Uobičajeno smatramo da je osoba mrtva kada joj srce prestane kucati, no nova istraživanja pokazuju da ljudi tijekom reanimacije mogu imati iznenadne izboje onoga što nalikuje na svijest i do sat vremena nakon što je zabilježena ravna linija na monitoru. Ta potencijalna svijest – premda se izvana često ne vidi – otvara složna pitanja o tome što se zapravo zbiva u mozgu u trenucima umiranja.
Međunarodni tim iz 25 bolnica u Sjedinjenim Državama, Ujedinjenom Kraljevstvu i Bugarskoj koordinirao je opservacijsko praćenje koje je objavljeno u časopisu Resuscitation. Tijekom dvogodišnjeg razdoblja pratili su 567 pacijenata koji su doživjeli bolnički srčani zastoj. U središtu je bilo pitanje može li se u okolnostima ekstremno slabe prokrvljenosti mozga ipak pojaviti mjerljiva svijest te što pacijenti kasnije pamte.
Istraživači su dobivali obavijesti putem uređaja nalik dojavljivaču (pageru) kad bi u bolnici nekomu stalo srce. Dok su medicinski timovi provodili kardiopulmonalnu reanimaciju, istraživačka je ekipa testirala pacijente na znake vizualne i slušne svjesnosti, a kad bi reanimacija trajala dovoljno dugo, postavljali bi opremu za mjerenje električne aktivnosti i zasićenja kisikom u mozgu. Ideja je bila dvostruka: istodobno potražiti tragove za moguću svijest i zabilježiti objektivne fiziološke parametre.
Kod 40 posto pacijenata kojima je postavljen nadzor nad mozgom zabilježeni su obrasci moždane aktivnosti koji su u skladu s pojavama povezanim sa sviješću, ponekad čak i 60 minuta nakon početka reanimacije. Elektroencefalogram – elektroencefalografsko mjerenje kojim se registriraju moždani valovi – bilježio je izboje u gama, delta, teta, alfa i beta područjima. Takvi zapisi obično prate više mentalne funkcije, što podupire ideju da se svijest ne gasi uvijek istodobno s kucanjem srca, nego se može pojavljivati u naletima čak i uz izrazito smanjenu opskrbu mozga kisikom.
Od 567 promatranih hospitaliziranih osoba 53 su preživjele događaj. Među njima je tek 28 bilo dovoljno dobro da bi mogli opisati ono čega se sjećaju iz razdoblja srčanog zastoja i reanimacije. Iako nijedan od tih pacijenata tijekom same reanimacije nije pokazivao uobičajene vanjske znakove budnosti, 39 posto prijavilo je uspomene povezane s događajem. To svjedoči kako se svijest može pojaviti bez vidljivih pokreta ili izražavanja, ostavljajući trag tek u pamćenju i u moždanim zapisima.
Istraživači su takva prisjećanja razvrstali u četiri skupine:
- Izlazak iz kome tijekom reanimacije.
- Izlazak iz kome u postresuscitacijskom razdoblju.
- Snovita, subjektivna iskustva.
- Prisjećanje iskustva smrti.
Jedan je ispitanik, primjerice, zapamtio kako su mu liječnici postavljali elektrode i zatim ga defibrilirali. U medicinskom zapisu doista je navedeno da je tijekom reanimacije primio elektrošok. Drugi je ispitanik ispričao da je tijekom postupka mogao vidjeti i čuti članove tima. Takva svjedočanstva uklapaju se u obrazac prema kojemu se svijest ponekad održava ili vraća u kratkim trzajima, premda tijelo nema uobičajene znakove života.
Šest je preživjelih opisalo transcendentna doživljavanja, poput susreta s preminulim rođacima koji im govore da se moraju vratiti ili osjećaja napuštanja tijela i promatranja zbivanja „izvana”. Ovakve naracije često se smještaju pod zajednički nazivnik bliskih susreta sa smrću, no u ovom su istraživanju bile promatrane prije svega kroz prizmu neurofiziologije i potencijalne svijesti koja se pojavljuje u prijelaznim stanjima.
