Bipolarni poremećaj predstavlja kompleksno psihičko stanje koje karakteriziraju izmjene maničnih i depresivnih epizoda, često s ozbiljnim posljedicama na svakodnevni život pojedinca. Dijagnostički i statistički priručnik za duševne poremećaje (DSM-5-TR) definira maničnu epizodu kao razdoblje nenormalno i trajno povišenog, ekspanzivnog ili razdražljivog raspoloženja te povećane aktivnosti ili energije, koje traje najmanje tjedan dana i prisutno je veći dio dana, gotovo svaki dan, osim ako nije potrebno bolničko liječenje. Manične simptome čine pretjerano samopouzdanje, smanjena potreba za snom, ubrzane misli i govor, smetnje pažnje, nemir i impulzivno ponašanje koje može ozbiljno ugroziti osobni i profesionalni život.
Bipolarni poremećaj izaziva značajnu društvenu i profesionalnu disfunkciju, a kod dijela oboljelih mogu se javiti i psihotični simptomi. Hipomanične epizode, koje su blaže od maničnih, imaju slične simptome, ali ne dovode do teškog narušavanja funkcioniranja niti zahtijevaju bolničko liječenje, niti uključuju psihotične značajke.
Osobe s bipolarnim poremećajem tipa I imaju povijest maničnih epizoda koje značajno ometaju funkcioniranje ili zahtijevaju hospitalizaciju. Depresivne epizode su također česte kod ovog oblika poremećaja. Bipolarni poremećaj tipa II karakteriziraju blaže hipomanične epizode uz prisutnost velikih depresivnih epizoda, ali bez punih maničnih epizoda.
Prema novoj studiji koju su objavili Andrew Nierenberg i suradnici u časopisu Journal of the American Medical Association (JAMA), dostupnoj na službenim stranicama JAMA, pružaju se najnovije informacije o dijagnostici i liječenju bipolarnog poremećaja. S obzirom na važnost novih saznanja, vrijedi istaknuti ključne novitete i savjete za bolje razumijevanje i upravljanje ovim poremećajem.
Bipolarni poremećaj nije rijedak problem – smatra se da tijekom života oko 1 posto svjetske populacije doživi bipolarni poremećaj tipa I, a više od 1,5 posto tipa II. U Sjedinjenim Američkim Državama kombinirana prevalencija može biti i viša, dosežući 4 posto ili više. Takva učestalost čini ovaj poremećaj jednim od najvažnijih psihijatrijskih izazova današnjice.
Posljedice bipolarnog poremećaja dalekosežne su, ne samo za oboljele već i za njihove obitelji, društvo i zdravstveni sustav. Prema podatcima dostupnima na Bipolar UK, ovaj poremećaj povezan je s povećanim rizikom od prijevremene smrti, a životni vijek osoba s bipolarnim poremećajem u prosjeku je kraći za 12 do 14 godina u odnosu na opću populaciju. Također, gotovo 34 posto osoba s bipolarnim poremećajem pokuša samoubojstvo, dok više od 15 posto počini suicid, što naglašava ozbiljnost stanja.
Za većinu oboljelih depresivne epizode predstavljaju dominantni dio iskustva bolesti. Statistički, čak 75 posto vremena koje osoba s bipolarnim poremećajem provede u simptomatskim fazama otpada na depresivne epizode. Upravo zato, pravovremeno prepoznavanje i liječenje depresije u sklopu bipolarnog poremećaja iznimno je važno kako bi se spriječile dugoročne posljedice na zdravlje i kvalitetu života.
Bipolarni poremećaj često je udružen s drugim psihičkim teškoćama. Najčešći prateći problemi su anksiozni poremećaji, prisutni kod više od 70 posto osoba s bipolarnim poremećajem, te poremećaji povezani s uporabom psihoaktivnih tvari, koji pogađaju oko 56 posto oboljelih. Ove komorbidnosti dodatno kompliciraju liječenje i prognozu, što potvrđuje i iskustvo brojnih stručnjaka, među kojima je i Hrvatska udruga za bipolarni poremećaj, čije savjete možete pronaći na službenoj stranici HUBIPOLAR.
Liječenje bipolarnog poremećaja temelji se na farmakoterapiji, a vrlo su korisne i različite psihoterapije te promjene životnog stila. Najčešće korišteni lijekovi su litij, stabilizatori raspoloženja iz skupine antiepileptika te antipsihotici. Izbor lijeka i način liječenja ovise o trenutnoj fazi bolesti – akutna terapija često zahtijeva drugačiji pristup u odnosu na liječenje održavanja, čime se nastoji spriječiti povratak simptoma.
Litij je jedan od najstarijih i najučinkovitijih lijekova za bipolarni poremećaj, kako u akutnim, tako i u održavajućim fazama liječenja. Iako ima dokazane prednosti, ne smije se zanemariti mogućnost nuspojava, kao što su hipotireoza ili oštećenje bubrežne funkcije kod dugotrajne upotrebe. Stoga se redovito preporučuje laboratorijsko praćenje funkcije bubrega i štitnjače. Osim toga, litij značajno smanjuje rizik od suicida, čak više od 70 posto, te smanjuje ukupnu smrtnost za više od polovice. Ove podatke potvrđuje i vodeći europski portal za psihijatriju Psychiatry.eu.com, gdje se naglašava važnost pravilne kontrole i doziranja lijeka.
