Gotovo svaki vlasnik psa poznaje prizor: otključavate vrata, a s druge strane vas dočekuju ushićeni laveži, skakutanje, mahanje repom, možda čak i koji mali „nezgoda“ lokvičasti podsjetnik na preveliko uzbuđenje. No dok brišete šape i grlite svog ljubimca, možda ste se zapitali je li moguće da vaš pas doista plače suze radosnice kada se napokon vratite kući.
Ljudi plaču u najrazličitijim emocionalnim situacijama, ne samo kada smo tužni ili u boli. Plačemo kad nas svlada ponos na djetetovu školsku priredbu, kada trkačica iscrpljena prolazi ciljnu liniju maratona ili kad dugo očekivani susret napokon postane stvarnost. U tim trenucima, suze radosnice postaju vidljiv znak duboke unutarnje preplavljenosti osjećajima, a pitanje je dijele li psi s nama barem dio tog emocionalnog repertoara.
Skupina istraživača iz Japana odlučila je upravo to ispitati: može li se kod pasa, barem u tragovima, vidjeti nešto što nalikuje pojavama koje mi nazivamo suze radosnice. Umjesto da se oslanjaju samo na dojmove vlasnika, osmislili su eksperiment u nekoliko dijelova koji je trebao objektivno izmjeriti količinu suza u različitim situacijama, posebno tijekom emotivnog ponovnog susreta psa i njegovog čovjeka nakon višesatne odvojenosti.
Istraživači su polazili od pretpostavke da bi hormon oksitocin mogao igrati važnu ulogu u tome. Oksitocin se često opisuje kao hormon ljubavi jer sudjeluje u stvaranju i održavanju snažnih društvenih veza između roditelja i djece, partnera, ali i ljudi i njihovih ljubimaca. Ako oksitocin pojačava osjećaj povezanosti i nježnosti, logično je zapitati se olakšavaju li upravo ti procesi da se kod pasa pojave suze radosnice u trenucima kada su emocije osobito snažne.
Prvi dio istraživanja proveden je u kućnom okruženju, gdje su psi bili smireni i uobičajeno sa svojim vlasnicima. Korišten je standardizirani test za mjerenje suza, poznat kao Schirmer tear test, u kojem se mala papirnata trakica stavlja ispod donjeg kapka psa i nakon određenog vremena mjeri koliko se ovlažila. Ta početna mjerenja poslužila su kao „nulta točka“ naspram koje su kasnije uspoređivane vrijednosti zabilježene u situacijama kada bi potencijalno mogle nastati suze radosnice.
Nakon toga, vlasnici su se odvojili od svojih pasa na pet do sedam sati, što je razdoblje slično onome kada ljudi odlaze na posao. Kada su se vratili, istraživači su ponovno, unutar prvih nekoliko minuta ponovnog susreta, mjerili količinu suza. U prosjeku je zabilježen jasan porast vlaženja trakica u tim trenucima ponovnog susreta, što upućuje na to da se, barem kod dijela pasa, pojavljuje više tekućine u očima upravo u trenucima kada bi se mogle očekivati suze radosnice.
Kako bi provjerili je li takav porast specifičan za odnos sa „svojom“ osobom, istraživači su promatrali i pse u dnevnom boravku za pse, svojevrsnom vrtiću. Tamo su uspoređivali količinu suza nakon susreta s vlasnikom i nakon susreta s nepoznatom odraslom osobom koja je psu bila neutralna. Pokazalo se da su psi imali izraženiju reakciju kada su se ponovno susreli baš s vlasnikom, što dodatno podupire ideju da suze radosnice nisu samo odraz bilo kakvog društvenog kontakta, nego posebno snažne emocionalne veze.
U sljedećem koraku istraživači su psima u oči primijenili otopinu oksitocina, u dozama koje se smatraju sigurnima i bezbolnima. Cilj je bio vidjeti povećava li ovaj hormon izravno lučenje suza tijekom interakcije sa vlasnikom. Kada je oksitocin bio povišen, mjerena količina suza također je porasla, što se dobro uklopilo u hipotezu da bi suze radosnice mogle biti barem djelomično posredovane upravo ovim hormonom, poznatim po svojoj ulozi u društvenom povezivanju.
Posljednji dio istraživanja usmjeren je na ljudsku percepciju psećih suza. Sudionicima su pokazane fotografije psećih lica, na nekima s dodatnim umjetno izazvanim sjajem u području očiju, a na drugima bez toga. Zanimljivo je da su ispitanici psima s vidljivim „suzenjem“ češće pripisivali toplije, nježnije osobine i ocjenjivali ih simpatičnijima. To znači da potencijalne suze radosnice ne samo da mogu biti izraz unutarnjeg stanja psa, nego i snažan signal koji u ljudima spontano budi želju za brigom i zaštitom.
Ove spoznaje nadovezuju se na ono što već znamo o komunikacijskim sposobnostima pasa. Psi su evoluirali uz ljude, pa nije čudno da imaju čitav repertoar suptilnih signala – od kontakta očima do položaja ušiju i repa – kojima uspješno „čitaju“ naše reakcije i usmjeravaju naše ponašanje. U tom širem okviru, moguće je da se i suze radosnice uklapaju kao još jedan sitan, ali značajan dio komunikacijskog mozaika koji pomaže psima da prodube vezu sa svojim ljudskim pratiteljima.
