Propisivanje antidepresiva postalo je važna tema javnog zdravstva u cijelom svijetu, posebice u razvijenim zemljama poput Ujedinjenog Kraljevstva i Sjedinjenih Američkih Država. Prema dostupnim podacima Europske unije i brojnih zdravstvenih organizacija, stopa propisivanja antidepresiva značajno raste zadnjih desetljeća, a s time i broj ljudi koji svakodnevno uzimaju ove lijekove. Dok pojedini stručnjaci ističu pozitivne strane antidepresiva za osobe s ozbiljnim psihičkim stanjima, raste zabrinutost oko prekomjerne uporabe i produljenog uzimanja antidepresiva u populaciji.
Stanje u Hrvatskoj također odražava europske trendove. Iako nismo među vodećim zemljama po stopi propisivanja antidepresiva, primjetan je kontinuirani porast broja izdanih recepata, osobito za selektivne inhibitore ponovne pohrane serotonina (SSRI) i inhibitore ponovne pohrane serotonina i noradrenalina (SNRI). Prema najnovijim podacima Agencije za lijekove i medicinske proizvode (HALMED), broj propisanih antidepresiva u Hrvatskoj u zadnjih deset godina gotovo se udvostručio.
Takva situacija potaknula je niz stručnjaka, psihijatara, liječnika obiteljske medicine, psihologa te predstavnika pacijenata i političara na promišljanje: može li se stopa propisivanja antidepresiva preokrenuti i kako uopće pristupiti ovom izazovu na nacionalnoj i globalnoj razini? Upravo je to pitanje u središtu najnovijih rasprava, ali i otvorenih pisama objavljenih u relevantnim znanstvenim časopisima, među kojima prednjači British Medical Journal (BMJ).
U Velikoj Britaniji, prema najnovijim statistikama, godišnje se propisuje više od 85 milijuna recepata za antidepresive, a čak 20% odraslih osoba koristi ih tijekom godine dana. Brojevi su porasli s 47 milijuna u 2011. godini, što upućuje na gotovo udvostručenje unutar nešto više od desetljeća. Slične trendove bilježe i druge razvijene zemlje poput Australije, Kanade, Portugala i Islanda, dok je Centar za kontrolu i prevenciju bolesti (CDC) iz SAD-a izvijestio da dvije trećine korisnika u toj zemlji uzima antidepresive dulje od dvije godine.
Jedan od glavnih argumenata za preispitivanje stope propisivanja antidepresiva jest činjenica da porast korištenja ovih lijekova nije popraćen vidljivim poboljšanjem mentalnog zdravlja stanovništva na razini populacije. Iako antidepresivi imaju dokazanu učinkovitost kod osoba s teškom depresijom, brojni meta-analitički pregledi i dugogodišnja istraživanja pokazuju da kod blagih i umjerenih oblika depresije koristi nisu značajne. Štoviše, nuspojave poput povećanja tjelesne mase, seksualne disfunkcije, problema sa zgrušavanjem krvi te padova kod starijih osoba dodatno opterećuju korisnike i zdravstveni sustav.
Produženo korištenje antidepresiva također izaziva zabrinutost. Najnovija istraživanja ističu da je prosječno vrijeme uzimanja antidepresiva u svijetu udvostručeno u odnosu na razdoblje prije dvadeset godina, a danas je oko polovice pacijenata dugoročno izloženo terapiji. U mnogim slučajevima, korisnici se teško odvikavaju od lijeka zbog sindroma ustezanja, što dodatno komplicira situaciju. U SAD-u se procjenjuje da značajan broj pacijenata koristi antidepresive bez jasnih dijagnostičkih kriterija, a sličan trend uočen je i u Europi.
