U javnosti se uporno ponavlja isto pitanje: vjeruje li Trump doista da je pobijedio na izborima 2020. i da mu je pobjeda “ukradena”? Poteškoća je u tome što je najtočniji odgovor istodobno potvrdan i niječan, jer se uvjerenje ne ponaša kao tvrda, jednom zauvijek zadana činjenica, nego kao obrazac ponašanja koji se može mijenjati i prilagođavati.
Uobičajena pretpostavka iza tog pitanja jest da je uvjerenje stabilno: ili netko vjeruje ili ne vjeruje. U praksi, uvjerenje se često pokazuje kao instrument kojim osoba održava sliku o sebi, opravdava poteze i usklađuje vlastite izjave s većom pričom o tome tko je i što mu se “mora” dogoditi. Kada se ta veća priča učvrsti, javlja se unutarnji zahtjev za dosljednošću – ne nužno dosljednošću prema dokazima, nego dosljednošću prema osobnoj naraciji.
U tom okviru, Trump nije tek netko tko iznosi tvrdnje radi trenutnog dojma. On gradi narativ u kojem je neizostavno središte, a zatim se prema tom narativu i odnosi kao prema nužnosti. Što je priča grandioznija, to je veći pritisak da se održava na životu, pa makar i djelomičnim vjerovanjem u vlastite konstrukcije. U isto vrijeme, to djelomično vjerovanje može biti kompatibilno sa svjesnom namjerom da se javnost nagovori, zbuni ili potakne na određeno ponašanje.
Ovdje je važno razlikovati dvije razine: unutarnju i društvenu. Na unutarnjoj razini osoba može prihvatiti dio vlastite tvrdnje kao “dovoljno istinit” da umiri nelagodu, odagna sram ili sačuva osjećaj nepogrešivosti. Na društvenoj razini, ista osoba može tu tvrdnju koristiti kao sredstvo pritiska, mobilizacije i discipliniranja okoline. Kad se te razine preklapaju, nastaje opasna mješavina iskrenog samouvjeravanja i hladne računice.
Trumpov obrazac može se opisati kao solipsistička stvarnost: sklonost da prihvati samo onu verziju stvarnosti koja služi potrebama vlastitog ja, bez obzira na standarde dokaza i provjere. U takvom pristupu, “dokaz” je ono što se uklapa u priču, a “činjenica” je ono što pomaže održati autoritet. Solipsistička stvarnost nije puko laganje u klasičnom smislu, jer u njoj postoji element samouvjeravanja: dovoljno snažan da se izgovara uvjerljivo, ali dovoljno fleksibilan da se po potrebi prilagodi.
Zato se pitanje vjeruje li Trump u svoje laži ne može svesti na psihološku anegdotu. Riječ je o društvenoj strategiji: stvaranje lažne tvrdnje, djelomično urastanje u nju, zatim iskorištavanje te tvrdnje kao oružja protiv kritičara i institucija koje inzistiraju na provjeri. Kad se netko suprotstavi, napad nije usmjeren samo na argument nego i na legitimnost osobe ili institucije koja ga iznosi – kao da je sama provjera neprijateljski čin.
U jednostavnijem jeziku: Trump može izmišljati, zatim se djelomično uvjeriti da je izmišljeno “u srži” točno, potom tu konstrukciju upotrijebiti kao dokaz vlastite pravednosti i, na kraju, agresivno napadati one koji postavljaju pitanja. Taj se obrazac ne zadržava u domeni govora. Kad se sustavno ponavlja, on postaje društveni signal: poruka pristašama da je poželjno djelovati, a protivnicima da je rizično osporavati.
Posebno je opasan dio u kojem takva retorika stvara atmosferu političkog nasilja. Ne mora svaki poziv biti izravan, niti svaka rečenica mora sadržavati nalog. Dovoljno je da se stalno proizvodi dojam egzistencijalne ugroze i moralne panike, pa da se u dijelu publike razvije osjećaj “pravedne obrane”. U takvom okruženju nasilje se može predstavljati kao nužna korekcija poretka, a ne kao napad na njega.
