Istraživački tim s Harvarda otkrio je da mozak tretira izolaciju i usamljenost na sličan način kao što obrađuje glad ili žeđ. Unutar hipotalamusa, mozgalnog centra za sve naše osnovne potrebe, dvije skupine neurona utječu na našu reakciju na izolaciju u usporedbi sa socijalnim interakcijama. Povezivanje s drugima, zapravo, više je od nečega što želimo; to je ključno za naše mentalno i fizičko zdravlje.
Cijena usamljenosti
Usamljenost nije samo emocionalna težina. Dugotrajna izolacija i osjećaj usamljenosti mogu povećati rizik od srčanih bolesti, depresije, pa čak i prijevremene smrti. Usamljenost i izolacija, iako povezani, nisu isto. Izolacija je posljedica fizičke odvojenosti od drugih, što vodi manjim brojem socijalnih odnosa i rjeđim socijalnim interakcijama. Usamljenost, s druge strane, je osjećaj isključenosti, čak i kada smo okruženi drugima. U današnjoj eri tehnologije, milijuni ljudi i dalje čeznu za dubljim, značenijim interakcijama.
Socijalna povezanost odnosi se ne samo na to da budemo blizu drugih, već i na to da se osjećamo emocionalno povezani, voljeni i cijenjeni. Pozitivne interakcije s drugima pojačavaju nagradni sustav u mozgu. Kada podijelimo smijeh s prijateljem ili izmijenimo osmijeh s kolegom, mozak izlučuje “hormone sreće”. Serotonin poboljšava naše raspoloženje, oksitocin jača osjećaj emocionalne bliskosti i poboljšava naše uvjerenje da je povezivanje s drugima nešto što se isplati.
Usamljenost i izolacija mogu biti i posljedice i simptomi nekoliko mentalnih poremećaja. Nakon što smo izolirani, čak i na kratko, mozak reagira na načine koji mogu utjecati na naše raspoloženje i mentalno stanje. Smanjena stimulacija socijalnim interakcijama dovodi do smanjenja “hormona sreće” i povećanja oslobađanja kortizola, hormona koji je povezan sa stresom. S vremenom visoke razine kortizola čine ljude osjetljivijima na negativne emocije koje ometaju našu sposobnost za socijalne interakcije. Što duže se izoliramo, mozak sve više čezne za povezivanjem.
U novom istraživanju, koje je predvodio Ding Liu, istraživački tim promatrao je kako šest obitelji miševa reagira na kratke periode izolacije. Ove odrasle ženke, koje su u početku bile odgajane zajedno, bile su odvojene najmanje pet dana. Nakon što su im omogućili ponovno spajanje, rado su komunicirale među sobom. Tim je otkrio da što su miševi dulje bili u izolaciji, to su više vremena provodili u interakciji međusobno nakon ponovnog susreta. Međutim, miševi koji su proveli više od 4 tjedna u izolaciji počeli su izbjegavati druge gotovo kao da su se navikli na samoću. Ovo je istraživače navelo na pitanje: Što ako želja za socijalnim povezivanjem nije vođena željom za osjećajem dobrog, već za izbjegavanjem loših osjećaja?
Što pokreće potrebu za socijalnom povezanošću?
Naše osnovne potrebe za hranom i vodom često su pokrenute dubokom željom da izbjegnemo nelagodu. Kada smo gladni, tijelo nam šalje signal nelagode kroz bolove u stomaku ili iritaciju, kako bi nas potaknulo da pronađemo hranu. Kada smo žedni, suha usta i dehidracija potiču nas da uzmemo čašu vode. Isti princip vrijedi i za socijalnu povezanost. Naš mozak je programiran da žudi za interakcijom, ne samo zato što to čini da se osjećamo dobro, već zato što je osjećaj izolacije ili usamljenosti neugodan.
Smješten u podnožju mozga, hipotalamus je centar za regulaciju naših osnovnih potreba, pomažući održati ravnotežu u tijelu. Osim gladi i žeđi, hipotalamus se aktivira i kada se mijenja tjelesna temperatura ili kad tijelo treba spavati. On kontrolira otpuštanje raznih hormona koji signaliziraju tijelu što mu treba i utječu na naše reakcije. Medijacijom otpuštanja oksitocina i kortizola, hipotalamus ima značajnu kontrolu nad načinom na koji komuniciramo s drugima.
Prema ovom novom istraživanju, dvije različite skupine neurona u hipotalamusu reguliraju socijalno ponašanje. Tim je koristio tehniku poznatu kao kalcijevsko snimanje, koja omogućuje promatranje aktivnosti neurona u stvarnom vremenu. Kako su miševi slobodno komunicirali sa svojim okruženjem tijekom izolacije i ponovnog susreta, mini-mikroskop i fluorescentna boja pratili su promjene u aktivnosti mozga. Ono što su otkrili bilo je da specijalizirani neuroni u hipotalamusu aktiviraju tijekom izolacije, ali odmah prestaju s aktivnošću kad su životinje ponovno u mogućnosti komunicirati. Druga skupina hipotalamičkih neurona čini se aktivira samo tijekom ponovnog susreta, a ne tijekom izolacije.
Ove dvije skupine neurona čine se da kodiraju različita stanja socijalnog ponašanja – jedno predstavlja žudnju mozga za povezivanjem kada je izoliran, dok drugo signalizira reakciju mozga na zadovoljenje te potrebe tijekom socijalne interakcije. Tim je otkrio da fizički dodir aktivira “socijalne” neurone. Miš koji komunicira s drugim mišem potiče ove specijalizirane neurone na otpuštanje dopamina i inhibira aktivnost neurona koji traže povezivanje. Slično tome, kao što jedenje smanjuje glad, socijalna interakcija smanjuje usamljenost.
Zaključak
Iako je društveni medij omogućio svijetu povezivanje kao nikada prije, mnogi od nas i dalje osjećaju da su isključeni. Ovaj paradoks postavlja pitanje: Što zapravo znači “osjećati” se povezanim? Ovo istraživanje otkriva da fizička interakcija može biti ključ za obnovu socijalne povezanosti. Daleko od ekrana, mali, opipljivi trenuci poput zagrljaja ili rukovanja angažiraju nagradni sustav mozga i mogu ponuditi dublji osjećaj ispunjenja koji digitalna komunikacija sama ne može pružiti. Socijalna povezanost jednako je važna za preživljavanje kao hrana, voda i sklonište, te bismo je trebali početi smatrati tako.
