Seksualna ovisnost sve češće postaje tema rasprava među stručnjacima za mentalno zdravlje, ali i šire javnosti. Dok neki smatraju seksualnu ovisnost stvarnim poremećajem, drugi tvrde kako je riječ o pogrešnom tumačenju osobnih vrijednosti i društvenih normi. U zadnjem desetljeću sve se više ističe koliko je važno pravilno prepoznati razliku između stvarne seksualne ovisnosti i osjećaja srama ili moralne nelagode zbog seksualnog ponašanja. Unatoč preporukama Svjetske zdravstvene organizacije i uvođenju dijagnoze kompulzivnog seksualnog ponašanja u Međunarodnu klasifikaciju bolesti (ICD-11), brojni terapeuti i dalje pogrešno dijagnosticiraju seksualnu ovisnost, što dovodi do brojnih problema za pojedince koji traže pomoć.
Seksualna ovisnost u ICD-11 definirana je kroz nekoliko jasno postavljenih kriterija. Prvi kriterij odnosi se na ponavljajući obrazac nemogućnosti kontroliranja intenzivnih seksualnih impulsa, što rezultira ponavljajućim seksualnim ponašanjem. Drugi kriterij zahtijeva da taj obrazac traje najmanje šest mjeseci, dok treći navodi da takvo ponašanje uzrokuje značajnu patnju ili narušava funkcioniranje osobe na osobnom, obiteljskom, društvenom, obrazovnom ili radnom planu. Ipak, ICD-11 jasno ističe da patnja koja proizlazi isključivo iz moralne osude ili neslaganja s vlastitim seksualnim impulsima ne može biti dovoljan uvjet za dijagnozu seksualne ovisnosti.
Unatoč jasnim smjernicama, istraživanja pokazuju zabrinjavajuće trendove među stručnjacima za mentalno zdravlje. Naime, čak polovica terapeuta sklona je dijagnosticirati seksualnu ovisnost na temelju samoprijavljivanja, bez objektivnog uvida u ponašanje osobe. Ovo je rezultat nedostatka dodatne edukacije, ali i duboko ukorijenjenih društvenih uvjerenja o seksualnosti i njenoj „normalnosti“. Seksualna ovisnost često se koristi kao način da se opravda osjećaj gubitka kontrole, iako nije uvijek riječ o stvarnoj nemogućnosti upravljanja ponašanjem.
Velik broj ljudi koji sami sebe opisuju kao seksualno ovisne zapravo doživljavaju snažan osjećaj srama, nelagode ili krivnje zbog svojih seksualnih želja i ponašanja. Takve osjećaje često potiču religijske, kulturne ili osobne vrijednosti koje su u suprotnosti s njihovim stvarnim potrebama ili ponašanjem. Stručnjaci ističu kako je važno razlikovati osjećaj gubitka kontrole od stvarne nemogućnosti kontrole. Osoba može imati osjećaj da gubi kontrolu, ali to ne znači da zapravo ne može zaustaviti svoje ponašanje. Nerijetko je riječ o žaljenju i kajanju, što se potom interpretira kao gubitak kontrole.
Seksualna ovisnost zahtijeva pažljivu i temeljitu dijagnostiku. Nije dovoljno osloniti se samo na izjavu osobe koja tvrdi da je „ovisna o seksu“. Stručnjaci bi trebali detaljno analizirati obrasce ponašanja, motivaciju, okolinu i moguće okidače koji utječu na razvoj takvog ponašanja. Bez ovakvog pristupa, dolazi do rizika od pretjeranog dijagnosticiranja, čime se ljudima nameće nepotrebna stigma i dodatna patnja.
Jedno od najopsežnijih međunarodnih istraživanja na ovu temu provedeno je među više od tisuću licenciranih stručnjaka za mentalno zdravlje. Kroz seriju slučajeva iz prakse, sudionici su trebali primijeniti ICD-11 kriterije za seksualnu ovisnost, ali i druge poremećaje poput kleptomanije i piromanije. Rezultati su pokazali da su terapeuti u velikoj većini slučajeva ispravno prepoznali gaming poremećaj kada nije postojao patološki obrazac ponašanja. S druge strane, kada je riječ o seksualnoj ovisnosti, polovica terapeuta pogrešno je postavila dijagnozu na temelju samoprijavljivanja, iako nije bilo stvarnih pokazatelja gubitka kontrole.
Ovakvi rezultati ukazuju na potrebu dodatnog stručnog usavršavanja i razvoja standardiziranih alata za dijagnostiku. Preporučuje se korištenje validiranih upitnika i mjernih instrumenata, umjesto oslanjanja isključivo na subjektivni dojam ili samoprijavljivanje. Više informacija o standardiziranim alatima za procjenu možete pronaći na službenim stranicama Svjetske zdravstvene organizacije ovdje.
