Živjeti bez cimera, partnera ili šire obitelji u istom kućanstvu mnogima se danas čini uobičajenim, ali povijesno gledano to je relativno nova pojava. U većem dijelu prošlosti većina je ljudi živjela u kućanstvima koja su uključivala više članova obitelji, rodbinu, poslugu, učenike ili podstanare, a samostalan život bio je iznimka, a ne pravilo. U SAD-u je još 1960. samo 7 milijuna ljudi živjelo samo; to je činilo 13 posto svih kućanstava.
Do 2020. broj Amerikanaca koji žive sami narastao je na 36,2 milijuna, što je više od pet puta više nego 1960. Naravno, raslo je i ukupno stanovništvo, no čak i kao udio svih kućanstava taj se udio više nego udvostručio, na 28 posto. U praksi to znači da biste, kada biste nasumično pokucali na bilo koja vrata u SAD-u, danas vjerojatnije zatekli jednu osobu koja živi sama nego kućanstvo koje se sastoji od majke, oca i djece.
Istraživanja koja obuhvaćaju desetke zemalja pokazuju sličan smjer. U desetljećima nakon 1960. udio ljudi koji žive sami u porastu je u mnogim društvima. Dio objašnjenja leži u globalnim promjenama u obrascima partnerstva i sklapanja braka – no nije riječ samo o tome. Povijesno su neoženjeni i neudane osobe, uključujući udovljene, razvedene ili one koji nikada nisu stupili u brak, češće živjeli s drugima nego potpuno samostalno. Danas je češće vidjeti da ljudi žive sami i u razdobljima života u kojima se to prije podrazumijevalo rjeđe.
Važno je razlikovati dvije stvari: status veze i način stanovanja. Osoba može biti u vezi, a ipak živjeti sama; može biti sama, a živjeti s obitelji; može biti neoženjena ili neudana, a živjeti u zajednici s partnerom. U raspravama o tome kako ljudi žive sami često se prebrzo pretpostavi da je riječ o izolaciji, dok je u stvarnosti riječ o jednom organizacijskom obliku kućanstva koji može pratiti vrlo različite društvene živote, mreže podrške i osobne prioritete.
Uzroci porasta kućanstava s jednom osobom često se preklapaju: duži životni vijek, urbanizacija, veća mobilnost zbog obrazovanja i posla, drugačije životne aspiracije, ali i ekonomske promjene koje istodobno nekima olakšavaju, a drugima otežavaju samostalno stanovanje. Kada ljudi žive sami, to može biti izbor, rezultat okolnosti ili kombinacija oboje. U srednjim godinama taj se raspon iskustava posebno širi: neki su ušli u tu fazu života samostalno i u njoj ostali; neki su nakon prekida ili gubitka partnera odlučili nastaviti živjeti sami; neki privremeno žive sami zbog posla ili skrbi za članove obitelji u drugom mjestu.
Život u samostalnom kućanstvu u različitim dobnim skupinama
Jedno istraživanje o životu u samostalnom kućanstvu u 113 država (opisano u sekundarnim prikazima i pregledima literature) izvijestilo je o postocima odraslih koji žive sami u tri dobne skupine: 25-29, 50-54 i 75-79. Najstarija skupina, uvjerljivo, uključivala je najveći udio ljudi koji žive sami, dok je skupina srednje dobi imala najmanji udio.
U najmlađoj skupini muškarci su u gotovo svim od 113 zemalja češće živjeli sami nego žene. Jedno od objašnjenja je demografski obrazac prema kojem muškarci u prosjeku prvi put stupaju u brak u nešto starijoj dobi od žena, pa dulje ostaju samci u razdoblju kada se samostalan život češće pojavljuje. Osim toga, u dobi 25-29 mnogi se sele zbog obrazovanja i posla, a samostalan stan ili garsonijera postaju praktično rješenje, osobito u gradovima.
