Od braka do aranžmana poput friends with benefits, intimni odnosi dolaze u različitim oblicima. Posljednjih se godina u zapadnom svijetu širi val rasprava i znatiželje oko odnosa s više partnera – i to ne samo u popularnoj kulturi nego i u istraživačkom prostoru. Pritom se osobito izdvaja poligamija kao pojam koji opisuje brak ili trajnu zajednicu u kojoj jedna osoba ima više supružnika, a koja se promatra kroz kulturne, psihološke i pravne leće.
Uređenje parenja koje Zapad uglavnom zanemaruje
Ako 85% zvuči iznenađujuće mnogo, to je zato što je praksa sklapanja braka s više partnera u obliku kakav dopušta poligamija u većini suvremenih zapadnih društava zabranjena. Iako Zapad obuhvaća velik udio svjetske populacije, zauzima znatno manji udio ukupnog broja kultura – pa antropološki presjek čovječanstva nužno ne odražava zapadnu normu. To stvara dojam da je poligamija rijetka, iako je kulturna raznolikost upućuje na nešto drugo.
Poligamija se u mnogim kulturama ne pojavljuje kao zadani obrazac za većinu, nego kao opcija koja se aktivira samo u okolnostima u kojima značajniji resursi jedne osobe mogu osigurati bolje ishode za sve uključene. Najčešći oblik je poliginija, gdje jedan muškarac ima više žena, a u praksi je često ograničena na manji broj visokostatusnih muškaraca. U takvim okvirima poligamija se promatra kao razmjena u kojoj kožene koristi i obveze nisu jednako raspodijeljene, ali su za sudionike percipirane kao prihvatljive.
Što je s obratnom situacijom? Kada je riječ o polijandriji – praksi da žena ima više muževa – vrlo malo kultura uopće bilježi takav aranžman, a ondje gdje se javlja obično proizlazi iz specifičnih nužnosti. U povijesnom Tibetu, primjerice, braća su dijelila jednu suprugu kako bi izbjegla rascjepkavanje obiteljskih resursa. Time se opet pokazuje koliko su konteksti bitni i kako poligamija ne znači uvijek isto u svakoj zajednici.
Ipak, poligamija je stvaran dio ljudskog pejzaža udvaranja i zajedničkog života, sa svojim troškovima i dobrobitima za one koji ulaze u takve zajednice. Na pojedinačnoj razini može pružiti veću sigurnost, status ili brigu, a istodobno otvoriti pitanja pravednosti, ljubomore i dogovora oko raspodjele vremena i resursa.
Poligamija je vjerojatno prisutna dugo
Iako poligamiju na Zapadu rijetko vidimo kao formalizirani bračni model, prerano je zaključiti da interes za nju ne postoji. Budući da poligamija postoji u većini ljudskih kultura, a među lovačko-sakupljačkim populacijama – čiji način života najviše nalikuje uvjetima ranih ljudi – također je prisutna, moguće je da su poligamijske dinamike dugo dio ljudskog iskustva. Naše sklonosti u traženju partnera možda su se razvile tako da mogu primiti i takve odnose, čak i onda kada je dominantna društvena norma monogamija.
Drugim riječima, poligamija se ne mora shvaćati kao „anomalija”, nego kao jedna od više strategija parenja i obiteljskog ustroja koja dolazi do izražaja ovisno o resursima, rizicima i pravilima zajednice. Ta povijesna ukotvljenost pomaže objasniti zašto se rasprave o poligamiji periodično vraćaju, čak i u društvima gdje su zakoni i običaji usmjereni na monogamiju.
Interes za poligamiju u mononormativnoj kulturi
Postavlja se zato jednostavno, ali važno pitanje: iako je poliginija zabranjena u većini zapadnih država, pokazuju li ljudi i dalje interes za takve odnose? Kako bi odgovorili, autori su proveli dva istraživanja u Ujedinjenom Kraljevstvu, gdje je bigamija od ranog 17. stoljeća nezakonita i može se kazniti do sedam godina zatvora. Time su nastojali izmjeriti postoji li „tiha” spremnost, čak i u okruženju u kojem zakoni i norme ne pogoduju onome što poligamija označuje.
