Intuitivno, mnogi ljudi kada čuju za seksualne zločine odmah pomisle da je riječ o ponašanjima koja su izravno naučena iz pornografskih sadržaja. U javnim raspravama često se pretpostavlja da su scene objektivizacije, ponižavanja ili nasilja nad ženama prikazane u pornografiji glavni pokretači mizoginih stavova i kasnijeg počinjenja seksualnih delikata. U takvom okviru seksualni prijestupnici nerijetko se promatraju kao osobe koje jednostavno “odrađuju” scenarije koje su prethodno vidjele na ekranu.
Istodobno, tijekom posljednjih desetljeća objavljen je značajan broj istraživanja koja dovode u pitanje tu pojednostavljenu priču. Nekoliko meta-analiza – studija koje objedinjeno analiziraju velik broj pojedinačnih istraživanja – sugerira da postoji tek skroman ili vrlo ograničen dokaz o izravnoj povezanosti između korištenja seksualno eksplicitnih medija i seksualne agresije. Prema tim nalazima, sama pornografija ne djeluje kao jednostavan “recept” koji seksualni prijestupnici samo slijede, nego je odnos između gledanja pornografije i počinjenja nasilja mnogo složeniji i posredovan nizom drugih čimbenika.
U novom istraživanju objavljenom u časopisu Crime & Delinquency, tim znanstvenika sa sveučilišta Michigan State analizirao je ulogu seksualnih scenarija naučenih kroz konzumaciju pornografije u konkretnim seksualnim deliktima. Istraživanje je vodila doktorandica kaznenog pravosuđa Amanda Isabel Osuna, uz mentorstvo dr. Karen Holt. Osuna je istaknula da se glas onih koji su osuđeni za seksualne zločine rijetko sluša te da je za razumijevanje razloga zbog kojih seksualni prijestupnici počinjavaju djela ključno čuti njihova vlastita iskustva i opažanja. Upravo ta perspektiva može pomoći i u boljem oblikovanju preventivnih mjera.
Dr. Karen Holt, docentica na području kaznenog pravosuđa, naglašava da se u javnosti često bez detaljnije provjere pretpostavlja da pornografija ima izravnu i snažnu ulogu u nastanku seksualnog nasilja. Prema njezinu mišljenju, takve tvrdnje potrebno je sustavno provjeravati, a ne se oslanjati na moralne panike ili dojmove. Kada se seksualni prijestupnici izravno pitaju kako su doživljavali pornografiju i jesu li je koristili kao predložak za vlastito ponašanje, dobivaju se mnogo nijansiraniji odgovori nego što to sugeriraju medijski naslovi.
Istraživanje prisutnosti scenarija iz pornografije u seksualnim deliktima
U ovom istraživanju intervjuiran je 101 muškarac osuđen za različite seksualne prijestupe dok su se nalazili na izdržavanju kazne zatvora. Razgovori su trajali do 45 minuta i bili su polustrukturirani, što znači da su se intervjuisti držali određenog skupa tema, ali su sudionicima ostavljali prostor da detaljno opisuju vlastita iskustva. Seksualni prijestupnici govorili su o tome kada su prvi put vidjeli seksualno eksplicitne materijale, koje su vrste sadržaja konzumirali, koliko često su ih gledali prije počinjenja djela i kako su ti sadržaji utjecali na njihovu sliku o sebi, na intimne veze, očekivanja od seksualnih odnosa i konkretna seksualna ponašanja.
Poseban naglasak stavljen je na koncept “seksualnih scenarija” – neformalnih pravila i očekivanja o tome kako bi seksualni čin trebao izgledati, tko pokreće inicijativu, tko ima moć i kako se pregovaraju granice pristanka. Seksualni prijestupnici opisivali su u kojoj su mjeri preuzimali scenarije koje su vidjeli u pornografiji i pokušavali ih preslikati u stvarni život, te jesu li uopće doživljavali pornografske scene kao nešto što bi moglo funkcionirati izvan ekrana.
Prikupljeni podaci analizirani su kvalitativnom metodom nazvanom tematska analiza. Riječ je o postupku u kojem se transkripti intervjua detaljno čitaju i kodiraju, a zatim se izdvajaju ponavljajuće teme, obrasci i načini na koje sudionici opisuju svoje iskustvo. Tematska analiza dobro je prilagođena situacijama u kojima se želi obuhvatiti raznolikost perspektiva i dobiti dubinsko razumijevanje fenomena – u ovom slučaju načina na koji seksualni prijestupnici govore o pornografiji i njezinoj ulozi u njihovoj seksualnoj povijesti.
