnosti. Jedna je razlika, ipak, bila uočljivija: skupina Other-Motivated češće je bila povezana sa sestrinstvima. Za heteroseksualne žene to je informativno jer sugerira utjecaj institucijskih rituala, grupne kohezije i normi ponašanja koje definiraju što se na tulumu doživljava kao „zabavno” ili „društveno poželjno”.
Unatoč različitim motivima, nije bilo značajnih razlika u heteroseksističkim stavovima između skupina. To implicira da razlozi zbog kojih heteroseksualne žene sudjeluju u isto-spolnoj performativnosti nisu nužno povezani s negativnim stavovima prema lezbijkama ili queer ženama. Drugim riječima, ponašanje se ne može automatski tumačiti kao izraz predrasuda ili nelagode – često je riječ o specifičnoj kombinaciji konteksta, znatiželje i dinamike vršnjaka.
Poljubac između žena u javnom prostoru nerijetko je obavijen slojevima simbolike. Za neke heteroseksualne žene taj poljubac znači testiranje granica intimnosti i vlastite udobnosti s tjelesnošću. Za druge je to komunikacijski signal – poruka pripadanja ekipi, sudjelovanja u šali ili hvatanja zajedničkog ritma večeri. U oba slučaja publika ima važnu ulogu: prijatelji koji potiču, promatrači koji reagiraju ili kamere koje snimaju stvaraju okvir u kojem geste dobivaju dodatno značenje.
Medijska kultura ima prepoznatljiv utjecaj. Muzika, film i društvene mreže oblikuju očekivanja o tome što je „cool”, što dobiva lajkove i što će se prepričavati sutra na kavi. Heteroseksualne žene tako ponekad internaliziraju poruku da performativni poljubac može biti zabavan rekvizit večeri. No istovremeno mnoge su svjesne tankih linija između igre i instrumentalizacije – primjerice kada se gesto koristi radi muške publike. Upravo zato vrijedi istaknuti kako istraživanje predstavlja heteroseksualne žene kao aktivne donositeljice odluka, a ne kao pasivne objekte trendova.
U kulturi studentskih kampusa socijalni kapital često se gradi na sudjelovanju u ritualima – od tematskih zabava do fotografiranja u grupama. Heteroseksualne žene u takvom ambijentu percipiraju poljubac kao „sigurnu” gestu s obzirom na to da je riječ o prijateljici ili poznanici, uz očekivanje da neće doći do prijetnje reputaciji. Usporedno, prisutnost alkohola može smanjiti inhibicije i povećati spontanost. To ne umanjuje važnost pristanka: heteroseksualne žene kontinuirano naglašavaju da je jasna komunikacija o granicama presudna kako bi se iskustvo doživjelo kao dobrovoljno i ugodno.
Važan je i koncept društvenog rizika. U nekim krugovima heteroseksualne žene procjenjuju kako je poljubac s prijateljicom manji reputacijski rizik od poljupca s nepoznatim muškarcem u javnosti – osobito ako se radi o kratkom, „insajderskom” činu među bliskim osobama. Ta procjena ne vrijedi svugdje i za sve, no pokazuje kako se mjerila prihvatljivosti mijenjaju ovisno o društvenoj mreži, normama i očekivanjima grupe.
Termin „seksualna fluidnost” često se spominje kada se govori o promjenjivim obrascima privlačnosti kroz vrijeme i kontekst. Heteroseksualne žene, koje se i dalje primarno identificiraju kao hetero, mogu epizodno doživjeti znatiželju ili uzbuđenje u odnosu na neku prijateljicu ili poznanicu. Takvi trenuci ne moraju se pretvoriti u trajni identitetski pomak niti zahtijevati novo etiketiranje – oni prije označavaju prostor istraživanja u kojem se uloge, granice i doživljaji naknadno promišljaju.