Kako bi dopunili podatke prikupljene u bolnici, autori su razgovarali i sa 126 drugih osoba koje su preživjele srčani zastoj izvan glavne kohorte. Iz tih razgovora izdvojena je dodatna kategorija: zastrašujuće varke i deluzije utemeljene na stvarnim medicinskim događajima. Jedna je sugovornica doživjela liječnike koji je reanimiraju kao „čudovišta” koja trgaju njezino tijelo, dok je drugi ispitanik peckanje uboda intravenske igle protumačio kao „gorenje u paklu”. U oba slučaja zamjećuje se kako je stanovita svijest o događajima bila prisutna, ali su je misaone interpretacije obavile slojem simbolike i straha.
Stariji autor istraživanja, dr. Sam Parnia, voditelj istraživanja intenzivne skrbi i reanimacije na NYU Langoneu, izjavio je da ovi doživljaji daju uvid u stvarnu, ali nedovoljno shvaćenu dimenziju ljudske svijesti koja se otkriva u trenutku smrti. Prema njegovim riječima, riječ je o prvom velikom radu koji istodobno prikazuje i prisjećanja pacijenata i promjene moždanih valova kao potencijalne, zajedničke elemente onoga što se obično naziva iskustvom bliske smrti. U tom okviru svijest više nije crno-bijeli prekidač, nego dinamično svojstvo koje se može nakratko razbuktati i u uvjetima kada bismo to najmanje očekivali.
Autori iznose hipotezu da proces umiranja možda privremeno uklanja uobičajene kočnice u moždanim mrežama – što bi moglo objasniti izvješća povratnika s ruba smrti o nagloj mentalnoj bistrini ili navali sjećanja na životne epizode „od rođenja do smrti”. Ako su kočnice popustile, nije nelogično da se svijest u kratkim trenucima proširi i postane sposobnija za stvaranje živih slika, povezivanje udaljenih uspomena i tumačenje podražaja iz okoline na neuobičajen način.
Ipak, istraživanje ima i ograničenja. Većina je uključenih pacijenata umrla, a nadzor aktivnosti mozga nije postavljen kod svih, pa nije bilo moguće jednoznačno upariti posebne uzorke moždanih valova tijekom srčanog zastoja s kasnijim svjedočanstvima onih koji su se prisjetili događaja. Zbog tog raskoraka oprezno se zaključuje da su pacijenti imali aktivnosti koje su u skladu s mogućom sviješću – ali se ne tvrdi da su zaista bili potpuno svjesni u uobičajenom smislu. Ta razlika je bitna jer znanstveni opis mora razgraničiti mjerljive signale od filozofskog pitanja što svijest zapravo jest.
Pritom razgraničenje između snovitih iskustava i onoga što su ispitanici nazvali prisjećanjem iskustva smrti može biti više subjektivno nego objektivno. Zamislimo li viđenje preminulih bližnjih ili osjećaj povratka na „mjesto doma” – bi li to bilo prepoznato kao iskustvo smrti da ne postoji snažna kulturna predodžba o zagrobnom životu? Odgovor nije jednostavan, a ni jedno istraživanje ne može bez ostatka razmrsiti što je dio kulture, a što neuralne dinamike na rubu s koje se svijest povremeno oglašava.
Važni su i praktični uvidi za kliničku praksu. Dosad su manje od 1 posto bolesnika u srčanom zastoju smatrani potencijalno svjesnima tijekom reanimacije, i to gotovo isključivo prema vanjskim znakovima – primjerice, prema kratkim pokretima ili stenjanjima. Nova analiza sugerira da bi, gledano očima samih pacijenata, taj udio mogao biti bliži 7 posto. Ako je tako, svijest tijekom reanimacije nije iznimka bez presedana, nego fenomen koji se pojavljuje rjeđe, ali dovoljno često da ga treba uzeti u obzir u planiranju skrbi.