U najstarijoj skupini obrazac se okreće: u velikoj većini zemalja znatno više žena nego muškaraca živi samo. Jedan od razloga je što žene u prosjeku žive dulje od muškaraca, pa češće doživljavaju udovištvo i dulje razdoblje starosti. Usto, generacije koje danas ulaze u dob 75-79 nosile su snažnije norme o ponovnom braku, posebno za žene, što može utjecati na to da starije žene češće ostaju same u kućanstvu.
Obrasci za srednju skupinu najmanje su jednoznačni. Muškarci su češće oni koji žive sami, no razlike između muškaraca i žena u srednjim godinama obično su manje nego u mlađoj i starijoj dobi, a u nekim se zemljama vidi i obrnuti odnos. Budući da manje ljudi žive sami baš u srednjim godinama, te zato što su se istraživači tradicionalno više bavili bračnim i obiteljskim zajednicama nego samcima, znamo manje o detaljnim obrascima samostalnog stanovanja u toj fazi života.
To se počinje mijenjati. U SAD-u je ranije ove godine objavljeno novo izvješće Corrine E. Wiborg sa sveučilišta Bowling Green State University, usmjereno na odrasle osobe u SAD-u. Fokus je na srednjoj dobi, gdje se često pretpostavlja stabilnost kućanstva, iako se upravo tada može dogoditi najveća reorganizacija života: promjene posla, preseljenja, razvod, ponovna partnerstva, briga za roditelje, odlazak djece iz kuće ili odluka da se život strukturira samostalno.
Kada ljudi žive sami u srednjim godinama, njihove dnevne rutine mogu se bitno razlikovati od rutine mlađih osoba koje tek grade karijeru i mreže, ali i od rutine starijih koji se suočavaju s drugačijim zdravstvenim i socijalnim potrebama. U srednjoj dobi često se istodobno upravlja složenim portfeljem obveza: radnim zahtjevima, financijskim planiranjem, skrbi za djecu ili roditelje, te održavanjem prijateljstava i zajednice. Samostalan život u toj fazi može biti izvor autonomije, ali i logistički izazov.
Život u samostalnom kućanstvu u srednjoj dobi u SAD-u
U izvješću je srednja dob definirana kao razdoblje od 30 do 59 godina. Pojam samca definiran je kao osoba koja nije u braku i ne živi u kohabitaciji. Ta definicija obuhvaća manje ljudi nego kada bi se samcem smatralo svako neudano ili neoženjeno stanje, jer izostavlja one koji žive s partnerom bez braka. Izvješće ne raspravlja o osobama koje su u braku ili stabilnoj vezi, ali žive odvojeno, u aranžmanu koji se ponekad opisuje kao living apart together.
Podaci nisu zasebno prikazani po različitim rasnim ili etničkim skupinama. Ipak, druga istraživanja, uključujući rad sociologinje Kris Marsh sa sveučilišta University of Maryland, upućuju na to da ostanak samcem i samostalan život mogu biti put ulaska u crnačku srednju klasu, ovisno o ekonomskim prilikama, obrazovanju i društvenim mrežama. Takvi nalazi podsjećaju da se iza iste statističke kategorije može skrivati vrlo različita društvena dinamika.
U srednjoj dobi status samca i način stanovanja često su povezani s prijelazima. Netko može početi živjeti sam nakon razvoda, dok druga osoba u istim godinama može živjeti sama nakon preseljenja zbog posla ili zato što je partner u drugom gradu. Treća osoba može namjerno birati da živi sama jer joj to omogućuje bolju ravnotežu privatnosti i društvenog života. Kada ljudi žive sami, to ne govori automatski ništa o kvaliteti njihovih odnosa; govori o tome kako je kućanstvo organizirano.
U nastavku su ključni nalazi izvješća o samcima koji žive sami u srednjoj dobi u SAD-u:
- Od svih Amerikanaca u srednjoj dobi, oko 30 posto su samci (nisu u braku i ne žive u kohabitaciji).
- Od tih 30 posto samaca u srednjoj dobi, otprilike polovica su samci koji žive sami.
