Silovanje je odvratan zločin, univerzalno prezren i osuđivan. Ipak, u stvarnom životu razina percipirane krivnje često ovisi – barem djelomično – o odnosu između počinitelja i žrtve. Kada je riječ o bračno silovanje, mnogi ljudi nesvjesno primjenjuju drugačija mjerila nego kod napada koje počine stranci ili povremeni partneri.
Kao tužiteljica specijalizirana za seksualne delikte, susretala sam se s brojnim izazovnim predmetima, ali bračno silovanje uvijek se isticalo po težini i složenosti. Od oklijevanja pri prijavi, preko nepovjerenja i straha u komunikaciji s policijom i državnim odvjetništvom, pa sve do razbijanja predrasuda porotnika o tome što zakon doista kaže, bračno silovanje otvara niz jedinstvenih problema. Žrtve su često ekonomski, emocionalno ili roditeljski vezane za počinitelja, a upravo ta isprepletenost života otežava svaku fazu postupka i dodatno zamagljuje granice koje bi trebale biti kristalno jasne.
Jedno od najvećih pitanja tiče se počiniteljeva uvjerenja da postoji pristanak – i procjene je li takvo uvjerenje, čak i ako je iskreno, bilo razumno u konkretnim okolnostima. No i ostali čimbenici snažno utječu na način na koji javnost doživljava odgovornost i krivnju žrtve. Kad se spomene bračno silovanje, mnogi ljudi automatski razmišljaju o kvaliteti braka, bračnoj vjernosti, načinu odijevanja, pa čak i o tome koliko se žena „trudila“ održati odnos. Ti kriteriji nemaju mjesta u kaznenopravnoj procjeni, ali u kolektivnoj svijesti i dalje igraju veliku ulogu.
Vjernost i bračno silovanje
Bethany A. Munge i suradnici ispitivali su utjecaj bračne vjernosti i duljine trajanja braka na način na koji ljudi procjenjuju bračno silovanje.[I] Sudionicima su predstavljeni kratki opisi situacija u kojima je bračni par bio u braku tri ili petnaest godina, a pritom je žena bila ili vjerna ili je imala dugotrajniju ljubavnu vezu s drugim muškarcem. Pokazalo se da oba čimbenika značajno utječu na percepciju bračno silovanje. Sudionici su nevjerne supruge češće smatrali djelomično odgovornima za bračno silovanje, osobito kada je brak trajao dulje. Drugim riječima, što je brak duže trajao i što je nevjera bila očitija, to je više sudionika nalazilo opravdanja za agresivno ponašanje muža.
Takvi rezultati otkrivaju neugodan, ali važan obrazac: dio javnosti bračno silovanje promatra kroz prizmu „bračne dužnosti“ i „prekršene vjernosti“. Umjesto da usredotoče pozornost na nasilje i prisilu, neki ljudi razmišljaju o „izazivanju“, „provociranju“ ili „posljedicama“ nevjere. Duljina braka dodatno pojačava takvo razmišljanje – kao da dugogodišnji odnos daje mužu veće pravo na žensko tijelo. U stvarnosti, bračno silovanje ostaje isto kazneno djelo bez obzira na to traje li brak tri mjeseca ili trideset godina i bez obzira na to je li došlo do nevjere. Zakon ne poznaje iznimku u korist ljubomore ili povrijeđenog ponosa.
Kada se razgovara s porotnicima nakon suđenja, nerijetko se čuje kako „stvari nikada nisu crno-bijele u braku“ ili da „oba partnera imaju svoj dio krivnje“. Ove rečenice možda imaju smisla u bračnom savjetovanju, ali ne i u kaznenom postupku koji se bavi bračno silovanje. Nasilje nikada nije „obostrana krivnja“. Emocionalna razočaranja, svađe, pa čak i prijetnje razvodom ne čine prisilni seks manje nasilnim niti žrtvu manje žrtvom.