U prvom ispitivanju, na uzorku od 393 heteroseksualna muškarca i žene, sudionike se pitalo bi li, kada bi bilo i zakonito i uz pristanak svih, ušli u predanu dugotrajnu vezu koja nalikuje poliginiji ili polijandriji. Muškarcima se najprije postavljalo pitanje bi li pristali da ih „dijeli” više djevojaka ili supruga, a zatim bi li oni pristali „dijeliti” djevojku ili suprugu s drugim muškarcem. Time se nastojalo preciznije zahvatiti u kojem smjeru interes za poligamiju ide.
Kada bi interes bio isključivo proizvod kulture i lako podložan oblikovanju, očekivalo bi se da će u Ujedinjenom Kraljevstvu – uz jasan društveni i pravni otpor – taj interes biti vrlo nizak. Rezultati su, međutim, pokazali nešto drugo: 35% sudionika bilo je otvoreno prema ideji poliginije, odgovarajući „Da” (19%) ili „Nisam siguran/na” (16%) umjesto „Ne”. Za polijandriju je 25% odgovorilo „Da” (10%) ili „Nisam siguran/na” (15%). Takve brojke ne znače da će ljudi nužno djelovati u skladu s tim, ali svjedoče da poligamija živi na razini interesa čak i ondje gdje je praktična realizacija ograničena.
Spolovi se razlikuju u interesu za poligamiju
Uočene su i razlike među spolovima. Kada je riječ o poliginiji, muškarci su više nego dvostruko češće iskazivali otvorenost od žena. Kod polijandrije, pak, oba spola pokazivala su sličnu, nisku razinu spremnosti. Taj raskorak između dvaju tipova višepartnerskih veza često se tumači biološkim razlikama u potencijalnoj reproduktivnoj koristi: muškarci teoretski mogu povećati broj potomaka imajući više partnerica, dok žene istu korist ne postižu sklapanjem veza s više muškaraca. U tim okvirima poligamija se pojavljuje kao strategija koja različito rezonira s muškim i ženskim interesima, iako to nipošto ne znači da je takva dinamika univerzalna ili nepromjenjiva.
Nalazi se ponavljaju u različitim uzorcima
Jesu li dobiveni rezultati možda slučajni? Istraživanje je ponovljeno na novom uzorku od 735 sudionika, ovaj put fokusirano samo na poliginiju. Rezultati su bili slični: 38% je odabralo „Da” (24%) ili „Nisam siguran/na” (14%), a muškarci su bili četiri puta skloniji otvorenosti od žena. To upućuje da interes koji poligamija podrazumijeva nije tek artefakt jednog uzorka ili trenutačnog ozračja.
Naravno, interes je jedno, a ponašanje drugo. Mnogi će izraziti znatiželju ili otvorenost prema nečemu što u stvarnom životu ne bi izabrali zbog osobnih vrijednosti, logistike, obiteljskih obveza ili društvenih posljedica. Ipak, ovakvi nalazi pružaju početne dokaze da, unatoč kulturnim silama koje djeluju protiv nje, poligamija ima uporište barem na razini spremnosti razmotriti alternativne modele.
Autori su istraživali i širi kontekst preferencija: oba spola izrazito su preferirala monogamiju u odnosu na bilo koji tip višepartnerskog aranžmana, a unutar takvih aranžmana poliginija se pokazala „najmanje nepoželjnim” modelom. Čak i kad postoji interes, poligamija time nije postala opća preferencija – nego ostaje jedna od rjeđe biranih mogućnosti u odnosu na dominantni monogamni ideal. Cjelovit rad dostupan je kao preprint, što upućuje na to da je riječ o nalazima u fazi znanstvene rasprave.
Kulturni okviri i varijacije u praksi
Važno je razlučiti normu i realitet. Zapad je pretežno mononormativan: monogamija je kulturno poželjna, pravno stabilna i simbolički nagrađena. No kulturne norme nisu jedini čimbenik koji oblikuje želje i izbor. U društvima gdje je poligamija kulturno legitimna, upravo isti psihološki obrasci – težnja za sigurnošću, statusom, resursima i pripadanjem – mogu se usmjeriti prema drugačijem uređenju obitelji. Kada se ljudi sele, globalno komuniciraju ili promatraju druge kulture, te ideje ulaze u međukulturni dijalog. U takvom dijalogu poligamija ponovno postaje tema, nerijetko opterećena stereotipima i nerazumijevanjem.