- Među samcima srednje dobi koji žive sami, velika većina onih u tridesetima nikada nije bila u braku, oko 75 posto. Među onima u pedesetima, taj je udio približno upola manji. Naravno, udio osoba koje nikada nisu bile u braku općenito se smanjuje s dobi, a ne samo među osobama koje žive sami.
- Kroz cijelu srednju dob ima više muškaraca nego žena koji nikada nisu bili u braku. Isto tako, među samcima srednje dobi koji žive sami, više je muškaraca nego žena.
Ovi nalazi otvaraju nekoliko praktičnih pitanja. Prvo, u tridesetima je veća vjerojatnost da su ljudi koji žive sami došli do te situacije kao “početnog” životnog aranžmana: obrazovanje je završeno, karijera se gradi, a brak nije nužno prioritet ili se dogodio kasnije. Drugo, u pedesetima se češće vide životni putovi koji uključuju prekid braka ili dugoročnih veza, udovištvo ili druge promjene. To znači da se razlozi zbog kojih ljudi žive sami mogu razlikovati po dobi čak i unutar iste široke kategorije “srednja dob”.
Postoji i rodna dimenzija koja se ne može svesti na jednu rečenicu. Ako su muškarci češće oni koji žive sami u srednjim godinama, to može odražavati razlike u dobi sklapanja braka, stope ponovnog partnerstva nakon razvoda, kao i razlike u ekonomskim mogućnostima i društvenim očekivanjima. No u nekim zemljama, pa i u određenim kontekstima unutar SAD-a, može se vidjeti i veći udio žena koje žive sami u srednjoj dobi, što upućuje na ulogu tržišta rada, skrbi i kulturnih normi.
Za razumijevanje ovog fenomena korisno je promatrati i geografski kontekst. U velikim gradovima, gdje je veća koncentracija radnih mjesta i veća društvena raznolikost, češće je i više društveno prihvatljivo da ljudi žive sami. U manjim sredinama, gdje su cijene stanovanja ponekad niže, ali je i društveni nadzor veći, ljudi mogu drugačije vagati odluku da žive sami. U oba slučaja, dostupnost stanova odgovarajuće veličine, stabilnost prihoda i pristup uslugama utječu na to koliko je realno održati samostalno kućanstvo.
U srednjim godinama često se preklapa više identiteta: netko može biti roditelj koji ne živi s djecom puno radno vrijeme, osoba koja istodobno skrbi za starije roditelje, ili netko tko je u vezi, ali živi sam radi posla. Kada ljudi žive sami, njihova potreba za fleksibilnim oblicima društvene podrške može biti veća, a te potrebe često ne prate javne politike koje pretpostavljaju kućanstvo s dvije odrasle osobe.
Vlasništvo nad domom među samcima koji žive sami u srednjoj dobi
Vlasništvo nad domom može biti izazov za samce. Bez supružnika obično raspolažu samo jednim prihodom. Osim toga, samci su u mnogim sustavima na različite načine u nepovoljnijem položaju, uključujući zakone, politike i prakse koje favoriziraju bračne parove. U specifičnoj domeni stanovanja postoje i naznake da samice ponekad dobivaju nepovoljnije uvjete na hipotekarnim kreditima nego što bi to njihova kreditna sposobnost opravdala.
Kada samci žive sami i razmišljaju o kupnji nekretnine, pitanje nije samo “mogu li dobiti kredit”, nego i “mogu li sigurno podnijeti rizik”. Jedan prihod znači manju amortizaciju šokova: iznenadni trošak, razdoblje nezaposlenosti ili zdravstveni problem mogu brže destabilizirati kućni budžet. Usto, mnogi troškovi stanovanja nisu linearni: grijanje, održavanje, osiguranje i porezi ne padaju proporcionalno s brojem stanara. Zato ljudi koji žive sami mogu relativno više plaćati za istu kvadraturu ili istu lokaciju.
Izvješće o samcima koji žive sami u srednjoj dobi pokazalo je da je među onima u tridesetima samo oko 34 posto vlasnika doma. Taj se udio povećao na oko 46 posto među onima u četrdesetima, a zatim je prešao granicu od 50 posto među onima u pedesetima (u prosjeku oko 54 posto).