Iz pravne perspektive, pitanje kaznene odgovornosti ponekad se povezuje s konceptom namjerne sljepoće: situacijom u kojoj netko izbjegava saznanje jer mu ono smeta u održavanju vlastite verzije priče. No i bez pravnih kvalifikacija, politički učinak je vidljiv: Trumpova sposobnost društvene manipulacije poluvjerovanjem pretvara se u instrument koji istodobno mobilizira pristaše i erodira kriterije istine u javnom prostoru.
Važno je također razumjeti da narativna nužnost nije samo individualna psihologija. Društva imaju svoje zajedničke priče: o tome kako se prenosi vlast, što znači izborna legitimnost, koja je uloga institucija i gdje su granice političke borbe. Te priče katkad nastaju organski iz povijesti i kulture, a katkad ih učvršćuju demokratske institucije kroz procedure, javnu odgovornost i transparentnost.
Upravo se zato istraga i javna saslušanja Kongresova odbora o napadu 6. siječnja pojavljuju kao odgovor na solipsistički narativ. Odbor, naravno, također gradi narativ – ali u obliku koji je suprotan privatnoj, samopotvrđujućoj verziji stvarnosti. Njegov je zadatak ponuditi koherentan prikaz događaja i uloge pojedinaca: i onih koji su pokušali narušiti integritet izbora 2020., i onih koji su taj integritet štitili.
Na jednoj razini, odbor mora razotkriti i osporiti tvrdnju o “krađi”, jer bez takve tvrdnje događaji 6. siječnja teško bi dobili jednaku motivacijsku snagu i simbolički naboj. U tom smislu, odbor nastoji vratiti faktografsku stvarnost u središte: kronologiju, dokumente, svjedočenja, komunikacije, odluke i propuste. Ključna je i disciplina u prezentaciji: miran ton, odmjerenost, postupnost i samokontrola, čak i kada su članovi odbora bili izloženi prijetnjama.
Na drugoj razini, narativ odbora usmjeren je na ponovnu legitimaciju demokratskog procesa. Važno je što formalni prikaz događaja nije prepušten samo posebnom tužitelju ili sudu, nego ga je preuzeo kongresni odbor sastavljen od izabranih predstavnika, uključujući elemente dvostranačkog okvira. U trenutku institucionalne krize, poruka je da demokracija ne može pobjeći od vlastite odgovornosti: mora sama sebe objasniti, obraniti i učiniti razumljivom građanima.
U toj ambiciji postoji i klasična politička referenca: približiti se onome što je Alexis de Tocqueville nazivao suverenošću naroda. To nije retorički ukras, nego standard prema kojem se mjeri legitimnost: jesu li procedure čitljive, jesu li odluke obrazložene, postoje li mehanizmi kontrole, može li javnost pratiti kako se od činjenica dolazi do zaključaka. Odbor pokušava pokazati upravo to: kako demokratsko odlučivanje izgleda kada se provodi pod pritiskom, u nesigurnosti i usred poplave informacija.
Zato se u javnim izlaganjima naglašavaju metode rada: kako se prikupljaju dokumenti, kako se provode intervjui, kako se provjeravaju tvrdnje, kako se razdvajaju interpretacije od činjenica, te kako se upravlja neslaganjem. Odbor također naglašava profesionalnu ulogu osoblja i savjetnika, čime poručuje da nije riječ o improvizaciji ili političkom performansu, nego o postupku koji ima standarde i unutarnju logiku.
U toj točki nastaje ključni kontrast prema obrascu u kojem Trump pokušava delegitimirati samu ideju istrage prikazujući je kao unaprijed namještenu. Transparentnost procesa, javno iznošenje izvora i strukturirano pripovijedanje služe kao protuotrov: ako se može pratiti put od dokaza do zaključka, teže je uvjeriti građane da je sve tek proizvod zavjere. Time se ne uklanja političko neslaganje, ali se vraća okvir u kojem se neslaganje odvija.
Odbor je koristio opsežnu dokumentaciju i velik broj razgovora sa svjedocima, uključujući izborne dužnosnike te državne i lokalne volontere. Bitno je što se taj materijal ne iznosi kao nepovezana masa, nego se tka u narativ u kojem se vidi redoslijed: korak po korak, odluka po odluka, pritisak po pritisak. Ta postupnost je dio poruke: demokratska istina nije dojam, nego rezultat rada, provjere i javne odgovornosti.