Brak i skromnost
Postavlja se i pitanje odjeće: je li važno što je žena imala na sebi ako je počinitelj njezin suprug? U stručnim i javnim raspravama o seksualnom nasilju gotovo se uvijek pojavi isto pitanje – „Što je imala obučeno?“ U jednoj svojoj knjizi i javnim nastupima detaljno opisujem kako čak i najdobronamjerniji prijatelji i članovi obitelji spontano pitaju žrtvu što je nosila u trenutku napada.[ii] Ispostavlja se da to pitanje ne nestaje ni kada je riječ o bračno silovanje; naprotiv, mnogi ljudi nesvjesno traže poveznicu između odjeće i navodne odgovornosti žrtve.
Mark A. Whatley istraživao je kako ljudi doživljavaju bračno silovanje u odnosu na način odijevanja žrtve i njihovo opće stajalište o okrivljavanju žrtava.[iii] Sudionici su čitali opis bračno silovanje u kojem je odjeća žrtve varirala od „svečane i skromne“ do izrazito zavodljive. Pokazalo se da su muškarci, u prosjeku, žrtvu češće smatrali djelomično odgovornom za napad nego žene. Predvidljivo, žrtvu odjevenu izazovnije sudionici su ocijenili „odgovornijom“ i „zaslužnijom“ za napad nego onu odjevenu skromnije. Sudionici s tradicionalnijim stavovima o braku – primjerice uvjerenjem da muž ima pravo odlučivati o seksualnim odnosima – puno su češće bračno silovanje pripisivali „bračnim obvezama“ i „neprimjerenom ponašanju“ žene nego sudionici s egalitarnijim stavovima.
Ovi rezultati otkrivaju koliko su stereotipi o „dobroj supruzi“ duboko ukorijenjeni. Ako supruga nosi usku haljinu, neki promatrači automatski pretpostavljaju da želi pažnju ili da provocira muža. Ako se odijeva skromno, očekuje se da će biti poslušna i dostupna. U oba slučaja, dio javnosti bračno silovanje promatra kao „logičnu posljedicu“ ponašanja žene, a ne kao oblik kaznenog djela. Takav način razmišljanja posebno je opasan jer šalje poruku da žrtva svojom odjećom može „izazvati“ gubitak samokontrole, umjesto da se jasno naglasi odgovornost počinitelja koji je odlučio primijeniti prisilu.
Kod bračno silovanje odjeća žrtve često se koristi kao argument za „nesporazum“. Ako supruga navečer nosi donje rublje koje inače nosi tijekom intimnih trenutaka, agresivni suprug kasnije će tvrditi da je to shvatio kao poziv na seks, čak i ako je ona jasno odbila odnos. No pristanak se ne očitava iz kroja haljine ili vrste pidžame, nego iz izričite ili nedvosmislene volje osobe. Odjeća može komunicirati raspoloženje, stil ili udobnost, ali nikada ne može opravdati bračno silovanje.
Odjeveni za sud
Odjeća ne igra ulogu samo u trenutku napada nego i kasnije, u sudnici. Kirsty Osborn i suradnici 2021. godine istraživali su čimbenike koji utječu na odluke porotnika u predmetima poznaničkog u odnosu na bračno silovanje te su se, među ostalim, usredotočili na odjeću žrtve tijekom suđenja.[iv] Otkrili su da su osuđujuće presude, kao i duljine kazni, bile značajno češće i strože kada je oženjena žrtva na sudu bila odjevena uredno i „poslovno“ nego kada je bila obučena ležerno. Zanimljivo je da isti učinak nije uočen u slučajevima u kojima je žrtva bila u vezi s počiniteljem, ali ne i u braku.
Čini se da u očima porotnika uredno odijevanje u sudnici šalje poruku „ozbiljnosti“ i „pouzdanosti“, osobito kada se radi o bračno silovanje. Žrtva koja na raspravu dođe u trapericama i majici može se doživjeti kao „opuštena“ ili „nedovoljno traumatizirana“, iako odjeća zapravo ne govori ništa o unutarnjem stanju osobe. Porotnici, poput svih ljudi, nesvjesno povezuju određene stilove odijevanja s vjerodostojnošću, moralnošću i društvenim statusom. Posljedično, isti opis bračno silovanje može dovesti do različitih presuda samo zato što je žrtva odabrala drugačiju odjeću za dolazak na sud.
