Što nam proučavanje vrijednosti može reći o političkom ekstremizmu
U mnogim stabilnim demokracijama danas se čini da je politički ekstremizam u porastu, a društva postaju sve polariziranija. Dok se birači i politički akteri raspoređuju uz suprotne krajeve ideološkog spektra, odnos povjerenja i osjećaj zajedničkog identiteta slabe. Krajnja ljevica i krajnja desnica često se doživljavaju kao dva odvojena svijeta, što dodatno učvršćuje politički ekstremizam i otežava bilo kakav pokušaj približavanja. U takvom okruženju društvene znanosti nastoje objasniti kako smo došli do ove razine napetosti i što nam može pomoći da ponovno uspostavimo barem minimalni prostor za dijalog.
Politički ekstremizam i vrijednosti
Iako je istraživanja političkih stavova, stranačkog identiteta i polarizacije posljednjih godina sve više, uloga vrijednosti često ostaje u drugom planu. Mnogi radovi usredotočuju se na kognitivne stilove, emocije, razinu informiranosti ili sklonost teorijama zavjere, dok se manje govori o tome na čemu ti stavovi počivaju – na sustavu osobnih vrijednosti. To je zanimljivo jer se čini da su upravo vrijednosti, poput sigurnosti, jednakosti ili tradicije, temelj iz kojeg se razvija politički ekstremizam i različite ideološke pozicije.
Jedan od istraživača koji je prepoznao taj propust jest dr. Federico Rigoli, izvanredni predavač na sveučilištu u Londonu. Njega je posebno zanimalo zašto se većina usporedbi između ekstremista i umjerenih birača bavi načinom razmišljanja, ali zanemaruje vrijednosti. Polazio je od ideje da su politički izbori često izraz toga što smatramo ispravnim, pravednim ili poželjnim u društvu, pa je pretpostavio da bi se politički ekstremizam mogao povezati s time kako ljudi rangiraju različite vrijednosti i koliko snažno ih razlikuju jedne od drugih.
U svom radu dr. Rigoli se nije oslanjao na jedno jedino istraživanje, nego je kombinirao više izvora podataka kako bi dobio širu sliku. U jednoj studiji okupio je 750 građana iz Ujedinjenog Kraljevstva i Sjedinjenih Američkih Država i zamolio ih da ispune upitnike o vrijednostima i političkim uvjerenjima. Zatim je ponovno analizirao postojeći skup podataka u kojem je sudjelovalo više od 1000 Talijana, a na kraju je posegnuo i za međunarodno reprezentativnim podacima iz devete runde velikog europskog istraživanja u kojemu je sudjelovalo gotovo 50 000 ispitanika. U svim tim korpusima mogao je pratiti gdje se ljudi smještaju na ljestvici od ljevice do desnice i koliko je s tim povezan politički ekstremizam.
U svim analizama uspoređivao je dvije skupine ispitanika. S jedne strane bili su politički moderati, odnosno oni koji se smještaju u sredinu ideološke ljestvice i ne identificiraju se ni s jednim ekstremnim polom. S druge strane nalazili su se oni koji su jasno zauzimali krajnje lijeve ili krajnje desne pozicije. Upravo u toj usporedbi dr. Rigoli je pokušao otkriti razlikuje li se politički ekstremizam od umjerenijih pozicija po tome kako ljudi strukturiraju svoje vrijednosti, a ne samo po konkretnim političkim prijedlozima koje podržavaju.
Jedan od najpoznatijih alata koji je koristio jest Schwarzov upitnik vrijednosti, standardizirani upitnik koji procjenjuje koliko ljudi cijene različite opće društvene i kulturne vrijednosti. Umjesto da se fokusira na jedno konkretno političko pitanje, ovaj instrument mjeri šire orijentacije koje oblikuju način na koji doživljavamo sebe, druge i društvo. Na temelju tog upitnika može se vidjeti kako se politički ekstremizam povezuje s naglašenom privrženošću nekim vrijednostima i istodobnim odbacivanjem drugih.