Iz takvog pristupa proizlazi i dodatna funkcija: zaštita same ideje da institucije mogu djelovati razumno i disciplinirano čak i kada je politička temperatura visoka. Ako se pokaže da je moguće izdržati pritisak, objasniti postupak i ostaviti trag koji javnost može evaluirati, onda se gradi otpornost demokratskog poretka. U suprotnom, prepušta se prostor solipsističkim verzijama stvarnosti u kojima je svaka činjenica samo “mišljenje”, a svaka provjera “napad”.
Upravo zato je važno kako se govori o odgovornosti. Odbor se ne zaustavlja na jednoj osobi, nego odgovornost širi na mrežu aktera: tko je što znao, tko je što učinio, tko je propustio reagirati, tko je omogućio pritiske ili širenje neutemeljenih tvrdnji. No, u javnom prostoru najviše pažnje privlači Trump, jer je njegova uloga u narativu središnja: on je i izvor tvrdnje, i njezin najglasniji promotor, i osoba koja od te tvrdnje izvlači političku korist.
Tu se ponovno vraćamo na početno pitanje, ali u preciznijem obliku: koliko je vjerovanje stabilno, a koliko je funkcionalno? Trump može istodobno održavati unutarnju sliku vlastite nepogrješivosti i svjesno testirati granice institucija. Može se oslanjati na djelomično vjerovanje da bi djelovao uvjerljivo, a zatim se oslanjati na stratešku neodređenost da bi izbjegao jasnu odgovornost. Ta kombinacija je naročito snažna u medijskom okruženju u kojem se izjava može plasirati kao signal, a kasnije povući ili preoblikovati bez formalne posljedice.
Jedan od najvažnijih učinaka takvog pristupa jest normalizacija poluistine kao političkog alata. Ako publika prihvati da nije važno je li tvrdnja točna, nego “na čijoj je strani”, tada se politička borba premješta s terena činjenica na teren identiteta. U tom okruženju Trump ne mora uvjeriti sve građane; dovoljno je da učvrsti jezgru pristaša, obeshrabri kolebljive i nametne okvir u kojem institucije stalno moraju dokazivati ono što se ranije podrazumijevalo.
Zato je reakcija institucija usmjerena na ponovno uspostavljanje kriterija: što je dokaz, što je postupak, kako izgleda javna provjera, gdje su granice legitimnog političkog pritiska. Odbor pritom nastoji izbjeći zamku emocionalne eskalacije. Ako se ton pretvori u isključivo moralnu osudu bez metodološke discipline, otvara se prostor da se cijeli proces predstavi kao politički obračun. Kada je ton odmjeren, a argumentacija provjerljiva, teže je svesti sve na plemensku borbu.
U isto vrijeme, ne treba idealizirati institucionalni odgovor. Demokratske institucije imaju vlastite interese, vlastite političke dinamike i vlastite slabosti. No razlika je u tome što institucije, kada funkcioniraju, mogu ugraditi samokorekciju: proceduru, zapisnike, javnost rada i mogućnost kritike na temelju dostupnih informacija. Solipsistička stvarnost tome se opire, jer počiva na neprihvaćanju vanjskih kriterija i na zahtjevu da publika prihvati priču zato što dolazi od autoriteta, a ne zato što je provjerena.
U takvom sukobu narativa ne radi se samo o jednoj epizodi američke politike. Radi se o modelu kako se demokracije brane kada se suoče s pokušajem da se činjenice zamijene lojalnošću. Trump je u toj priči važan zato što pokazuje koliko daleko može otići politički projekt u kojem se osobna naracija postavlja iznad institucionalnih pravila, a uvjerenje se koristi kao instrument moći, a ne kao odnos prema stvarnosti.
Nancy Rosenblum je profesorica emerita na Harvardovu sveučilištu, a poznata je po radu na političkoj teoriji i analizi demokratskih institucija. Autorica je knjige, zajedno s Russellom Muirheadom, “A Lot of People are Saying: the New Conspiracism and the Assault on Democracy” (Princeton University Press, 2019).
