Znanstvenici se već desetljećima pitaju odakle dolazi smisao u životu i zašto ga ponekad osjećamo snažno, a ponekad kao da nam izmiče, čak i kada se izvana ne mijenja mnogo.
U novijim pristupima smislenom životu često se izdvajaju tri ključna aspekta: osjećaj koherentnosti, osjećaj svrhe te osjećaj da smo važni i da doprinosimo. Ta se tri aspekta opisuju kao način na koji ljudi doživljavaju vlastitu priču: da se događaji mogu razumjeti, da postoji smjer prema kojem idu i da naš život ima vrijednost i izvan naših privatnih misli.
Osjećaj koherentnosti odnosi se na dojam da se život “slaže” i da nije skup nepovezanih epizoda. Kada nam se iskustva mogu uklopiti u razumljiv obrazac, lakše nalazimo smisao i u složenim razdobljima, jer osjećamo da ono što proživljavamo nije posve slučajno ni potpuno nečitljivo.
Takva koherentnost ne znači da se sve mora odvijati prema planu. Naprotiv, mnogi ljudi pronalaze smisao upravo u tome što uspiju dati objašnjenje promjenama, prekidima i gubicima, ugraditi ih u širu sliku i prepoznati kako su ih određena iskustva oblikovala, iako ih nisu birali.
Osjećaj svrhe obično se veže uz ciljeve i usmjerenost. To je doživljaj da ono što radimo ima smjer i da energiju ulažemo u nešto što nam je važno, bilo da se radi o obitelji, poslu, učenju, stvaralaštvu ili brizi za druge. Kada je svrha jasna, smisao često dolazi “u paketu” jer znamo zašto ulažemo napor.
Ipak, svrha se može zamagliti kada se okolnosti promijene, kada nas pritisnu obveze ili kada se ciljevi privremeno čine nedostižnima. U takvim trenucima smisao može oslabjeti ne zato što je nestao, nego zato što je naš pogled sužen, a dnevni ritam preglasan da bismo čuli ono što nam je doista važno.
Treći aspekt, osjećaj da smo važni i da pridonosimo, govori o našem doživljaju vlastite vrijednosti u odnosu na svijet. Ljudi žele osjećati da ih drugi vide, da njihova prisutnost nešto mijenja i da njihove odluke imaju posljedice. Taj osjećaj može hraniti smisao i u malim, svakodnevnim ulogama, bez velikih postignuća i bez javnog priznanja.
Kada se ta tri aspekta spoje, dobivamo sliku života u kojem iskustva nisu samo niz, nego mreža: povezujemo ono što nam se dogodilo s onim što tek dolazi, te se pritom oslanjamo na odnose i na pripadnost. U toj mreži smisao raste kada vidimo veze između prošlih događaja, sadašnjih izbora i budućih namjera.
No Jinhyung Kim i suradnici predložili su da postoji još jedan temeljni izvor smisla: uvažavanje vlastitih iskustava. Njihova je ideja da se osjećaj značenja ne gradi samo na objašnjavanju života, postavljanju ciljeva i doživljaju doprinosa, nego i na sposobnosti da se u samom iskustvu prepozna njegova vrijednost.
Uvažavanje iskustava opisuje način na koji čovjek “boravi” u trenutku: dopušta sebi osjetiti toplinu ljetnog sunca, prepustiti se glazbi koja ispuni dvoranu, nasmijati se dječjoj dosjetki bez zadrške ili se zaustaviti pred prizorom koji je jednostavno lijep. U tim trenucima smisao se može pojaviti bez velike priče, samo kroz doživljaj da je sadašnjost vrijedna.
Prema njihovim nalazima, uvažavanje iskustava usidruje i pažnju i osjećaje u sadašnjem trenutku. Umjesto da stalno mjerimo dan prema onome što tek treba postići ili opravdati, učimo prepoznati što je već tu i što zaslužuje našu prisutnost. Time smisao postaje manje ovisan o okolnostima koje ne možemo kontrolirati.
U nizu od sedam studija Kim i suradnici su pokazali da uvažavanje iskustava predviđa veći osjećaj smisla čak i kada se uzmu u obzir koherentnost, svrha i osjećaj važnosti. To se pokazalo u različitim kontekstima: pri suočavanju s posljedicama pandemije, u praćenju ljudi kroz njihove svakodnevne rutine te kada su sudionici prizivali u sjećanje događaje koji su im nedavno bili značajni.