Važno je pritom razlikovati klasične refleksne suze, koje služe podmazivanju oka i njegovoj zaštiti od prašine, vjetra ili iritansa, od onih koje su povezane s emocijama. Kod pasa, kao i kod ljudi, osnovna fiziološka funkcija suza je održavati oko zdravim i čistim. Međutim, kada se u određeno vrijeme uočava veća količina suza, to otvara mogućnost da barem dio njih odražava kompleksnije reakcije, pa bi se i tada, krajnje oprezno, moglo govoriti o fenomenu koji podsjeća na suze radosnice.
Za vlasnike pasa ovo ima vrlo praktično značenje. Ako primijetite da vaš ljubimac u trenucima ponovnog susreta ima blago vlažnije oči nego inače, uz uobičajeno mahanje repom, opušteno tijelo i veselo glasanje, možda svjedočite nečemu što funkcionira slično kao suze radosnice. Ipak, dobro je obratiti pozornost na širi kontekst ponašanja: ukočenost tijela, lizanje usana, podvijeni rep ili izbjegavanje pogleda mogu signalizirati stres, a ne čistu radost.
Kao i ljudi, ni svi psi nisu jednako ekspresivni. Neki su otvoreniji, skloniji pokazivati emocije glasnim lavežom, skakanjem i izraženim mimikama, dok su drugi suzdržaniji i „tihih“ reakcija. Moguće je da će se kod ekstrovertnijih pasa češće uočavati nešto što bismo mogli protumačiti kao suze radosnice, dok će kod povučenijih pasa emocije biti više „sakrivene“ u suptilnim promjenama držanja, disanja ili položaja tijela.
Veliku ulogu igra i životna priča psa. Psi spašeni iz teških uvjeta, oni koji su dulje boravili u skloništima ili su ranije doživjeli zanemarivanje mogu emocionalne susrete s novim vlasnicima proživljavati posebno intenzivno. U takvih pasa izrazito snažna privrženost, ali i povremena nesigurnost, može dovesti do kombinacije uzbuđenja i napetosti u trenutku ponovnog susreta, a nekad se u tom koktelu emocija mogu pojaviti i suze radosnice.
Istraživanje o kojem je riječ nije zamišljeno da da konačne odgovore, nego da otvori nova pitanja. Ono sugerira da mehanizmi koji stoje iza psećih emocija mogu biti složeniji nego što se na prvi pogled čini. Ako psi doista pokazuju odgovor sličan onome što mi nazivamo suze radosnice, to dodatno potvrđuje da odnos čovjeka i psa nadilazi jednostavnu razmjenu hrane i sigurnog skloništa, te se pomiče prema dubokoj međusobnoj emocionalnoj uključenosti.
Zanimljivo je i to što takva istraživanja mijenjaju način na koji društvo gleda na pse i druge životinje. Ako suze radosnice kod pasa potiču u ljudima pojačanu želju za njegom, onda se takvi rezultati mogu odraziti i na praksu u skloništima, udomljavanju i općenito u odnosu prema dobrobiti životinja. Ljudima je često lakše suosjećati s bićem čije emocije „vide“, pa i sama ideja da pas može zaplakati od radosti može povećati spremnost na brigu i zaštitu.
Otvara se i pitanje drugih domestificiranih životinja koje s ljudima žive u bliskim odnosima, poput mačaka ili konja. Mogu li i one, makar povremeno, pokazivati reakcije nalik onome što zovemo suze radosnice, ili je ta pojava specifičnija za pse zbog njihove jedinstvene povijesti zajedničke evolucije s čovjekom? Za sada nema dovoljno podataka da bismo mogli sigurno reći, ali usporedna istraživanja različitih vrsta sigurno bi bila vrijedna truda.
S druge strane, tu je i ljudska perspektiva. Mnogi vlasnici priznaju da su se, nakon duge odvojenosti, rasplakali čim su zagrlili svog psa, osobito nakon teških životnih razdoblja ili dužih putovanja. U tom smislu, suze radosnice nisu rezervirane samo za odnose među ljudima, nego se javljaju i u vezi čovjek-pas, gdje svaki zagrljaj i pogled stvaraju novi krug međusobnog emocionalnog učvršćivanja.
Još uvijek ne znamo do koje mjere psi razumiju značenje naših suza, ali znamo da vrlo dobro reagiraju na promjene u tonu glasa, mirisu tijela i držanju. Kada vide da nam niz lice teku suze radosnice, mogu se približiti, nasloniti glavu na naše krilo ili nas nježno dotaknuti šapom, kao da žele reći da su tu za nas. Takvi trenuci, bilo da u njima plačemo mi ili naš pas, stvaraju iskustva koja ostaju u sjećanju i stalno nas podsjećaju koliko je posebna veza između čovjeka i njegova četveronožnog prijatelja.
Istraživanje objavljeno u časopisu Current Biology tek je početak sustavnijeg proučavanja psećih emocija i mogućeg fenomena koji nazivamo suze radosnice. Buduće studije moći će detaljnije istražiti kako različite situacije, duljina razdvojenosti, dob psa ili njegovo zdravstveno stanje utječu na suzenje očiju, te gdje se točno nalazi granica između čisto fiziološke i emocionalno obojene reakcije. U međuvremenu, svaki povratak kući i radosni skok vašeg psa ostaju mali, svakodnevni podsjetnik na to da je emocija koja vas povezuje doista nešto izvanredno.