Svaki dan učimo sve više o tome koliko su neke životinje zadivljujuće: ljudoliki majmuni, hobotnice, poneke vrste ptica, psi i mačke pokazuju oblike ponašanja koji nas potiču da preispitamo granice životne dovitljivosti. A što je s drugim životinjama? Puževi? Komarci? Čine se manje sposobnima. Ipak, uobičajeno smatramo da su još „tiše” i biljke – bića bez mozga, bez živčanog sustava, usidrena na mjestu. Ali je li doista ispravno reći da su biljke neosjetljive i beznačajne kad govorimo o ponašanju? Posljednjih godina pojavila su se opažanja koja uzbuđuju maštu: čini se da neke biljke, kada su pod pritiskom, proizvode signal koji ulazi u područje koje nazivamo ultrazvuk. To otvara niz pitanja o tome što zapravo opažamo i kako to tumačiti.
U novom istraživanju pokazalo se da biljke emitiraju zvukove kada su u nepovoljnim uvjetima. Ti su zvukovi različiti ovisno o tome je li biljka nedavno orezana ili pati od manjka vode. Ljudsko uho ih ne registrira jer su između 20 i 100 kiloherca, iznad našeg običnog sluha čija je gornja granica najčešće 15-17 kiloherca. U tehničkom smislu, riječ je o području koje opisujemo kao ultrazvuk, pa nije čudo što se mikrofonima i analizom signala mogu zabilježiti obrasci koje mi ne čujemo. Sama činjenica da zvuk postoji ne govori, međutim, ništa o tome kakvo mu je značenje.
Takvi rezultati lako navode novinare i čitatelje da posegnu za ljudskim metaforama. Titraji se prepričavaju kao „plakanje”, a naslovima se sugerira da biljke „vrište od boli”. Izrazi poput crying i screaming zvuče dramatično i pamtljivo, pa tako ulaze u popularnu kulturu brže nego pažljivo objašnjenje fizike tekućina u biljnim tkivima. No kada govorimo o onome što mjerni uređaj snima – a to je najčešće ultrazvuk – moramo se zapitati što uopće znači takvu pojavu prevesti na rječnik emocija. Je li riječ o znaku namijenjenom nekomu ili o nuspojavi koja nema namjeru, svrhu ni interpretatora?
Tu dolazimo do pojma antropomorfizam. Antropomorfizam je sklonost da životinjama, a ponekad i biljkama, pripisujemo ljudske osobine i stanja svijesti. U biologiji se taj pristup uglavnom smatra neplodnim – sklon je zamagliti razlike i zavarati nas privlačnim, ali pogrešnim slikama. Razboritiji je obrnuti smjer: krenuti od onoga što znamo o građi i funkcioniranju organizma te, bez prerane dramatizacije, pitati možemo li opaženi fenomen objasniti poznatim mehanizmima. Kada takav pristup primijenimo na zvukove – često mjerljive kao ultrazvuk – na vidjelo izlaze fizikalna i anatomska objašnjenja koja ne trebaju pozivati u pomoć ljudske emocije.
Najprije, važan je transport vode. U staničicama i žilama koje nazivamo ksilem kreću se voda i otopljene tvari. Kada biljka ostane bez dovoljno vode, u tim se cjevčicama stvaraju mjehurići zraka i dolazi do prekida vodenih stupaca. Pojava se često opisuje kao kavitacija ili embolija. Pucketanje i nagle promjene tlaka u takvim mikrookolinama mogu proizvesti kratke impulse koji se šire kroz tkivo i zrak. Takvi impulsi lako padnu u frekvencijski pojas koji nazivamo ultrazvuk, i mjerni sustav ih registrira kao kratke „klikove” ili „pucnje”. Drugim riječima, ono što se bilježi ne mora biti poruka, nego fizička posljedica hidrauličkih procesa.
Je li to ipak komunikacija? Za komunikaciju nam trebaju barem tri sastojka: izvor, kanal i primatelj koji na poruku reagira na način koristan za opstanak. Trenutačno nema čvrstih dokaza da neki organizam u okolišu sustavno „sluša” takve zvukove biljaka i mijenja svoje ponašanje zbog njih. Teoretski, neke životinje – šišmiši, moljci, pa i mišji rodovi – imaju sluh osjetljiv na te frekvencije. Ali mogućnost da netko čuje nije isto što i postojanje komunikacijskog sustava. Moguće je da je ultrazvuk tek popratna pojava koja ne nosi informaciju namijenjenu drugima, kao što škripa vrata nije namjerna poruka, iako je zvuk stvaran i mjerljiv.
Druga je razina pitanje kako mjerimo. Biljka nije laboratorijski generator: njezini listovi trepere, stabljika se njiše na povjetarcu, a zemlja oko korijena radi vlastitu akustičku pozadinu. Razlikovati što potječe iz unutarnjih procesa, a što iz vanjskih smetnji, nije trivijalno. Potrebno je birati osjetljive mikrofone, paziti na odjeke i vibracije, uspoređivati prazne kontrole i više jedinki, sve kako bismo bili sigurni da doista snimamo ultrazvuk čiji je izvor biljka pod stresom. Uz sve to, uređaji mogu uhvatiti „klikove” koje proizvode i drugi nevidljivi izvori – primjerice sitni kukci – pa je interpretacija uvijek oprezan posao.