U više istraživanja sudionici su bili potaknuti da osjete više uvažavanja, primjerice gledanjem videozapisa ili prisjećanjem iskustava koja su im bila posebno dragocjena. Kada su nakon toga izvijestili o jačoj usmjerenosti na ljepotu i vrijednost doživljenog, češće su prijavljivali i snažniji osjećaj smisla u životu.
Kako su istraživači mjerili uvažavanje iskustava? Jedan pristup bio je tražiti od sudionika da procijene slažu li se s tvrdnjama poput: “Imam snažno uvažavanje za ljepotu života”, “Cijenim male stvari u životu”, “S velikim zanimanjem pristupam svojim svakodnevnim aktivnostima” te “Često se duboko angažiram u razgovorima s drugim ljudima”. Takve izjave hvataju način na koji osoba doživljava i vlastitu pažnju i vlastitu otvorenost.
Ovdje je važno primijetiti da uvažavanje nije isto što i stalna euforija, niti je riječ o poricanju problema. To je vještina usmjeravanja pažnje na ono što je vrijedno unutar iskustva, čak i kada je dan zahtjevan. Upravo zato smisao može rasti i u razdobljima kada ne možemo “popraviti” okolnosti, ali možemo promijeniti način na koji ih doživljavamo.
Osjećaj smislenosti duboko je zadovoljavajući, ali nije uvijek lako održiv kroz svrhu i doprinos, osobito kada vanjske sile snažno usmjeravaju naš raspored, zdravlje ili financijsku sigurnost. U takvim situacijama uvažavanje iskustava može biti put kojim se vraćamo sebi: ne kao bijeg od stvarnosti, nego kao povratak stvarnosti koja još uvijek sadrži vrijedne trenutke.
Ono što je posebno upadljivo jest nagovještaj da imamo više izravne kontrole nad time kako se smisao pojavljuje nego što pretpostavljamo. Ne možemo uvijek napraviti velike rezove, promijeniti karijeru ili presložiti obiteljske obveze, ali možemo odlučiti kako ćemo biti prisutni u razgovoru, kako ćemo ući u prostoriju, kako ćemo dočekati vlastite misli – i hoćemo li uopće dopustiti trenutku da nas dotakne.
U praksi to može značiti da u razgovoru s prijateljem ili kolegom ne čekamo samo svoj red da govorimo, nego se stvarno usredotočimo na osobu ispred sebe. Kada slušamo s namjerom da razumijemo, a ne da reagiramo, iskustvo dobiva dubinu, a smisao se javlja u samom činu povezivanja, bez potrebe da taj razgovor bude “koristan” ili “produktivan”.
Slično vrijedi i za trenutke u kojima se susrećemo s ljepotom: u šetnji, u vožnji javnim prijevozom, u kuhinji dok pripremamo obrok, u glazbi koju čujemo slučajno, u zraci svjetla koja padne na zid. Uvažavanje nije luksuz rezerviran za putovanja i slobodne dane; ono se može dogoditi u sasvim običnoj sceni, a smisao tada dolazi iz intenziteta prisutnosti.
Jedan od praktičnih načina jest svjesno podizanje pogleda s ekrana i kratko zadržavanje pažnje na onome što je oko nas. Taj mikro-odmak – nekoliko udaha, nekoliko sekundi promatranja, nekoliko trenutaka u kojima osjećamo tijelo i prostor – može promijeniti ton cijelog dana. Ako se takvi trenuci ponove, smisao prestaje biti rijetka nagrada i postaje dostupniji osjećaj koji se može iznova prizvati.
Autori sugeriraju da se značenje može osjetiti “jednostavnim uvažavanjem unutarnje ljepote trenutka”. To ne zahtijeva savršene okolnosti, nego spremnost da se u iskustvo uđe cijelim bićem i da mu se dopusti da bude važno. U tom pristupu smisao nije samo rezultat velikih odluka, nego i posljedica načina na koji proživljavamo ono što nam se već događa.
Slika: TheVisualsYouNeed/Shutterstock
Slika za LinkedIn: DisobeyArt/Shutterstock
