Kada je 1989. godine pao Berlinski zid, mnogi su promatrači smatrali da je demokracija definitivno pobijedila totalitarizam. Demokracija se u tom razdoblju snažno širila Latinskom Amerikom i podsaharskom Afrikom, a činilo se da budućnost pripada upravo takvom obliku društvenog uređenja. Ipak, gotovo trideset pet godina kasnije, uoči američkih predsjedničkih izbora 2024. godine koji će se održati tjedan dana nakon godišnjice pada zida, sve su glasnije zabrinutosti oko budućnosti demokracije diljem svijeta.
U Kini je 1989. demokracija ugušena brutalnom silom, kad su tenkovi prešli preko prosvjednika na Trgu Tiananmen. Komunistička partija je zadržala vlast kroz pojačanu represiju i izvanredan gospodarski rast. U Rusiji je nakon pada Sovjetskog Saveza, kratkog razdoblja liberalizacije i prividne demokracije, Vladimir Putin preuzeo vlast i započeo proces povratka autoritarizmu, što se simbolično moglo vidjeti i na sprovodu opozicijskog čelnika Alekseja Navaljnog. Sve ovo dovodi do pitanja – koliko ljudi uistinu brine o demokraciji, a koliko je to samo zgodan politički slogan?
Povijest je prepuna primjera gdje su ljudi demonstracijama i nenasilnim otporom pokušali srušiti autoritarne režime. Filipini su 1986. godine bili svjedoci pokreta „Moć naroda“ koji je srušio Ferdinanda Marcosa, a u Srbiji je masovni izlazak građana na ulice 2000. godine označio kraj režima Slobodana Miloševića. Narančasta revolucija u Ukrajini, Arapsko proljeće u Tunisu i Egiptu te prosvjedi za demokraciju u Sudanu 2018. samo su neki od primjera kolektivnog otpora. Ipak, mnoge od tih država kasnije su doživjele demokratske neuspjehe ili povratak autoritarizma, što dodatno komplicira odgovor na pitanje brige o demokraciji.
Jedan od najvažnijih aspekata demokracije je sudjelovanje građana u odlučivanju. No, je li demokracija doista cilj sama po sebi, ili samo sredstvo za ostvarenje nekih drugih interesa? U Egiptu su mnogi prosvjednici 2011. godine bili studenti koji su željeli zapadni oblik demokracije, ali su nakon izbora bili razočarani rezultatom jer su na vlast došli konzervativni islamisti. U Sjedinjenim Američkim Državama značajan dio stanovništva zalaže se za otežavanje pristupa glasačkim kutijama, podržava neproporcionalnu zastupljenost malih saveznih država u Senatu i izbornom kolegiju, te su im često političke preferencije važnije od same demokracije. Ovakvi primjeri pokazuju da demokracija mnogima nije apsolutna vrijednost, već prvenstveno sredstvo za ostvarivanje vlastitih ciljeva.
S druge strane, postoje i oni koji principijelno drže do toga da vlast mora proizlaziti iz volje većine građana. Ankete pokazuju da u američkim saveznim državama koje odlučuju ishod izbora, značajan udio birača mijenja svoje preferencije prema kandidatima ako ih sud proglasi krivima za kaznena djela. Takav stav pokazuje da su barem neki ljudi spremni priznati legitimitet odluka donesenih u demokratskom procesu, čak i kada one ne idu u prilog njihovim prethodnim preferencijama.
Mjerenje stvarne brige za demokraciju vrlo je izazovno. Prema podacima Pew Research Center-a, u većini od 24 analizirane zemlje više od 75% ispitanika smatra demokraciju vrlo ili donekle dobrim načinom upravljanja državom, dok je u Brazilu taj postotak 72%, a u Južnoj Africi 68%. Kada Gallup provodi slična istraživanja, čak i u Kini većina građana izražava pozitivan stav prema demokraciji, premda dio njih izbjegava odgovor zbog straha od mogućih posljedica. Kineska vlast službeno se deklarira kao demokratska, iako su istinski višestranački izbori nezamislivi.
Kineski građani itekako su svjesni da njihovi susjedi – Japan, Južna Koreja, Indija i Pakistan – biraju svoje političke predstavnike na slobodnim izborima. U Kini su formalno prisutne još neke stranke osim Komunističke partije, ali su one potpuno lojalne vlasti, a izbori se održavaju samo na selima, dok su pravi konkurentski izbori zabranjeni. U Kini se kroz medije uporno naglašavaju negativni primjeri iz zapadnih demokracija – politički kaos, korupcija i polarizacija – kako bi se kod građana stvorio dojam da demokracija donosi više štete nego koristi. Mnogo je ljudi u Kini uvjereno da su stabilnost i gospodarski rast važniji od slobodnih izbora, osobito s obzirom na povijesne traume iz 19. i 20. stoljeća. Unatoč tome, prizori s prosvjeda u Hong Kongu 2019. godine, kada je više od milijun ljudi izišlo na ulice zbog prijetnje gubitka sloboda, pokazuju da ideja demokracije ipak nije potpuno potisnuta.
Posebno je zanimljivo kako se demokracija percipira u različitim kineskim društvima: na kopnu, u Hong Kongu i na Tajvanu. Dok je u Kini demokracija tema o kojoj se rijetko javno govori, na Tajvanu su izbori temelj društva od 1990-ih godina. Hong Kong je, prije jačeg upliva Pekinga, uživao određeni stupanj političkih sloboda. Ove razlike u političkim iskustvima omogućile su znanstvenicima poput Josie Chen sa Sveučilišta u Tajvanu i Diega Ramos-Tora s Dartmoutha da zajedno s američkim kolegom provedu inovativna istraživanja o demokraciji, koristeći metode koje ne bi bile cenzurirane ni u Kini. U eksperimentima su sudionici iz različitih društava morali odabrati žele li da odluke donosi autoritet ili većina, pri čemu je naglasak bio na kolektivnom odlučivanju bez političkih konotacija. Rezultati su pokazali da su američki ispitanici najskloniji većinskom odlučivanju, potom emigranti iz Hong Konga i Tajvana, a najmanje građani kontinentalne Kine, premda ni tamo ta vrijednost nije zanemariva.