U dvije mlađe skupine samaca srednje dobi koji žive sami – u tridesetima i četrdesetima – više je muškaraca nego žena koji su vlasnici doma. Taj se odnos preokreće u najstarijoj skupini: među osobama u pedesetima više je žena nego muškaraca koje su vlasnice doma, 56 posto naspram 52 posto.
Ovakva dinamika može upućivati na više mogućih procesa. Jedan je akumulacija imovine tijekom vremena: ljudi u pedesetima, bez obzira na to žive li sami ili ne, imali su više vremena za štednju i stabilizaciju karijere. Drugi je promjena kućanstva nakon razvoda ili prekida veze: netko može postati vlasnik ili vlasnica doma kroz podjelu imovine ili preseljenje u manju nekretninu koja je financijski održiva za jednu osobu. Treći je razlikovanje po tipu tržišta stanovanja: neki ulaze u vlasništvo u prigradskim ili ruralnijim područjima gdje su cijene niže, dok drugi ostaju podstanari u urbanim centrima radi posla i društvenih prilika.
Za ljude koji žive sami pitanje stanovanja nerijetko se pretvara u pitanje dizajna života. Manji stan može značiti niže troškove, ali i manje prostora za rad od kuće, za goste ili za članove obitelji koji povremeno trebaju smještaj. Veći stan može pružiti komfor, ali povećava financijsko opterećenje i vrijeme potrebno za održavanje. U srednjoj dobi te se odluke donose uz dodatne faktore: stabilnost zaposlenja, očekivani zdravstveni troškovi, planovi za mirovinu i spremnost na selidbu.
Jednako je važno pitanje dostupnosti stanova prikladnih za jednu osobu. U nekim sredinama ponuda je dominantno usmjerena na obiteljske kuće ili veće stanove, dok su manji stanovi rijetki ili relativno skupi. To može potaknuti ljude da žive sami u prostoru koji je veći nego što im realno treba, ili da odustanu od ideje da žive sami te se vrate u zajedničko stanovanje. U drugim sredinama, naprotiv, postoji mnogo studio-apartmana i jednosobnih stanova, što olakšava da ljudi žive sami, ali može otežati kasnije prilagodbe ako se potrebe promijene.
Ne treba zanemariti ni društvenu infrastrukturu. Kada ljudi žive sami, više ovise o okolini: dostupnosti javnog prijevoza, trgovina, zdravstvenih usluga, ali i o mogućnostima za društveni kontakt u susjedstvu. U srednjim godinama, kada je vrijeme često najoskudniji resurs, blizina posla i usluga može biti presudna za održavanje kvalitete života. Istodobno, ljudi koji žive sami mogu razviti vrlo stabilne rutine i čvrste društvene mreže, osobito ako aktivno ulažu u prijateljstva, lokalne zajednice i obiteljske odnose.
U javnim raspravama često se previđa da se ljudi koji žive sami ne uklapaju uvijek u pretpostavke na kojima počivaju financijski proizvodi i administrativna pravila. Primjerice, uvjeti kredita, procjene “prihvatljivog” omjera duga i prihoda, te način na koji se vrednuje stabilnost kućanstva često su implicitno modelirani na kućanstvu s dva prihoda. To ne znači da su ljudi koji žive sami nužno u lošijem položaju – znači da je potreban precizniji pogled na rizike i resurse koji su specifični za jednočlana kućanstva.
Kada se govori o srednjim godinama, važno je zadržati fokus na raznolikosti životnih putova. Neki su cijeli odrasli život proveli tako da žive sami, gradeći mreže podrške izvan kućanstva. Drugi su u samostalan život ušli kasnije, nakon promjene u odnosima ili obitelji. Treći kombiniraju razdoblja kada žive sami s razdobljima zajedničkog stanovanja. U svim tim slučajevima, pitanje nije samo tko živi sam, nego i pod kojim uvjetima, s kakvim resursima i s kakvim očekivanjima okoline.
Slika za LinkedIn: Rido/Shutterstock