Osborn i suradnici također su primijetili da su pripisivanja odgovornosti bila veća u scenarijima s poznaničkim nego s bračnim počiniteljem te da su oženjeni optuženici dobivali kraće kazne od poznanika za jednako teško djelo. Autori zaključuju da ti rezultati podupiru patrijarhalni pogled na brak prema kojem muževi imaju „pravo“ na tijelo svojih supruga, bez obzira na pristanak. Kada porotnici nesvjesno polaze od ideje da je seks u braku nešto što se „podrazumijeva“, bračno silovanje se percipira kao manje kažnjivo, a prisila se tumači kao „bračni sukob“ umjesto kao kriminalno djelo.
U praksi to znači da isti čin prisile u izvanbračnoj vezi i u braku može rezultirati potpuno različitim ishodima. Poznanik koji prisilno angažira žrtvu na seks doživljava se kao „napadač“, dok se u braku isti čin ponekad opisuje kao „svađa koja je izmakla kontroli“. Takva razlika u jeziku odražava razliku u sudskim odlukama: bračno silovanje nerijetko završava blažim kaznama, nagodbama ili uopće ne dođe do suda zbog pritiska obitelji i okoline.
Podrška preživjelima
Za žrtve bračno silovanje prvi i možda najvažniji korak jest osjećaj da su sigurne i shvaćene ozbiljno. Mnoge žene u braku teško prepoznaju da ono što doživljavaju nije „loša komunikacija“ nego bračno silovanje. Godinama slušaju poruke da je dužnost supruge „udovoljiti“ mužu, da se „pravi problem“ ako odbija seks ili da „preuveličava“ ako doživi prisilu. Kada se napokon odluče povjeriti nekome – prijateljici, članu obitelji, liječniku ili policiji – vrlo su osjetljive na prve reakcije. Ako dobiju odgovor poput „sigurno je samo bio ljut“ ili „možda te krivo shvatio“, često se povlače i više nikada ne pokušaju potražiti pomoć.
U okruženju koje želi doista podržati žrtve bračno silovanje, prvi korak je bezuvjetno vjerovanje i slušanje bez prekidanja. Umjesto postavljanja pitanja o odjeći, vjernosti ili duljini braka, fokus treba biti na osjećaju prisile, straha i nedostatku kontrole. Pitanja poput „Jesi li se bojala?“, „Jesi li mogla otići?“ ili „Jesi li jasno rekla ne?“ pomažu žrtvi da sama prepozna da je bračno silovanje povreda njezinog tjelesnog integriteta, a ne „bračni problem“ koji treba rješavati kompromisom. Bliske osobe mogu pomoći i praktično – ponudom privremenog smještaja, čuvanjem djece, pratnjom kod liječnika ili u policiju.
Stručnjaci koji rade u zdravstvu, socijalnim službama i pravosuđu trebaju dodatnu edukaciju upravo o bračno silovanje. Liječnici bi trebali znati prepoznati obrasce ozljeda i emocionalnih simptoma koji upućuju na prisilu u braku, a socijalni radnici moraju biti svjesni ekonomskih i roditeljskih pritisaka koji žrtvama otežavaju prijavu. Policijski službenici i tužitelji, pak, trebaju postavljati pitanja koja ne sugeriraju krivnju žrtve, nego jasno razdvajaju konfliktne, ali dobrovoljne odnose od situacija u kojima je bračno silovanje kazneno djelo. Redovite edukacije, primjeri iz prakse i analiza presuda mogu pomoći u stvaranju osjetljivijeg i pravednijeg sustava za sve žrtve.
Kada društvo prepozna bračno silovanje kao jednako ozbiljan oblik seksualnog nasilja kao i svaki drugi, šalje se jasna poruka da brak ne poništava pravo na tjelesnu autonomiju. Granica pristanka ne prestaje postojati potpisivanjem bračnog ugovora, rođenjem djece ili prolaskom godina zajedničkog života. Preživjele bračno silovanje trebaju priliku za sigurnost, medicinsku i psihološku pomoć te pravedan sudski postupak u kojem se njihova priča neće filtrirati kroz klišeje o „bračnoj dužnosti“, nego pažljivo saslušati kao ono što jest – opis kaznenog djela koje zaslužuje ozbiljnu institucionalnu reakciju.