Uz to, postoje brojni primjeri neracionalnog propisivanja antidepresiva osobama koje ne zadovoljavaju dijagnostičke kriterije za depresiju, što upućuje na širu problematiku medicinizacije svakodnevnog stresa, socioekonomskih problema i privremenih životnih teškoća. Ova pitanja podižu važnost razvoja jasnih smjernica za racionalno propisivanje i praćenje pacijenata, kao i promicanja nemedicinskih alternativa, među kojima su najčešće psihoterapija, savjetovanje i socijalno uključivanje.
Alternativne metode liječenja depresije, kao što su kognitivno-bihevioralna terapija, grupna terapija, savjetodavni rad, te promjene životnog stila – primjerice povećana tjelesna aktivnost i zdrava prehrana – sve se više spominju kao jednako učinkovite za mnoge pacijente, posebice kod blažih oblika depresije. Socijalno propisivanje, odnosno upućivanje pacijenata na sudjelovanje u društvenim aktivnostima, umjetničkim radionicama, volonterskom radu ili programima tjelesne aktivnosti, također se pokazalo izuzetno korisnim.
Britanski Nacionalni institut za zdravlje i izvrsnost skrbi (NICE) u najnovijim smjernicama naglašava kako bi SSRI i SNRI antidepresivi trebali biti rezervirani za umjerene i teške oblike depresije, dok kod blagih slučajeva prioritet treba dati nemedicinskim intervencijama. Na ovaj način ne samo da bi se smanjila nepotrebna uporaba lijekova, već bi se povećala dostupnost i kvaliteta psihološke podrške.
Jedan od većih izazova u smanjenju stope propisivanja antidepresiva leži u duboko ukorijenjenom mišljenju dijela medicinske zajednice i javnosti da su antidepresivi brza i laka rješenja za širok raspon problema. Utjecaj farmaceutske industrije i marketinga dodatno otežava racionalizaciju korištenja lijekova, budući da brojni stručnjaci koji sudjeluju u izradi smjernica i edukaciji liječnika istovremeno surađuju s proizvođačima lijekova.
Iz toga proizlazi i često viđena situacija u kojoj su liječnici pod pritiskom da prepišu antidepresiv i kod osoba kojima on objektivno nije nužan, zbog kratkoće konzultacija, manjka vremena za dubinsku procjenu, ali i očekivanja pacijenata koji dolaze s uvjerenjem da je lijek jedini izlaz. Povećanje dostupnosti psihoterapije i savjetovanja, jačanje kapaciteta primarne zdravstvene zaštite, te edukacija i pacijenata i liječnika o rizicima i koristima antidepresiva, predstavljaju ključne korake ka racionalnijem propisivanju.
U brojnim otvorenim pismima i stručnim odgovorima objavljenim u vodećim medicinskim časopisima, većina autora podržava smanjenje stope propisivanja antidepresiva, posebno u slučajevima kada su nemedicinske intervencije jednako učinkovite ili učinkovitije. Stručnjaci iz raznih zemalja slažu se da je potrebno smanjiti ovisnost populacije o “tabletama za raspoloženje”, kako bi se smanjile dugoročne štete i omogućilo cjelovitije liječenje osoba s problemima mentalnog zdravlja.
Među protivnicima ideje o smanjenju propisivanja najčešće se nalaze stručnjaci usko povezani s farmaceutskom industrijom, koji tvrde da je učinkovitost antidepresiva podcijenjena, a rizici precijenjeni. Ipak, neovisne meta-analize dosljedno pokazuju da kod blagih oblika depresije koristi ne nadmašuju placebo učinak, a kod težih oblika prednost postoji, ali je manja od očekivane, osobito kad se u obzir uzmu neželjeni učinci i teškoće s odvikavanjem.
Važno je istaknuti i da je nejednaka raspodjela propisivanja antidepresiva: žene, starije osobe i stanovnici socijalno ugroženih područja češće su korisnici, što ukazuje na to da antidepresivi često služe kao “rješenje” za društvene i ekonomske probleme. Ovakav trend upućuje na potrebu za boljom integracijom socijalnih usluga, prevencijom i ranom intervencijom u zajednici.