Seksualna ovisnost i dalje izaziva podjele u stručnim krugovima, ali i među laičkom javnošću. Mnogi terapeuti nisu dovoljno upoznati s novim kriterijima, a dodatnu zbunjenost stvara i činjenica da se ICD-11 još uvijek nije implementirao u svim državama, uključujući i Sjedinjene Američke Države. Zanimljivo je napomenuti da je Amerikama trebalo više od dvadeset godina da uvedu ICD-10, a trenutačno ne postoji poseban pritisak za ubrzanu implementaciju ICD-11. To znači da će brojni terapeuti u SAD-u i dalje koristiti zastarjele dijagnostičke kriterije, što povećava rizik od pogrešne dijagnostike seksualne ovisnosti.
U stručnim raspravama često se ističe kako prebrzo postavljanje dijagnoze seksualne ovisnosti može dovesti do dodatne stigmatizacije osoba koje već osjećaju sram zbog svojih seksualnih želja. Umjesto da im se pomogne razviti zdraviji odnos prema vlastitoj seksualnosti, takve osobe nerijetko dobivaju etiketu koja dodatno otežava proces oporavka. Mnogi stručnjaci upozoravaju na opasnost od „lijepljenja etiketa“ i ističu važnost individualnog pristupa svakoj osobi.
Dodatni problem predstavlja moralna isključivost, odnosno dijagnosticiranje seksualne ovisnosti osobama koje osjećaju nelagodu isključivo zbog vlastitih vrijednosti ili društvenih normi. Svjetska zdravstvena organizacija jasno naglašava da moralna osuda ne može biti temelj za postavljanje dijagnoze seksualne ovisnosti. No, istraživanja pokazuju da terapeuti često zanemaruju taj kriterij, osobito u konzervativnijim društvima gdje se seksualnost još uvijek smatra tabuom.
Za osobe koje traže pomoć zbog seksualne ovisnosti ključno je pronaći stručnjaka koji razumije razliku između stvarne nemogućnosti kontrole i osjećaja srama. Terapeut bi trebao osigurati sigurno okruženje u kojem osoba može otvoreno govoriti o svojim iskustvima, bez straha od osude. Također je važno educirati javnost o razlikama između seksualne ovisnosti i drugih oblika problematičnog seksualnog ponašanja, kako bi se smanjila stigma i povećala dostupnost kvalitetne pomoći. Više informacija o razlici između seksualne ovisnosti i moralne nelagode moguće je pronaći na portalu Pliva zdravlje.
Kritičari ističu i važnost društvenog konteksta u kojem se razvija seksualna ovisnost. Nije isto biti seksualno aktivan u društvu koje potiče otvorenost i toleranciju, ili u društvu koje kažnjava svako odstupanje od normi. Seksualna ovisnost ne može se dijagnosticirati bez uvažavanja šire slike, uključujući osobne vrijednosti, kulturološke norme i mogućnost izražavanja seksualnosti. Detaljne smjernice o kulturnim utjecajima na seksualno ponašanje možete pronaći na stranici psihologija.hr.
Stručnjaci preporučuju kontinuiranu edukaciju terapeuta, ali i razvoj društvenih kampanja koje bi pomogle smanjiti stigmu oko seksualnosti. Takve kampanje mogu pozitivno utjecati na ljude koji se bore s osjećajem srama ili straha zbog vlastite seksualnosti, ali i na stručnjake koji ih liječe. Dobra praksa je i uključivanje seksualne edukacije u obrazovni sustav, kako bi se mlade osobe naučile razlikovati zdravo seksualno ponašanje od patološkog.
Sve više znanstvenih radova pokazuje da prečesta dijagnoza seksualne ovisnosti nije rezultat objektivnog uvida u ponašanje, već subjektivnih stavova terapeuta i nedostatka adekvatnog znanja. Iz tog razloga, preporučuje se redovito sudjelovanje na stručnim seminarima i radionicama na temu seksualnog zdravlja. Kalendar stručnih edukacija iz područja seksualnog zdravlja dostupan je na Poliklinika Harni.
Seksualna ovisnost je kompleksna i osjetljiva tema, a pogrešna dijagnoza može imati ozbiljne posljedice za mentalno zdravlje pojedinca. Kako bi se smanjio rizik od pogrešne dijagnoze, nužno je provoditi detaljnu i objektivnu procjenu, temeljenu na najnovijim znanstvenim smjernicama. To podrazumijeva edukaciju terapeuta, korištenje validiranih dijagnostičkih alata, uvažavanje društvenih i kulturnih okolnosti te izbjegavanje etiketiranja osoba na temelju subjektivnih uvjerenja. Dodatne informacije o aktualnim znanstvenim spoznajama o seksualnoj ovisnosti dostupne su na Centar Zdravlja.