Upitnik obuhvaća deset skupina vrijednosti, pri čemu svaka opisuje jedan važan životni cilj ili način ponašanja:
Moć (traženje statusa, utjecaja i autoriteta nad drugima)
Postignuće (želja za uspjehom i ostvarivanjem osobnih ambicija)
Hedonizam (naglašena potraga za užitkom i ugodom)
Stimulacija (traženje uzbuđenja, raznolikosti i novih iskustava)
Samosmjernost (naglasak na neovisnosti, autonomiji i slobodi izbora)
Univerzalizam (široko shvaćena otvorenost, briga za jednakost i dobrobit svih ljudi)
Dobronamjernost (usmjerenost na poštenje, brigu i ljubaznost prema bliskim osobama)
Tradicija (poštovanje kulturnih i vjerskih običaja te naslijeđenih normi)
Konformizam (prilagođavanje društvenim pravilima, poslušnost autoritetima i samodisciplina)
Sigurnost (naglasak na osobnoj i društvenoj sigurnosti, stabilnosti i redu)
Svaki pojedinac u većoj ili manjoj mjeri podržava sve te vrijednosti, ali ih ne rangira jednako. Ključno je pitanje koliko snažno razdvajamo ono što nam je najvažnije od onoga što smatramo manje bitnim. Dr. Rigoli je upravo tu pronašao poveznicu s time kako se razvija politički ekstremizam, jer se pokazalo da nije presudno samo to koje su vrijednosti najviše cijenjene, nego i koliko oštro su odvojene od ostalih.
Rezultati su u različitim uzorcima bili iznenađujuće dosljedni. Osobe smještene na ideološkim ekstremima pokazivale su veću sklonost snažnom razlikovanju među vrijednostima od umjerenih ispitanika. Drugim riječima, ljudi skloni krajnjim pozicijama često jasno favoriziraju nekoliko odabranih vrijednosti, dok druge gotovo u potpunosti potiskuju. Kod umjerenijih ispitanika slika je bila nijansiranija – oni su istodobno ulagali u veći broj različitih vrijednosti, pa je i politički ekstremizam bio manje vjerojatan.
U pojednostavljenoj interpretaciji, jedan se dio ljudi snažno vezuje uz uski skup vrijednosti, primjerice uz sigurnost ili tradiciju, i spreman je zanemariti sve što se s tim teško uklapa. Drugi dio ljudi nastoji zadržati ravnotežu među više vrijednosti i prihvatiti da se ponekad međusobno sukobljavaju. Prva skupina sklonija je prihvatiti ideologije koje ne trpe kompromis i potiču politički ekstremizam, dok druga radije podržava umjerene opcije koje zahtijevaju pregovaranje i uvažavanje različitih interesa.
Razlikovanje vrijednosti kao korijen polarizacije
Ovakvi nalazi nude zanimljivo objašnjenje zašto se čini da se društva u kojima jača politički ekstremizam sve teže dogovaraju oko osnovnih pitanja. Ako dio građana vjeruje da društvo mora biti uređeno isključivo prema jednoj ili dvije ključne vrijednosti, poput apsolutne sigurnosti ili potpune ekonomske jednakosti, tada svako odstupanje doživljavaju kao moralni problem. Tko god predlaže model koji te vrijednosti ne stavlja na prvo mjesto, lako se doživljava kao prijetnja, a ne kao legitimni suparnik u demokratskoj raspravi. Time se politički ekstremizam pretvara iz skupa ideja u pitanje identiteta i moralne borbe.
Za one koji manje strogo razlikuju vrijednosti, suprotstavljene političke opcije mogu izgledati drugačije. Iako se i oni mogu snažno slagati s određenom strankom ili pokretom, lakše im je razumjeti da netko drugi više naglašava, primjerice, slobodu poduzetništva, a manje socijalnu sigurnost. U takvom okviru politički ekstremizam nema jednaku privlačnost, jer ljudi i dalje vide smisao u kompromisu: svjesni su da se različite vrijednosti često sukobljavaju, pa su spremniji prihvatiti djelomična rješenja umjesto potpunih pobjeda jedne strane.
Drugi važan aspekt ovog pristupa jest način na koji utječe na percepciju protivnika. Kad je politički ekstremizam povezan s krutim hijerarhijama vrijednosti, tada se ljudi koji naglašavaju drukčije vrijednosti percipiraju kao netko tko napada ono što je nama najsvetije. Pritom nije važno radi li se o sigurnosti, tradiciji, nacionalnom identitetu ili univerzalnoj ljudskoj jednakosti – svaki kompromis izgleda kao izdaja. Tako se otvara prostor za retoriku u kojoj se protivnike označava kao neprijatelje, što dodatno produbljuje polarizaciju i onemogućuje dijalog.