S obzirom na sve navedeno, moguće je preokrenuti trend porasta stope propisivanja antidepresiva, ali taj proces zahtijeva sustavnu promjenu na više razina. Prvi korak je prihvaćanje i implementacija jasnih, ažuriranih smjernica za liječenje depresije koje potiču korištenje psihoterapije, savjetovanja i socijalnog propisivanja kao prvog izbora kod blagih do umjerenih oblika poremećaja. Zdravstveni sustavi trebaju osigurati dovoljnu dostupnost psiholoških usluga, educirati liječnike o rizicima i prednostima antidepresiva, te razvijati sustave za praćenje dugotrajnih korisnika s ciljem postupnog smanjenja nepotrebne uporabe.
Iskustva iz Australije, gdje je pokrenuta inicijativa za smanjenje prekomjerne uporabe antidepresiva uz potporu široke mreže stručnjaka i organizacija, mogu biti inspiracija za ostale zemlje. Slično, Finska i Danska provode pilot-projekte koji naglasak stavljaju na prevenciju i ranu intervenciju putem školskih programa, programa na radnom mjestu i edukacije roditelja, čime se smanjuje potreba za medikamentoznim pristupom.
Promicanje mentalnog zdravlja na razini zajednice, destigmatizacija psihičkih poremećaja i ulaganje u preventivne aktivnosti još su jedan važan korak. Zdravstveni djelatnici, mediji i donosioci odluka trebaju jasno komunicirati kako depresija i anksioznost nisu uvijek rezultat kemijske neravnoteže koju je moguće “popraviti” samo lijekovima, već često proizlaze iz složenih međudjelovanja bioloških, psiholoških i socijalnih čimbenika.
Brojne europske zemlje, među kojima su i Nizozemska i Norveška, već godinama razvijaju integrirane modele skrbi u kojima surađuju psihijatri, psiholozi, socijalni radnici i liječnici primarne zdravstvene zaštite. Takvi modeli omogućuju individualizirani pristup svakom pacijentu, bolju procjenu stvarne potrebe za lijekovima i kontinuiranu podršku u procesu odvikavanja od antidepresiva kad je to moguće.
Internet i digitalna rješenja također nude nove mogućnosti za podršku osobama s depresijom. Sve je više dostupnih online programa, aplikacija i virtualnih savjetovališta, koja mogu biti pristupačna alternativa osobama koje žive u udaljenim ili slabije razvijenim područjima. Primjeri dobre prakse mogu se pronaći i na portalima poput Mind iz Ujedinjenog Kraljevstva, gdje se nude provjerene informacije i alati za samopomoć.
Konačno, odgovornost za preokretanje trenda ne leži samo na zdravstvenim radnicima, već i na samim korisnicima, obiteljima i društvu u cjelini. Otvorena komunikacija, edukacija i poticanje traženja pomoći na vrijeme pomažu smanjiti predrasude i olakšavaju korištenje alternativnih oblika pomoći. Uz suradnju zdravstvenih djelatnika, edukatora, organizacija civilnog društva i donosioca odluka, moguće je stvoriti okruženje u kojem antidepresivi nisu prva i jedina opcija, već dio šireg spektra intervencija prilagođenih stvarnim potrebama svake osobe.
Uzimajući u obzir iskustva drugih zemalja i preporuke stručnjaka, Hrvatska ima priliku razviti vlastiti model skrbi za mentalno zdravlje, temeljen na ravnoteži između farmakoterapije, psihološke podrške i socijalnih intervencija. Racionalizacijom propisivanja, jačanjem preventivnih programa te ulaganjem u edukaciju svih sudionika sustava, moguće je postići da antidepresivi ostanu vrijedna pomoć onima kojima su doista potrebni, ali ne i dominantan odgovor na izazove mentalnog zdravlja u društvu.