Socijalno učenje ima praktičnu ulogu: što se u jednoj ekipi doživljava kao zabavno i dobrodošlo, heteroseksualne žene brže preuzimaju kao dio svoje izvedbe. Ako se u okruženju nagrađuje hrabrost, improvizacija i „dobra priča” za sutra, performativni poljubac može djelovati kao brza karta do statusa „zabavne osobe”. S druge strane, u konzervativnijim krugovima isti čin mogao bi nailaziti na kritiku. Stoga je razumijevanje socijalnih očekivanja ključno za tumačenje zašto heteroseksualne žene pristaju na takve geste u jednom, a odbijaju ih u drugom kontekstu.
Vrijedi se vratiti na tri profila iz istraživanja i njihove nijanse u svakodnevnim situacijama. Heteroseksualne žene koje spadaju u Other-Motivated često naglašavaju element publike – želju da se „podigne atmosfera” ili da se privuče pažnja grupi, uključujući muškarce. One će rado sudjelovati u zajedničkim fotografijama, kratkim, koreografiranim poljupcima i pozama. Njihova priča manje je o privatnom uzbuđenju, a više o učinku na scenu večeri.
Za heteroseksualne žene u skupini Sexually Motivated prioritet je osobno iskustvo: intriga, znatiželja, potencijalno buđenje isto-spolne privlačnosti. Njih zanima kako se osjećaj mijenja u stvarnom kontaktu, kako tijelo reagira i postoji li želja za daljnjim istraživanjem izvan okvira performativnosti. U tim slučajevima poljubac nije tek rekvizit zabave, nego prilika da se provjeri autentična poruka tijela i emocija.
Kada su heteroseksualne žene u skupini Ambiguously Motivated, obično su u fokusu okolnosti – atmosfera je bila dobra, prijateljice su bile raspoložene, netko je predložio ideju, netko se nasmijao. Nakon toga slijedi dojam „ni dobro ni loše, samo se dogodilo”, zbog čega kasnije motivacija za ponavljanje može pasti. Ovdje je najvažnije kako se iskustvo uobličuje kroz razgovor poslije – o tome hoće li biti prepričano kao „mala avantura” ili kao epizoda koja nije donijela emocionalni smisao.
U svim profilima pitanja granica i pristanka ključna su tema. Heteroseksualne žene često ističu da se ugoda i sigurnost postižu jasnim neverbalnim i verbalnim signalima, kao i poštivanjem trenutnog „ne”. U kulturi u kojoj se publika i kamera često podrazumijevaju, dogovor o tome hoće li nešto biti snimljeno i dijeljeno dodatna je razina brige. Ta razina skrbi omogućuje da iskustvo ostane u domenu igre i istraživanja, a ne izloženosti i pritiska.
Kod tumačenja fenomena vrijedno je izbjeći dva ekstrema. Prvi je trivijalizacija – ideja da heteroseksualne žene „samo rade show”. Drugi je patologizacija – ideja da je svako odstupanje od heteronormativne rutine znak unutarnjeg sukoba. Istraživanje upućuje na treći put: različite situacije daju različite rezultate, a heteroseksualne žene pokazuju sposobnost refleksije i učenja iz vlastitih epizoda. Nekima će performativni poljubac otvoriti pitanja o želji, drugima će ostati na razini situacijske zabave, a trećima će postati anegdota bez daljnjih posljedica.
Uloga sestrinstava i sličnih organizacija spominje se zbog specifičnih rituala – od novaka do tematskih večeri – koji mogu potaknuti kolektivne geste. Heteroseksualne žene u takvim okruženjima često se oslanjaju na pripadničke norme koje nagrađuju koheziju i sinkronizaciju. Istovremeno, upravo tu se naglašava važnost edukacije o pravu na povlačenje pristanka i o brizi za one koji ne žele sudjelovati u performativnim dijelovima večeri.
Alkohol se u odgovorima sudionica pojavljuje kao zajednički nazivnik, ali nije jedini ni dostatan faktor. Heteroseksualne žene nerijetko napominju da bez osjećaja povjerenja prema prijateljici i bez opće ugode u prostoru do poljupca ne bi došlo. To je podsjetnik da kemija situacije uključuje psihološke, društvene i fiziološke sastojke. U ravnoteži tih sastojaka poljubac prestaje biti „trik” i postaje izraz odnosa prema tijelu, bliskosti i igri.