Antipsihotici se primjenjuju kod liječenja akutnih maničnih ili miješanih epizoda te kao dio dugotrajnog liječenja. Iako su korisni, antipsihotici nose određene rizike, uključujući kardiovaskularne, metaboličke i motoričke nuspojave koje ovise o vrsti i dozi lijeka. Posebno je važno napomenuti da dugotrajna upotreba antipsihotika može povećati ukupnu smrtnost u petogodišnjem razdoblju, što može iznositi od 13 posto kod nižih doza do više od dvostruko veće smrtnosti kod visokih doza, prema izvješću na Medical News Today.
Za osobe kod kojih standardni lijekovi nisu učinkoviti, elektroconvulsivna terapija (ECT) može biti izuzetno učinkovita, posebice u liječenju teških depresivnih epizoda. Više od 75 posto bolesnika pozitivno reagira na ECT, a kod polovice dolazi do potpune remisije simptoma. Međutim, potrebno je provoditi dodatne tretmane kako bi se smanjio rizik od ponovne pojave simptoma. O učinkovitosti i sigurnosti ECT-a dodatno možete pročitati na službenoj stranici Mayo Clinic.
Lifestyle intervencije, poput zdrave prehrane, redovitog tjelesnog vježbanja, izbjegavanja alkohola i droga, kao i higijene sna, izuzetno su važne u upravljanju bipolarnim poremećajem. Također, psihoedukacija, individualna i obiteljska psihoterapija te podrška okoline doprinose stabilizaciji raspoloženja i smanjenju relapsa bolesti. Najnovija istraživanja, koja su dostupna na PubMed Central, ističu važnost kombiniranog pristupa liječenju, gdje se farmakoterapija nadopunjuje psihoterapijskim tehnikama i promjenama životnog stila, što dovodi do boljih dugoročnih ishoda.
Jedan od izazova kod bipolarnog poremećaja je pravovremena i točna dijagnoza, jer simptomi često nalikuju drugim psihičkim stanjima, kao što su unipolarna depresija ili poremećaji ličnosti. U ranoj fazi bolesti može doći do pogrešnog liječenja, posebice kada su depresivne epizode izraženije, a manične epizode slabije prepoznate. Stoga je edukacija stručnjaka, ali i šire javnosti, ključna za prepoznavanje simptoma i upućivanje oboljelih na odgovarajuće liječenje.
Napredak u znanstvenim istraživanjima omogućio je bolje razumijevanje bioloških, genetskih i psiholoških čimbenika povezanih s bipolarnim poremećajem. Iako su određene genetske predispozicije povezane s većim rizikom razvoja ovog poremećaja, niti jedan čimbenik nije presudan, a okolišni stresori, kao što su traumatska iskustva ili dugotrajni stres, mogu imati značajan utjecaj na pojavu bolesti.
Psihoterapijske intervencije, poput kognitivno-bihevioralne terapije i terapije usmjerene na obitelj, dokazano poboljšavaju ishod liječenja i smanjuju rizik od recidiva. Grupne terapije, psihoedukacija i podrška vršnjaka dodatno povećavaju otpornost na stres i olakšavaju upravljanje simptomima. Brojni korisni savjeti i iskustva dostupni su na portalu Bipolar Lives, gdje se može pronaći i podrška za oboljele i njihove obitelji.
Potrebno je naglasiti važnost individualiziranog pristupa svakom pacijentu, uzimajući u obzir kliničku sliku, komorbiditete i životne okolnosti. Redoviti pregledi, suradnja s liječnikom i otvorena komunikacija s obitelji znatno poboljšavaju izglede za stabilizaciju stanja i bolju kvalitetu života.
Iako su dostupni učinkoviti oblici liječenja, i dalje postoji potreba za dodatnim istraživanjima radi boljeg razumijevanja bipolarnog poremećaja i razvoja novih, sigurnijih i učinkovitijih terapija. Stigmatizacija mentalnih poremećaja, ograničen pristup liječenju i nedostatak informacija još uvijek predstavljaju prepreke na putu prema potpunoj skrbi za oboljele. Edukacija javnosti i promicanje mentalnog zdravlja ostaju prioriteti kako bi se smanjila stigma i poboljšala kvaliteta života osoba s bipolarnim poremećajem.
Bipolarni poremećaj zahtijeva cjelovit pristup liječenju i podršku stručnjaka, obitelji i zajednice. Pravovremeno prepoznavanje simptoma, pravilno liječenje i kontinuirana edukacija omogućuju bolje ishode za oboljele te povećavaju mogućnost postizanja stabilnog i ispunjenog života unatoč izazovima koje donosi bolest.
Ovaj tekst su priredili dr. sc. Eugene Rubin i dr. sc. Charles Zorumski, uz prilagodbu i nadopunu za hrvatsko čitateljstvo.