To ne znači da zakonske zabrane trebaju ili ne trebaju postojati; poanta je da preference ljudi nisu isključivo funkcija trenutnih pravila. Kada se u anketama dopušta hipotetski okvir zakonitosti i konsenzualnosti, poligamija dobiva više prostora u mašti ispitanika. U tom smislu rezultati iz Ujedinjenog Kraljevstva ilustriraju napetost između onoga što je normativno propisano i onoga što ljudi mogu zamisliti kao privlačno ili barem vrijedno razmatranja.
Psihologija, koristi i troškovi
Zašto bi netko uopće bio otvoren prema višepartnerskom braku? Na razini koristi, poligamija može ponuditi ekonomsku sigurnost, dijeljenu brigu o djeci, širu mrežu podrške i snažniji socijalni kapital. Na razini troškova, može povećati rizik od sukoba, ljubomore i nejednakosti te zahtijeva visoku razinu komunikacijskih vještina i dogovora. Ove su točke intuitivne, ali ih empirija tek treba sustavno razložiti kroz longitudinalna praćenja i usporedbe s monogamnim odnosima.
Muškarci i žene u takvim aranžmanima mogu procjenjivati različite dobitke i gubitke. Poliginija može privlačiti neke muškarce koji raspolažu resursima – materijalnim, vremenskim ili simboličkim – i neke žene koje procjenjuju da zajednički život s koženama donosi više sigurnosti nego monogamija s nižerangiranim partnerom. S druge strane, polijandrija može imati logiku ondje gdje muškarci dijele odgovornosti i resurse, iako je rijetka. Na svim tim primjerima vidljivo je kako poligamija nije jednoznačna, već ovisi o sklopu okolnosti i preferencija.
Jezik, norme i percepcija
U javnim raspravama često dolazi do semantičkih zamjena: „poligamija” se poistovjećuje s promiskuitetom ili s nedostatkom predanosti, iako se u istraživanjima nerijetko ispituje voljnost za strukture koje su baš suprotno – predane i dugoročne, samo s više supružnika. U takvom okviru, poligamija nije suprotnost predanosti, nego alternativni oblik institucionalizirane predanosti. Zato je važno kako postavljamo pitanja i kojim se pojmovima služimo kada pokušavamo razumjeti što ljudi zapravo žele.
Pravni i etički horizont
Čak i kada je riječ o hipotetskim pitanjima, etička dimenzija ostaje središnja. Svaka ozbiljna rasprava pretpostavlja dobrovoljnost, punu informiranost i sposobnost pristanka svih uključenih odraslih osoba. Bez tih uvjeta poligamija se ne može smatrati prihvatljivom društvenom praksom. Isto tako, pravni sustavi koji štite slabije i kažnjavaju prisilu ostaju temelj neovisno o tome kakvi će biti budući trendovi u preferencijama ili zakonskim rješenjima.
Što znači „biti otvoren”?
Valja naposljetku pojasniti što ankete mjere. Odgovori „Da” i „Nisam siguran/na” nisu isto, ali zajedno upućuju na prostor mogućnosti. Kada je dopušteno zamišljati svijet u kojem je sve zakonito i konsenzualno, poligamija se nekima ukazuje kao opcija vrijedna razmatranja. No to ne predviđa automatski buduće ponašanje, nego tek otkriva mapu želja i granica koje ljudi sami sebi postavljaju. U toj mapi i monogamija i poligamija zauzimaju mjesta koja se ponekad preklapaju, a ponekad razilaze, ovisno o životnoj fazi, resursima i ciljevima.
Gdje dalje s istraživanjima?
Da bi slika bila potpunija, buduća bi istraživanja trebala razdvojiti „opću” otvorenost od specifičnih scenarija: bi li ljudi bili spremni na poliginiju ili polijandriju u uvjetima jednakopravne raspodjele resursa, uz djecu ili bez djece, s jasnim pravilima nasljeđivanja, uz društvenu podršku ili protiv nje? Takav pristup bolje hvata uvjete pod kojima poligamija postaje privlačnija ili neprivlačnija. U međuvremenu, rezultati iz dvaju uzoraka pokazuju da je interes mjerljiv i u kulturi koja otvoreno preferira monogamiju, a širi prikaz dostupan je u formi preprint rada koji opisuje metode i nalaze.