Nekoliko je elemenata istraživačkog protokola vrijedno istaknuti. Timovi su u pojedinim slučajevima postavljali senzore za zasićenje kisikom u moždanim tkivima te elektroencefalografske elektrode za registraciju signala, a mjerenja su – kada je to bilo izvedivo – bila sinkronizirana s kliničkim postupcima. Na taj se način uočavalo kako se svijest može javljati kao kratki bljeskovi tijekom kojih mozak, premda ugrožen, ipak postiže organizirane obrasce aktivnosti. U literaturi se često spominje krhka ravnoteža između hipoksije i neuralne pobude, a ovo promatranje slika je takve napetosti.
Svjedočanstva pacijenata ujedno ukazuju na psihološke posljedice. Oni koji prijavljuju uzvišene, smirujuće ili smisleno povezane slike ponekad izlaze iz bolnice s većim osjećajem zahvalnosti i promijenjenim pogledom na život. Drugi, kod kojih je prevladala bol, strah ili dezorijentacija, skloniji su simptomima nakon traumatskog stresa. U toj razlici – jedan dio spektra stavlja naglasak na utjehu, drugi na uznemirenost – ključnu ulogu može imati svijest o tome što se zbivalo, način na koji je mozak filtrirao podražaje i kako ih je osoba protumačila nakon povratka.
Na temelju tih zapažanja neki autori zagovaraju sustavniju primjenu sedacije tijekom dugotrajne reanimacije, i to ne kako bi se „ugasila” svijest, nego da bi se umanjila patnja povezivana s bolnim zahvatima. Drugi pak upozoravaju da pretjerana sedacija može otežati kasniju procjenu neurološkog statusa. U sredini je klinički pristup koji nastoji štititi tijelo i um, priznajući mogućnost da se svijest može pojaviti i kad je sve drugo na rubu zatajenja.
Posebno je zanimljivo usporediti obrasce moždane aktivnosti s onima koji se vide u psihijatrijskim stanjima obilježenima halucinacijama. Isti tim je izvijestio da se snimke iz ove studije razlikuju od onoga što se viđa kod teških psihoza. To je važna opaska jer sugerira da bljeskovi organizirane moždane aktivnosti za vrijeme reanimacije nisu samo „trik umirućeg mozga” – nego dio drukčijeg, prijelaznog stanja u kojem se svijest hvata za ostatke mrežne organizacije.
Treba, međutim, imati na umu metodološka ograničenja: tehnički je složeno postaviti opremu za mjerenje u kaotičnim uvjetima reanimacije, a dostupnost osoblja i uređaja nije jednolika u svim ustanovama. Uz to, ne mogu se svi pacijenti kasnije jasno izraziti niti precizno prisjetiti. Zbog svega toga postoji opasnost selekcijske pristranosti – kako u onome tko uopće dočeka mogućnost da govori, tako i u tome koje ćemo epizode označiti kao poveznice sa stanjem u kojem se nalazila svijest.
Istraživači su nastojali ublažiti te poteškoće pažljivim protokolima i višestrukim izvorima podataka. Kombinacijom objektivnih zapisa i subjektivnih izvještaja prikupljena je slika koja je bogata, ali i dalje nepotpuna. Upravo ta nesavršenost otvara prostor za daljnja istraživanja: preciznije mapiranje trenutaka u kojima se pojavi svijest, razumijevanje koja fiziološka stanja tome pogoduju i razradu načina na koje medicinski tim može zaštititi pacijenta – ne samo tijelo, nego i njegovu unutarnju stvarnost.
Za kliničare je poruka praktična. Ako je vjerojatno da dio bolesnika tijekom reanimacije ima barem iskrice onoga što bismo nazvali svijest, dobro je razmotriti način komunikacije uz krevet: govoriti jasno što se radi, izbjegavati grub jezik i priznati da postoje trenuci u kojima pacijent može čuti ili osjetiti. Takva se komunikacija ne oslanja na pretpostavku pune budnosti, ali poštuje mogućnost da svijest katkada „zatreperi”.
Istodobno, rodbina i prijatelji koji nazoče hitnim situacijama često traže smisao u onome što vide. Objašnjenje da se u mozgu mogu dogoditi prolazni, organizirani uzorci aktivnosti – čak i kad srce miruje – može im pomoći razumjeti zašto neki preživjeli imaju izrazito snažne uspomene. Za mnoge je obitelji olakšavajuće čuti da su doživljaji voljene osobe možda proizašli iz kratkih razdoblja u kojima je svijest uspjela „probiti” obrambene barijere smrti.