U analiziranom materijalu pojavilo se nekoliko ključnih tema koje su pomogle razjasniti odnos između pornografije i stvarnog ponašanja. Iako se naglasak javnosti često stavlja na ideju da seksualni prijestupnici slijepo imitiraju ono što vide na ekranu, njihove priče pokazale su mnogo složeniju sliku u kojoj pornografija ponekad služi kao inspiracija ili okvir, ali rijetko predstavlja precizan scenarij koji se doslovno reproducira.
Među identificiranim temama istaknule su se sljedeće:
- „Živjeti pornografiju”, što je obuhvaćalo izjave u kojima su sudionici opisivali korištenje pornografije kao svojevrsni priručnik za seks, ali i kao polazište za maštanje o idealiziranom seksualnom životu. Neki seksualni prijestupnici navodili su da su povremeno pokušavali “odigrati” scene s partnericama, poput specifičnih poza ili dinamika dominacije i podređenosti, a pojedini su željeli snimati vlastite seksualne aktivnosti kako bi stvorili osobne pornografske materijale. Ipak, i među onima koji su govorili o takvom “življenju pornografije”, rijetki su tvrdili da su detaljno kopirali određenu scenu prilikom počinjenja kaznenog djela.
- „Transformiranje seksa”, što se odnosilo na način na koji je dugotrajno gledanje pornografije mijenjalo seksualna očekivanja, preferencije i kriterije privlačnosti. Neki su sudionici opisivali da su se s vremenom naviknuli na sve ekstremnije sadržaje kako bi postigli istu razinu uzbuđenja, dok su drugi navodili da su im standardni partnerski odnosi počeli djelovati “dosadno” u usporedbi s fantazijama oblikovanima kroz pornografiju. U tim opisima seksualni prijestupnici nisu nužno govorili o izravnom preuzimanju scenarija, nego o suptilnim pomacima u doživljaju normalnog i poželjnog.
Iako su pojedini sudionici priznali da su pornografske sadržaje koristili kao alat za pristup žrtvama – primjerice za poticanje razgovora o seksu s maloljetnicima ili za postupno pomicanje granica – takvi su slučajevi bili manjina. Većina seksualnih prijestupnika navodila je da njihov kontakt s pornografijom nije imao izravnu funkciju u strategijama zavođenja ili prisile, nego je uglavnom bio vezan uz privatnu masturbaciju ili bijeg od stresa. Ovakvi opisi ne negiraju mogućnost da pornografija može igrati ulogu u pojedinim vrstama zločina, ali dovode u pitanje ideju da je ona glavni ili jedini izvor scenarija nasilnog ponašanja.
Zanimljivo je i da se otprilike polovica sudionika osvrnula na pitanje kako bi gledanje pornografije moglo utjecati na njih nakon izlaska iz zatvora. Dio njih smatrao je da će nastaviti konzumirati seksualno eksplicitne sadržaje, ali uz veću samokontrolu i razmišljanje o posljedicama. Drugi su planirali potpuno prestati ili značajno ograničiti gledanje takvih materijala jer su smatrali da im mogu poslužiti kao okidač za povratak na stare obrasce. Ovo pokazuje da seksualni prijestupnici nisu nužno pasivne žrtve vlastitih navika, nego često promišljaju o vlastitim rizicima i pokušavaju razumjeti što ih dovodi u opasne situacije.
U konačnici, autori zaključuju da kod većine sudionika pornografija nije bila glavni izvor seksualnih scenarija koji su doveli do kaznenih djela. Seksualni prijestupnici u svojim su pričama češće isticali druge čimbenike – traumatska iskustva iz djetinjstva, emotivnu izoliranost, zlouporabu alkohola ili droga, probleme u partnerskim odnosima i nedostatak sposobnosti za empatično prepoznavanje granica drugih osoba. Pornografija se u tom širem kontekstu pojavljuje kao jedan od mnogih elemenata, ali rijetko kao središnja pokretačka sila.
Koje su implikacije ovog rada?
Iako se u istraživanju oslanjamo na izjave samih sudionika, što uvijek nosi određena ograničenja, dr. Holt naglašava da je važno uzeti u obzir kontekst u kojem živimo. Pornografija je danas dostupnija nego ikada – od mobilnih telefona do računala – te je mnogima postala uobičajen dio seksualne ekspresije. U takvoj situaciji bilo bi neprecizno i nepravedno pretpostaviti da su svi koji gledaju pornografske sadržaje potencijalni počinitelji. Seksualni prijestupnici čine relativno mali dio populacije, a put do njihovih djela obično uključuje kombinaciju brojnih rizičnih čimbenika.
Dr. Holt ističe da je društvu često neugodno otvoreno razgovarati o pornografiji. Međutim, upravo je normaliziranje promišljenih, neosuđujućih rasprava o seksualnosti, granicama, fantazijama i rizicima ključan korak u razumijevanju razlike između zdravog i problematičnog seksualnog ponašanja. Kada se u takve razgovore uključe i iskustva koja iznose seksualni prijestupnici, otvara se prostor za preciznije definiranje koje vrste sadržaja i u kojim okolnostima mogu doprinijeti nasilju, a kada su više odraz već postojećih stavova i fantazija.