Medijski narativi ponekad seksualiziraju ženske interakcije isključivo za pogled muškaraca. No odgovori sudionica pokazuju otpornost na takvo sužavanje perspektive. Heteroseksualne žene znaju razlikovati trenutke kada publika diktira radnju od trenutaka kada one same drže kormilo. To razlikovanje ne nastaje slučajno – ono se uči kroz iskustvo, razgovor i promišljanje, često dan poslije, kada se emocije slegnu, a sjećanja preslože.
Tehnologija dodatno komplicira sliku: prisutnost kamera i društvenih mreža stvara „trećeg sudionika”. Heteroseksualne žene često dogovaraju što će završiti na storiju, a što će ostati privatno. Takvi mali ugovori prijateljica štite integritet iskustva i smanjuju rizik naknadne nelagode. U tom smislu, digitalna pismenost postaje dio emocionalne pismenosti.
Kada se razmatraju kulturne razlike, važno je priznati da se norme i očekivanja mijenjaju između gradova, sveučilišta i društvenih krugova. Heteroseksualne žene iz urbanih, liberalnih sredina vjerojatnije će iskustvo opisati kao „normalan dio izlaska”, dok će u tradicionalnijim okruženjima isti čin biti rjeđi ili će mu se pripisivati druga značenja. Ni jedno ni drugo ne govori sve o pojedincu – govori o razgovoru između osobe i njezine zajednice.
U pedagoškom smislu, korisno je govoriti o jeziku. Izraz „isto-spolna performativnost” pomaže razlikovati namjeru od identiteta. Heteroseksualne žene tako mogu opisati događaj kao performativan – osmišljen ili potaknut scenom – bez obaveze da redefiniraju svoj identitet. Paralelno, one koje osjete trajnu ili ponavljajuću privlačnost mogu istražiti taj osjećaj izvan performativnog okvira. Jezik koji omogućuje nijanse smanjuje stigmu i olakšava iskren razgovor.
Konačno, važan je i post-iskustveni sloj: kako se priča prepričava, kome, kojim riječima. Heteroseksualne žene često koriste humor da bi umanjile nelagodu, ali i ozbiljnost kada govore o granicama ili o osjećaju objektivizacije. Taj narativni rad nije sporedan – on određuje kako će se iduća slična situacija doživjeti, hoće li biti prihvaćena ili odbijena, i koje će nove granice biti postavljene.
Fenomen ostaje višedimenzionalan. Heteroseksualne žene u istom prostoru vide različite putove do istog čina: društvena nagrada, osobna radoznalost, trenutak igre, potvrda prijateljstva, mala provokacija ili prozor u nešto dublje. Nema jedne priče koja bi sve objasnila – ima mnoštvo malih priča koje zajedno pokazuju koliko su motivi i doživljaji slojeviti.
U svakodnevici to znači da će heteroseksualne žene i dalje donositi situacijske odluke, ponekad vođene humorom i laganošću, ponekad željom i istraživanjem, ponekad pritiscima okoline. Što je jasnija kultura pristanka, što su raskošnije mogućnosti da se kaže „da” i „ne”, i što je više prostora za razgovor poslije, to je veća vjerojatnost da će iskustva ostati u sferi dobrovoljnosti i osobne agencije.
U međuvremenu, kampusi, klubovi i studentske organizacije imaju priliku njegovati okruženja u kojima heteroseksualne žene i njihove prijateljice mogu artikulirati očekivanja prije igre i smjestiti mobitele u džep kada dogovor to traži. Tamo gdje se takva praktična etika živi – od povjerenja do skrbi – performativni poljubac neće biti ni oružje ni teret, nego kratka epizoda koja pripada onima koje su je odabrale.
U tom okviru istraživanja poput ovoga korisna su jer nude rječnik i strukturu za razumijevanje bez brzih osuda. Heteroseksualne žene tako dobivaju prostor da objasne ne samo što su učinile, nego i zašto se to dogodilo baš tada i baš tako – što, na kraju, čini razliku između puke scene i iskustva koje je imalo smisla u danom trenutku.