U pozadini svega stoji staro pitanje: je li svijest proizvod mozga ili svojstvo koje se u iznimnim uvjetima samo prelama kroz neuralne mreže? Ovo istraživanje ne daje metafizički odgovor, ali nudi empirijsku podlogu koja pojašnjava kako se u procesima odumiranja mogu pojaviti obrasci koji podsjećaju na uredan rad mozga. Ti obrasci – koliko god bili rijetki i prolazni – daju naslutiti zašto su opisane epizode u pamćenju toliko snažne.
U jednom od opisa iz studije pacijent je nakon oporavka naveo da se sjeća kako je osoblje izgovaralo kratke, ritmične upute, kako su spominjali vrijeme i lijekove, te kako je čuo zvukove uređaja. Takvi detalji poklapaju se s tipičnom dinamikom reanimacije u kojoj članovi tima glasno potvrđuju radnje kako bi koordinacija bila što bolja. Ako se svijest u tim trenucima nakratko pojavi, nije iznenađenje da baš takvi zvukovi i ritmovi ostanu urezani u pamćenje.
U nekim je slučajevima spomenuta i snažna retrospektiva života, dojam brzog nizanja ključnih događaja. Neurološki gledano, to može biti posljedica nekontroliranog, ali organiziranog „paljenja” mreža koje inače koordiniraju autobiografsko pamćenje. Kad kočnice popuste – bilo zbog hipoksije, bilo zbog neuromodulatornih promjena – svijest može zahvatiti široke asocijativne prostore i stvoriti osjećaj sveobuhvatnog pregleda.
Jednako tako, iskustva koja su doživljena kao zastrašujuća ne moraju govoriti protiv stvarnosti doživljaja, nego o tome kako se u uvjetima stresa interpretiraju signali. Ubod igle može postati „zabijanje žara”, defibrilacija „udar munje”, odlučni glas spasioca „glas nepoznatog suca”. Ako se u tim trenucima pojavi svijest, mozak brzo traži značenje – a pod pritiskom straha najbrže se javljaju slike koje su kulturno bliske i emocionalno nabijene.
Napokon, autori posebno ističu razliku između vanjske i unutarnje slike bolesnika. Izvana, tijelo u srčanom zastoju bez pokreta može izgledati kao da svijest uopće ne postoji. Iznutra, međutim, mogu iskrsnuti kratki otoci osjetljivosti na zvuk, dodir ili bol, ili čak složene slike i narativi. Ta je dvoznačnost važna za buduće studije jer podsjeća da mjerena fiziologija i subjektivna iskustva ne moraju uvijek ići ruku pod ruku, iako se u slučajevima poput ovih nerijetko preklapaju.
Na razini etike skrbi to podcrtava potrebu da se bolesnik u srčanom zastoju promatra kao osoba koja možda održava krhku svijest. Takav pristup ne znači da treba odustati od agresivnih, životno važnih postupaka – naprotiv, znači da ih treba provoditi uz razinu dostojanstva i objašnjenja kakva bismo pružili svakomu tko nas može čuti. Čak i ako svijest zatreperi tek na trenutke, u tim se trenucima oblikuju uspomene koje kasnije mogu pomoći ili odmoći oporavku.
Kao što ističe dr. Parnia, zabilježeni električni signali ne izgledaju kao „puka varka” terminalne faze mozga. Snimke i izvješća razlikuju se od onoga što se bilježi u halucinatornim epizodama i zato zaslužuju daljnju provjeru i objašnjenje. Ta opservacija ne proglašava da je svijest neovisna o mozgu – nego nas poziva da na prijelaznim pragovima, poput srca koje je stalo i mozga koji se bori, pažljivije promatramo kako se iskustvo uma može nakratko pojaviti i ostaviti trag u pamćenju.
Izvor fotografije: Tyler Olson/Shutterstock; objava na LinkedIn platformi