Zamišljaš li ikad da tvoj pametni telefon zna više o tebi nego ljudi oko tebe? Ako većinu dana provodiš s uređajem u ruci, nije čudno zapitati se može li iz tih podataka prepoznati i nešto tako intimno kao što je usamljenost. Upravo su to pokušali otkriti istraživači Timon Elmer i Gerine Lodder, koji su tjednima pratili razgovore studenata putem njihovih telefona kako bi bolje razumjeli kako se usamljenost povezuje s time koliko, kada i s kim zapravo razgovaramo.
Kada su ljudi usamljeni, što poduzimaju?
Ljudi su duboko društvena bića i usamljenost je za većinu njih bolno iskustvo. Potreba za pripadanjem zauzima središnje mjesto u hijerarhiji potreba Abrahama Maslowa: uz hranu, vodu i sigurnost, ljudi trebaju osjećaj da su povezani s drugima. Kada taj osjećaj oslabi i kada se javi usamljenost, posljedice se ne vide samo na raspoloženju, nego i na tjelesnom zdravlju, razini energije i sposobnosti da se fokusiramo na svakodnevne zadatke.
Istraživanja pokazuju da dugotrajna usamljenost povećava rizik od depresivnog raspoloženja, tjeskobe i kroničnog stresa, može biti povezana s lošijom regulacijom krvnog tlaka i slabijom kvalitetom sna te se čak dovodi u vezu sa skraćenjem životnog vijeka. Ponekad se navodi da kronična usamljenost skraćuje životni vijek usporedivo s pušenjem oko 15 cigareta dnevno, što jasno pokazuje koliko snažan utjecaj taj nevidljivi teret može imati na cijeli organizam.
Psiholozi razlikuju nekoliko oblika načina na koji se usamljenost može doživljavati. Intimna usamljenost javlja se kada nemamo osobu s kojom možemo voditi iskren, dubok razgovor ili podijeliti ono najvažnije što nam se događa. Relacijska usamljenost odnosi se na osjećaj da ne pripadamo mreži obitelji, prijatelja, kolega ili razreda, čak i kada formalno imamo kontakte s njima. Kolektivna usamljenost opisuje stanje u kojem se osjećamo odvojeno od društva u cjelini – kao da ne dijelimo zajedničku priču s ljudima oko sebe, što je mnogima postalo posebno prepoznatljivo tijekom pandemije bolesti COVID-19.
Važno je shvatiti da usamljenost nije isto što i samoća. Netko može provoditi mnogo vremena sam, a da ne osjeća usamljenost, ako su mu postojeće veze zadovoljavajuće. Drugi pak mogu biti okruženi ljudima, a i dalje osjećati usamljenost jer kvaliteta odnosa ne zadovoljava njihovu potrebu za bliskošću i prihvaćanjem. Suština je u neskladu između željene i stvarne razine povezanosti s drugima.
Kada se pojavi usamljenost, ljudi na nju ne reagiraju svi na isti način. Nekima ona služi kao alarm koji ih motivira da pošalju poruku, nazovu prijatelja, pridruže se novoj grupi ili iniciraju druženje. Drugima usamljenost pojačava osjećaj nesigurnosti pa se povlače iz interakcija, skraćuju razgovore ili se zadovolje kratkim, površnim susretima koji ne smanjuju osjećaj udaljenosti. Pitanje koje je zanimalo istraživače bilo je: vidi li se taj obrazac povlačenja ili traženja bliskosti i u objektivnim podacima o tome koliko ljudi zapravo razgovaraju tijekom dana?
Korištenje pametnih telefona za mjerenje društvene interakcije
Pametni telefoni prate velik dio našeg kretanja, komunikacije i navika, pa se sve češće koriste i u psihološkim istraživanjima. Ideja je jednostavna: ako uređaj već bilježi niz podataka, može li nam pomoći da bolje razumijemo kako usamljenost izgleda u stvarnom, svakodnevnom životu – izvan laboratorija i upitnika ispunjenih u tišini sobe?