Sve se to odvija u širem medijskom i digitalnom okruženju koje pogoduje jednostavnim porukama. Na društvenim mrežama naglašeni moralni stavovi i oštre osude često dobivaju više pažnje od nijansiranih rasprava. Osobe kod kojih je politički ekstremizam već povezan s uskim krugom dominirajućih vrijednosti lakše će reagirati na takve poruke, jer im one potvrđuju da su njihove vrijednosti ugrožene. Umjereniji birači, koji vrednuju više dimenzija odjednom, u takvoj buci ponekad ostaju nevidljivi.
Sâm autor naglašava da njegovi nalazi imaju i svoja ograničenja. Efekt snažnijeg razlikovanja vrijednosti kod ljudi sklonih ideološkim ekstremima pojavljuje se u većini europskih zemalja uključenih u istraživanja, kao i u Sjedinjenim Američkim Državama, ali nije jasno vrijedi li to jednako u društvima izvan zapadnog kulturnog kruga. U nekim regijama povijest, religija ili politički sustav mogu oblikovati politički ekstremizam na drukčiji način, pa je moguće da se odnos između vrijednosti i ideologije ondje razvija drugačijom logikom.
Drugo važno ograničenje odnosi se na način mjerenja političkih stavova. U većini spomenutih istraživanja ispitanici su se smještali na klasičnu lijevo-desno ljestvicu, koja je desetljećima dominirala političkom znanošću. Međutim, politički ekstremizam danas se često javlja i u oblicima koji ne prate jasno tu podjelu. Neki populistički pokreti kombiniraju ekonomske prijedloge koji se smatraju “lijevima” s društvenim stavovima koji se doživljavaju kao “desni”. Takve kombinacije teško je opisati jednom osi, pa se postavlja pitanje kako se u tim slučajevima raspoređuju vrijednosti i koliko se oštro razdvajaju.
Istraživanje vrijednosti pristaša populističkih stranaka moglo bi zato otvoriti dodatna pitanja. Ako se pokaže da je politički ekstremizam prisutan i kod birača koji ne vide sebe ni kao klasične ljevičare ni kao tradicionalne desničare, to bi značilo da je mehanizam razlikovanja vrijednosti dublji od samih stranačkih etiketa. Moglo bi se, primjerice, ispitati jesu li pristaše takvih pokreta sklone apsolutizirati određenu kombinaciju sigurnosti, nacionalnog identiteta i socijalne zaštite, te odbacivati sve alternative koje narušavaju taj paket.
Osim akademskog doprinosa, ovakav pristup ima i praktične implikacije. Ako znamo da politički ekstremizam često počiva na krutom rangiranju vrijednosti, onda se politička komunikacija i građanski odgoj mogu usmjeriti na razvijanje svijesti o tome da se vrijednosti ponekad sukobljavaju i da je normalno balansirati među njima. U obrazovnim programima moglo bi se, na primjer, poticati rasprave u kojima učenici istodobno razmatraju argumente za sigurnost i slobodu, za jednaka prava i slobodu izbora, bez potrebe da jednu vrijednost proglase jedinom ispravnom.
Slično tome, kreatori javnih politika mogli bi imati koristi od uvida da politički ekstremizam često prati uvjerenje kako je moguće zadovoljiti samo jednu skupinu vrijednosti, dok se druge moraju žrtvovati. Umjesto toga, neke bi se reforme mogle predstavljati naglašavanjem načina na koje pokušavaju očuvati barem djelomično više različitih vrijednosti. Takav pristup ne bi uklonio duboka neslaganja, ali bi mogao smanjiti osjećaj da svaka promjena označava potpunu pobjedu ili potporaz jedne strane.
Naposljetku, istraživanje vrijednosti nudi i pojedincima priliku za samorefleksiju. Kada razmišljamo o tome kako vidimo društvo, često polazimo od konkretnih politika, stranaka ili lidera, a rjeđe od toga koje vrijednosti su nam doista presudne. Postavimo li si pitanje na koje bismo vrijednosti bili spremni pristati radi drugih važnih ciljeva, možda ćemo lakše prepoznati gdje počinje politički ekstremizam u našim vlastitim stavovima. Upravo u tom osobnom preispitivanju krije se prostor u kojem nalazi dr. Rigolija mogu poslužiti kao početna točka za daljnja istraživanja i rasprave o budućnosti demokracije.