Prema Holt, upravo je otvoren dijalog o pornografiji neophodan kako bismo mogli razlikovati normalne oblike seksualnog istraživanja od ponašanja koja prelaze granice pristanka. Onog trenutka kada se iskustva seksualnih prijestupnika uključe u tu raspravu, moguće je graditi politike i programe koji ciljaju stvarne rizične obrasce, umjesto da se oslanjaju na pretpostavke.
Jedna od praktičnih tema koja proizlazi iz ovog i sličnih istraživanja jest pitanje trebaju li seksualni prijestupnici nakon izlaska iz zatvora imati zabranu pristupa pornografskim sadržajima. U nekim pravnim sustavima takve su zabrane standardni dio nadzora, neovisno o tome je li u konkretnom slučaju pornografija uopće igrala ulogu u kaznenom djelu. Autori istraživanja upozoravaju da se time seksualni prijestupnici tretiraju kao homogena skupina, iako njihova iskustva pokazuju upravo suprotno – da postoji širok raspon odnosa prema pornografiji.
Prema Holt, odluke o ograničavanju pristupa pornografiji nakon izlaska iz zatvora trebale bi se donositi individualno, na temelju specifičnih rizičnih čimbenika pojedinca. Za neke seksualne prijestupnike pornografija možda doista predstavlja okidač za problematična ponašanja i u tim slučajevima zabrana ima smisla kao dio oporavka i resocijalizacije. Za druge, međutim, takva mjera može biti nepotrebna, teško provediva i potencijalno kontraproduktivna, jer troši ograničene resurse sustava bez jasnog učinka na smanjenje rizika.
Sama provedba blanket zabrana, odnosno općih zabrana za sve seksualne prijestupnike, dodatno je izazovna. U digitalnom dobu nadzor nad time što osoba gleda na internetu zahtijeva sofisticirane tehnološke alate, stalni nadzor i značajna financijska ulaganja. Ako se takve mjere primjenjuju na osobe za koje nema jasnih dokaza da im pornografija predstavlja problem, sustav može izgubiti fokus na one slučajeve gdje su rizici stvarni i visoki. Istraživanja poput ovog pomažu usmjeriti pažnju tamo gdje je najpotrebnija.
Osuna naglašava i da su sudionici svjesni potencijalnog utjecaja pornografije na vlastito ponašanje nakon izlaska iz zatvora. U opisima planova za budućnost mnogi seksualni prijestupnici govorili su o strategijama samokontrole: namjernom izbjegavanju određenih sadržaja, traženju terapijske podrške ili otvaranju iskrenih razgovora s partnerima o granicama i rizicima. Takvi iskazi ne znače da je rizik reoffendiranja nestao, ali pokazuju da osobe mogu promišljati o vlastitim okidačima i pokušavati im pristupiti odgovornije.
U završnoj refleksiji na rezultate studije, Osuna ističe da su dvije ključne poruke posebno važne. Prvo, muškarci koji su sudjelovali u istraživanju jasno su svjesni mogućnosti da će im pornografski sadržaji nakon izlaska iz zatvora ponovno izazvati teškoće, no ne smatraju da je to neizbježno. Drugo, većina njih ne koristi pornografiju kao alat za namamljivanje ili manipuliranje žrtvama, nego je doživljava prvenstveno kao osobni, privatni sadržaj. Seksualni prijestupnici, prema njezinu tumačenju, ne mogu se razumjeti isključivo kroz prizmu odnosa prema pornografiji.
Osuna naglašava da pornografija zasigurno može utjecati na ponašanje, ali da je samo jedan od mnogih elemenata koje treba uzeti u obzir. Upozorava i da rezultati kvalitativnih istraživanja poput ovoga ne mogu automatski biti generalizirani na sve seksualne prijestupnike. Potrebna su dodatna istraživanja, uključujući i kvantitativne pristupe, kako bi se preciznije utvrdilo postoji li povezanost između korištenja pornografije i ponovnog počinjenja kaznenih djela.
Ovaj rad tako pridonosi složenijem razumijevanju veze između pornografije i seksualnog kriminaliteta. Umjesto jednostavne ideje da seksualni prijestupnici “glume” ono što vide na ekranu, rezultati upućuju na varijabilne i često ambivalentne odnose prema pornografiji, oblikovane osobnom poviješću, emocionalnim potrebama i širim društvenim uvjetima. Za stručnjake koji rade na procjeni rizika, izradi tretmanskih programa i razvoju javnih politika, takve su nijanse iznimno važne jer pomažu izbjeći generalizacije i fokusirati se na specifične puteve koji dovode do seksualnog nasilja.