U sklopu studije nazvane Dartmouth StudentLife sudjelovalo je 48 studenata koji su pristali da njihovi telefoni tijekom 10 tjedana pasivno prate njihove razgovore. Prije početka praćenja, sudionici su ispunili upitnike koji su odvojeno mjerili intimnu, relacijsku i kolektivnu usamljenost. Na taj su način istraživači stekli početnu sliku o tome kakvu usamljenost svatko od njih doživljava češće i koliko je intenzivna.
Zatim su sudionici na svoje telefone instalirali posebnu aplikaciju koja je u pozadini bilježila kada započinje i kada završava svaka situacija u kojoj razgovaraju s drugom osobom. Naglasak je bio na stvarnim razgovorima licem u lice ili u malim grupama, a ne na komunikaciji putem poruka ili društvenih mreža. Uloga pametnog telefona bila je da služi kao tihi promatrač koji ne mijenja ponašanje sudionika, ali bilježi ritam njihovih dana.
Naravno, nisu svi zvukovi koje mikrofon uhvati pravi razgovori. Zbog toga su istraživači iz podataka izbacili situacije poput predavanja na fakultetu, glazbe ili televizije koja svira u pozadini, kako bi se usredotočili na trenutke u kojima ljudi doista komuniciraju jedni s drugima. Uz to, aplikacija je pratila i koliko često sudionici koriste telefon, primjerice jesu li uređaj otključali u sat vremena prije nego što će stupiti u razgovor. Taj podatak je posebno koristan kada se proučava povezanost navike stalnog provjeravanja ekrana i iskustva koje donosi usamljenost.
- vrijeme početka i završetka svakog prepoznatog razgovora
- ukupan broj razgovora tijekom dana i tjedana
- prosječno trajanje pojedinih interakcija
- učestalost korištenja telefona neposredno prije razgovora
Na temelju tih pokazatelja istraživači su mogli precizno izračunati koliko često su sudionici u danu stupali u kontakt s drugima, koliko su ti kontakti trajali te jesu li postojali prepoznatljivi obrasci tijekom dana ili tjedna. Ključno pitanje bilo je: odražava li se usamljenost u tome da ljudi imaju manje razgovora, kraće razgovore ili možda potpuno drugačiji ritam društvenih interakcija nego oni koji se osjećaju povezanije?
Predviđa li usamljenost količinu ili trajanje društvenih kontakata?
Tijekom 10 tjedana praćenja, aplikacija je zabilježila ukupno 74.645 društvenih interakcija među sudionicima studije. Kada se ti podaci rasporede po danima i osobama, ispada da je prosječan student imao oko 27 razgovora dnevno. Prosječni razgovor trajao je oko 10 minuta, a novi kontakt s nekim dogodio bi se otprilike svakih 45 minuta. Na prvi pogled možda se čini da takvi brojevi proturječe ideji da se usamljenost uopće može pojaviti u studentskom okruženju, no stvar je složenija: broj kontakata ne govori uvijek koliko su ti razgovori doista bliski.
Kada su istraživači usporedili podatke o interakcijama s mjerama koje su sudionici ispunili na početku studije, pokazalo se da oni koji su izvještavali o većem osjećaju usamljenost imaju nešto manje društvenih kontakata. Drugim riječima, usamljenost je imala veze s time koliko se često uključuju u razgovore tijekom dana. Osobe s jačim osjećajem usamljenost bile su u prosjeku rjeđe u situacijama u kojima zaista razgovaraju s nekim, čak i ako su se tijekom dana kretale u okruženju ispunjenom drugim ljudima.
Interakcije su se najčešće događale tijekom dana, kada su sudionici već razgovarali s nekim u prethodna dva sata ili u posljednja 24 sata, kao i u situacijama kada barem sat vremena prije razgovora nisu koristili telefon. Taj obrazac sugerira da socijalni kontakt često dolazi u “valovima”: kada jednom započne, lakše je nastaviti razgovarati s više ljudi tijekom istog dana, a odmicanje od ekrana prije susreta može olakšati spontani ulazak u interakciju. Ipak, usamljenost ne nestaje automatski samo zato što osoba ima dan prepun kraćih razmjena riječi.