Na semantičkoj razini valja razlikovati signal i simptom. Signal je usmjeren prema nekome i nastao je kroz evoluciju da bi nešto „rekao”. Simptom je trag procesa, često neizbježan nusprodukt. Kada dehidrirana biljka pokazuje pad turgora, to je simptom; kada otpušta hlapive tvari koje utječu na biljojedne kukce, to može biti signal. Gdje u toj shemi smjestiti zvukove? Ako se pokaže da je ultrazvuk povezan s konkretnim promjenama u ponašanju drugih organizama, možda bismo smjeli govoriti o signalu. Ako ne, riječ je o simptomu – korisnom za znanstvenika, ali ne i za komunikacijski „dijalog” u prirodi.
Da ne ispadne da su biljke „nijeme”, podsjetimo se da već znamo za njihove raznolike oblike signalizacije: kemijske tragove među listovima i korijenjem, električne valove duž tkiva, anatomske i fenološke promjene koje utječu na oprašivače. Sve je to dokumentirano bez potrebe da pojave nazivamo ljudskim riječima. U taj se mozaik sada uklapaju i akustična opažanja. Ali i ako je ultrazvuk još samo jedna karika, to ne znači da je ključ za otključavanje biljne „psihologije”. Prije bismo rekli da je riječ o dodatnom prozoru u fiziologiju – jedan od mnogih.
Naravno, mogućih primjena ima. Ako se može pouzdano i nenametljivo nadzirati stanje usjeva, vrtova ili staklenika, poljoprivrednik ili vrtlar mogao bi brže uočiti tko trpi sušu i kome treba voda. Sustavi za automatsko navodnjavanje mogli bi pratiti kada se povećava broj akustičnih impulsa i prilagoditi zalijevanje. Takve primjene ne pretpostavljaju „emocije” biljaka – koriste činjenicu da procesi koji nastaju pod stresom znaju proizvesti ultrazvuk koji je relativno lako mjeriti. To je sasvim dovoljan razlog da se tehnologija razvija bez senzacionalizma.
Vrijedi pritom paziti na granice. U prirodi ista biljka ne raste uvijek u istim uvjetima: struktura tla, mikroklima, starost jedinke, oštećenja tkiva – sve to utječe na zvučne obrasce. U laboratoriju je moguće uredno uspoređivati jednake vrste pod kontroliranim uvjetima, no u stvarnom svijetu rezultati znaju biti šumovitiji. Čak i ako zabilježimo ultrazvuk, nije jednostavno izvući pouzdanu „poruku” bez da upadnemo u zamke preinterpretacije. Skepsa – ona dobra, metodološka skepsa – najbolji je suputnik svakome tko pokušava povezati signale i uzroke.
Pitanje o „inteligenciji” biljaka posebno lako klizi prema pogrešnom jeziku. Ako inteligenciju shvatimo vrlo široko, kao sposobnost rješavanja problema, moguće je opisivati mnoga prilagođavanja koja su fascinantna. Ali kada je riječ o zvuku, osobito kada govorimo o pojmu poput ultrazvuk, važno je jasno odvojiti fiziološki mehanizam od mentalnih stanja. Biljke doista „rade” složene stvari – i to bez neurona. No takav opis ne dobiva ništa dodavanjem riječi koje pripadaju ljudskom iskustvu boli i suza.
Osim što nam se jezik ponekad otme, ima i kulturnih razloga zašto volimo pripisivati osjećaje svemu što nas okružuje. To olakšava empatiju, motivira na brigu o okolišu i privlači pažnju. Ali cijena toga je gubitak preciznosti. Kad čujemo da biljke „plaču”, dobra je praksa pitati: što je točno izmjereno, kojim uređajem, u kojim uvjetima i kako je provjerena alternativa? Tek tada smisleno pristupamo podacima. Ako se pokaže da je ultrazvuk dosljedan indikator suše ili mehaničkog oštećenja, to je važna spoznaja – i bez emocionalnih preljeva.
Također je korisno razmišljati o obrazovanju i javnoj znanosti. Učenicima možemo pokazati kako zvuk postoje i kada ga naše uho ne hvata – dovoljno je spojiti pretvarač i vidjeti impulse na ekranu. To je odlična prilika da nauče razliku između opažaja i tumačenja. Upoznaju pojmove poput ksilema, kavitacije i tlaka, te razumiju kako nastaje ultrazvuk kada fizikalni sustav brzo promijeni stanje. Kad takav sat završi bez riječi o „suzi” ili „kriku”, a s puno pitanja o mehanizmima, učinili smo važan korak prema znanstvenoj pismenosti.
U svakodnevici se pak lako navuku krive brige. Ako redovito kosite travnjak, možda ste se zapitali vrijeđa li to travu i „čuje” li tko njezin navodni glas. Razumna je mjera brige da održavanje bude pažljivo – ali ne zato što travnjak proživljava ljudsku patnju, nego zato što svako živo tkivo reagira na pritiske okoliša. Ako negdje i nastaje ultrazvuk, to prvenstveno govori o mehanici vode i zraka u žilama lista, ne o „plaču”. Pogotovo ne o nečemu što bismo trebali moralno mjeriti istim aršinima kao i životinje s razvijenim živčanim sustavom.
Konačno, ima nečeg oslobađajućeg u prizoru kad ostavimo prostor prirodi da bude ono što jest. Možemo se diviti ingenioznim načinima na koje biljke upravljaju vodom, svjetlom i hranjivima, a da pritom ne prenosimo vlastite osjećaje na njih. Možemo razvijati tehnologije koje osluškuju ultrazvuk i pomažu uzgoju – bez potrebe da od svakog titraja pravimo priču o suzama. A kad sljedeći put pokosite travu, mirno udahnite: niste okrutni zato što je travka „zaplakala”, nego ste samo izazvali kratku, fizikalno razumljivu promjenu u njezinim žilama, onu koja se ponekad zabilježi kao zvučni impuls.
/LinkedIn image: Alina Kruk/Shutterstock