Proučavanje demokracije kroz ovakve eksperimente važno je jer u društvima gdje je slobodno izražavanje političkih stavova zabranjeno, klasične ankete ne mogu otkriti prave stavove ljudi. Neki kineski studenti, primjerice, pokazali su znatno veće povjerenje u kolektivno odlučivanje u odnosu na ostale ispitanike, što bi moglo ukazivati na potencijalnu promjenu u budućnosti. Ne treba zanemariti ni važnost obrazovanja, interneta i globalne povezanosti u oblikovanju stavova prema demokraciji. Primjeri iz prakse pokazuju da se ni autoritarni režimi ne mogu potpuno oduprijeti širenju demokratskih ideja, osobito kada mladi, obrazovani ljudi imaju pristup informacijama izvan službenih kanala.
Osim političkih institucija, demokracija zahtijeva i određene društvene vrijednosti: povjerenje u institucije, poštivanje prava manjina, slobodu izražavanja i spremnost na kompromis. U zemljama poput Švedske ili Nizozemske, gdje su ove vrijednosti duboko ukorijenjene, demokracija ima snažnu podršku. U državama gdje su institucije slabe, a politička kultura sklona autoritarizmu, demokracija je često tek formalna. U Latinskoj Americi ili dijelovima Afrike često dolazi do demokratskih nazadovanja jer građani osjećaju da demokratski sustavi ne donose očekivane rezultate – sigurnost, zaposlenje i pravdu. Zbog toga je povjerenje građana ključno za opstanak i razvoj demokracije.
Veliku ulogu u percepciji demokracije imaju i međunarodne organizacije. Europska unija, primjerice, kroz svoj sustav vrijednosti zahtijeva poštivanje demokratskih načela kao preduvjet za članstvo. Organizacije poput Freedom House redovito analiziraju razinu sloboda i demokracije diljem svijeta, a izvješća često postaju predmetom žestokih polemika u državama s niskim ocjenama. Istodobno, autoritarne vlasti pokušavaju promovirati vlastite „model demokracije“, tvrdeći da su efikasnost, stabilnost i nacionalna sigurnost važniji od zapadnih demokratskih standarda.
Dilema između demokracije i stabilnosti prisutna je i na Zapadu. Tijekom kriza, poput pandemije ili terorističkih napada, mnogi građani su spremni prihvatiti stroža ograničenja prava i sloboda u ime sigurnosti. Pitanje je koliko je demokracija otporna na takve izazove. Povijest pokazuje da se demokracija može urušiti iznutra ako građani izgube povjerenje u sustav i institucije. Upravo zbog toga su neovisni mediji i građanski aktivizam ključni za očuvanje demokracije.
Društvene mreže, iako često povezane s dezinformacijama i polarizacijom, mogu također poslužiti kao moćan alat za promociju demokracije. Primjeri iz Irana, Hong Konga i Bjelorusije pokazuju da internet može pomoći organiziranju otpora protiv autoritarnih režima, premda vlasti neprestano razvijaju sofisticirane metode kontrole. Sve veća digitalna pismenost i pristup informacijama jačaju otpornost društava na propagandu i manipulaciju.
Važno je spomenuti i ulogu obrazovanja. Društva u kojima se uči o vrijednosti demokracije od najranije dobi, poput Finske ili Kanade, imaju veće šanse za očuvanje demokratskih institucija. No, čak i u takvim zemljama postoje izazovi – rast populizma, nepovjerenje u političke elite i problemi s dezinformacijama. Sve to pokazuje da demokracija nije zadana, već ju je potrebno stalno izgrađivati i braniti.
Kada se analizira tko zapravo brine o demokraciji, odgovor nije jednoznačan. Demokracija često postaje najvažnija upravo kada je ugrožena. Ljudi tada izlaze na ulice, pišu, organiziraju se i traže promjene. U mirnim vremenima mnogi zaboravljaju na njezinu važnost, uzimajući slobode zdravo za gotovo. No, povijest nas uči da je demokratija najotpornija kada ima podršku širokih slojeva društva, a to zahtijeva ne samo formalne institucije već i kulturu dijaloga, povjerenja i poštivanja različitosti.
Sve veće globalne prijetnje, od klimatskih promjena do digitalne manipulacije i političke polarizacije, dodatno će testirati otpornost demokracije. Da bi opstala, demokracija mora ostati privlačna novim generacijama. To podrazumijeva jednakost, dostupnost obrazovanja, otvorenost prema inovacijama i sposobnost rješavanja stvarnih problema građana. Primjeri poput demokratske tranzicije u Gruziji ili pokreta za prava žena u Poljskoj pokazuju da borba za demokraciju nikad nije gotova i da zahtijeva stalno zalaganje građana.
Na kraju, prava snaga demokracije leži u mogućnosti da svaki građanin ima glas i pravo sudjelovati u odlučivanju o vlastitoj budućnosti. Dokle god postoji skupina ljudi spremna boriti se za ta prava, demokracija neće nestati. Važno je stalno podsjećati da demokracija nije samo politički sustav, nego i svakodnevna praksa – kroz dijalog, toleranciju i sudjelovanje. Koliko će ljudi brinuti o demokraciji u budućnosti, ovisit će o tome koliko će biti svjesni njezine važnosti za vlastiti život i budućnost svojih zajednica.