Zanimljivo je da intimna i kolektivna usamljenost u ovoj studiji nisu značajno predviđale ni učestalost ni trajanje razgovora. Drugim riječima, činjenica da se netko osjeća manje povezan s društvom u cjelini ili da nema vrlo blisku osobu nije nužno značila da će imati vidljivo manje interakcija u prosjeku. Ključna povezanost pojavila se upravo kod relacijske dimenzije, gdje usamljenost opisuje koliko se uključeno osjećamo u konkretne mreže obitelji, prijatelja i kolega.
Kod relacijske dimenzije pokazalo se da usamljenost nije povezana samo s brojem kontakata, nego i s njihovim trajanjem. Što su se sudionici osjećali manje povezano sa svojom društvenom mrežom, to su kraće trajali njihovi razgovori. Istraživači su izvijestili da su osobe s višim razinama relacijske usamljenost imale oko 35 posto veću vjerojatnost da će u bilo kojem trenutku napustiti interakciju. To može značiti da se ranije povlače iz razgovora, da rjeđe produbljuju temu ili da izbjegavaju trenutke u kojima bi razgovor mogao postati intenzivniji ili emocionalno zahtjevniji.
Jedno moguće objašnjenje jest da usamljenost mijenja način na koji tumačimo signale drugih ljudi. Netko tko već doživljava usamljenost može lakše pretpostaviti da je drugima dosadan, da smeta ili da drugi nemaju stvaran interes za nastavak razgovora. Takve misli mogu dovesti do toga da osoba skrati razgovor, promijeni temu ili se doslovno fizički odmakne iz situacije u kojoj bi mogla ostvariti dublju povezanost. Tako usamljenost postaje začarani krug: što je jača, to je vjerojatnije da će osoba prekinuti kontakt koji bi joj mogao pomoći da se osjeća manje usamljeno.
Ipak, važno je biti oprezan pri generaliziranju ovih rezultata. U studiji je sudjelovao relativno mali broj sudionika, i to studenata sa jednog sveučilišta, što znači da njihovi obrasci ponašanja ne moraju odražavati usamljenost u drugim dobnim skupinama ili kulturama. Uz to, svi su imali sličan životni kontekst, akademske obaveze i društvene mogućnosti, pa su razlike u tome kako se usamljenost doživljava mogle biti suptilnije nego, primjerice, kod ljudi koji žive sami ili rade u vrlo zahtjevnim uvjetima.
Unatoč ograničenjima, studija sugerira da pametni telefoni mogu biti vrijedan alat za proučavanje načina na koji usamljenost izgleda u svakodnevnom životu. Umjesto da se oslanjamo samo na sjećanja sudionika koliko su razgovarali tijekom dana, moguće je imati stvarne podatke o ritmu interakcija, njihovom trajanju i tome kako su raspoređene kroz dane i tjedne. U budućnosti bi slični podaci mogli pomoći u otkrivanju ranih znakova da usamljenost postaje kronična i da bi osobi mogla trebati dodatna podrška.
Za pojedinca, poruka ovakvih istraživanja može biti poticaj da obrati pažnju ne samo na to koliko često vidi druge ljude, nego i na to koliko razgovori traju i kakvi su po sadržaju. Ako netko primijeti da sve češće brzo završava razgovore, izbjegava dublje teme ili tijekom druženja neprestano provjerava ekran, to može biti znak da usamljenost oblikuje način na koji pristupa drugima. Svjesno ostavljanje telefona po strani prije susreta, dogovaranje duljih razgovora licem u lice ili namjerno produljivanje interakcije još nekoliko minuta mogu biti mali koraci koji pomažu da se usamljenost počne mijenjati.
Istodobno, pametni telefon može biti i saveznik: može olakšati dogovaranje susreta, održavanje kontakta na daljinu i stvaranje novih veza. Ključno je razlikovati trenutačno olakšanje koje donosi beskrajno skrolanje od interakcija koje zaista smanjuju usamljenost. Dok istraživači nastavljaju koristiti tehnologiju kako bi bolje razumjeli društvene obrasce, svatko od nas može se zapitati što podaci o vlastitim razgovorima govore o tome koliko nam usamljenost trenutno oblikuje svakodnevicu.
