Kako prepoznati igraju li se mačke ili se doista bore

Prilično dobro čitam pse i lako procjenjujem kada se igraju, kada se sukobljavaju i kada su negdje u sivoj zoni u kojoj susret može otići u bilo kojem smjeru. Kod mačaka mi to teže polazi za rukom – iako će “mačkoljupci” vjerojatno biti spretniji u toj procjeni od mene. Zato me razveselilo otvoreno dostupno istraživanje dr. N. Gajdoš-Kmecové i kolega pod naslovom “An ethological analysis of close-contact inter-cat interactions determining if cats are playing, fighting, or something in between”, koje se bavi razlikovanjem žustre, obostrane igre od stvarnog sukoba.¹ Zanimalo me i prate li mačke, poput pasa, neka nepisana “pravila igre” te postoji li faza kratkotrajne, nagle razigranosti koja se lako pogrešno protumači kao agresija.

Kako bi bolje razumjeli što se zbiva kada se mačke igraju, kada se bore ili zauzimaju mutnu sredinu koja može eskalirati, istraživači su analizirali videozapise 105 interakcija koje su se odvile u parovima u društvenim situacijama (ukupno je promatrano 210 jedinki). Uz to su izradili etogram – zapravo popis jasno prepoznatljivih radnji koje su životinje izvodile u tim kontaktima. Takav pristup pomaže sklopiti “rječnik” ponašanja i kasnije točno procjenjivati što gledamo u stvarnom životu.

Etogram je bio podijeljen u šest kategorija:

1. Neaktivno držanje tijela: glava i trup miruju u određenom položaju (primjerice čučanje, sjedenje, stajanje, položaj s podignutim stražnjim dijelom).
2. Hrvanje: mačka ostvaruje fizički kontakt s drugom mačkom pri čemu izgleda kao da se hrva s partnerom. To uključuje privlačenje prednjim nogama, “pedaliranje” stražnjima, okrete na leđa ili bok, izmjene položaja te kratke ugrize bez namjere ozljeđivanja.
3. Proganjanje: trčanje u potjeri za drugom mačkom, bijeg od druge mačke ili kretanje neposredno iza druge jedinke poput praćenja.
4. Ostale interaktivne aktivnosti: sve radnje usmjerene prema drugoj mački (npr. međusobno uređivanje krzna, prilazak, izvijanje leđa, izbjegavanje, izlaganje trbuha, suočavanje licem u lice, tapkanje šapom prema partneru, skok u stranu ili uvis, piloerekcija, zasjeda, povlačenje, bočno kretanje, njuškanje druge mačke, uspravljanje na stražnje noge, prikradanje, valjanje na leđa).
5. Neinteraktivne aktivnosti: radnje usmjerene na sebe ili predmet (npr. igra s igračkom, pijenje, otresanje glavom, skok bez kontakta, samolisanje, trčanje bez cilja, kas ili hod).
6. Vokalizacija: zvukovi koji dolaze iz grla i usta (npr. režanje, šištanje, režektanje, frktanje, zavijanje, mjaukanje, klokotanje).

Istraživači su zatim primijenili analizu glavnih komponenti kako bi ustanovili koje se radnje najupečatljivije javljaju u igri, u sukobu te u međufazi. Ta statistička metoda ne mijenja ono što vidimo, nego pomaže izvući obrasce – koje se kombinacije ponašanja stalno javljaju zajedno i tako signaliziraju kontekst.

Što mačke rade kada se igraju, a što kada se doista bore?

Autori navode da se uočavaju tri tipa bliskih, živahnih interakcija: razigrane, agonističke i međuvrsne, tj. interakcije koje u sebi spajaju elemente razigranog hrvanja s obilježjima sukoba poput vokalizacije i potjere. Promatrati sve kao “igru” ili sve kao “borbu” zato je pogrešno – postoji mnogo nijansi ovisno o stanju svake životinje, njihovoj povijesti i trenutačnom kontekstu.

Kao praktičan vodič mogu poslužiti ovi nalazi:

• Kada su interakcije bile razigrane – uočen je takav obrazac u 40% promatranih situacija – mačke su se ponajviše hrvavale i nisu vokalizirale. Tjelesni kontakt bio je učestao, ali bez ukočenosti; ugrizi su bili kratki i kontrolirani, a kandže često uvučene.
• Najizrazitiji obrazac bio je agonistički – zabilježen u 32% primjera – s obiljem vokalizacije, potjere i faza mirovanja između “rundi”. Upravo je vokalizacija najjači znak koji razdvaja igru od borbe. Ako je potjera bila obostrana, češće se radilo o igri; ako je u niskom stavu jedna životinja sustavno gonila drugu koja uporno izbjegava kontakt, radi se o sukobu. Pauze u agonističkim susretima ne znače nužno relaksaciju, nego “procjenu situacije”.
• U “srednjoj” kategoriji – 28% opažanja – ponašanje je bilo više razigrano nego neprijateljsko, ali se moglo preokrenuti. Takve interakcije počinju kao obostrana zabava, a zatim, ovisno o pragu tolerancije ili umoru, prelaze u jednostrano proganjanje ili šištanje. Istraživači nisu naveli točnu učestalost tih prijelaza, ali sama prisutnost signala upozorava skrbnike da nadziru dinamiku i po potrebi razdvoje sudionike.

Zahvaljujući tim uvidima, skrbnici mogu jednostavnije čitati obrasce i donositi bolje odluke u stvarnom vremenu: ostaviti interakciju da teče, skrenuti energiju na igračku ili uvesti pauzu kako bi se smanjila pobuđenost.

U nastavku se nalaze konkretni pokazatelji koji pomažu u svakodnevnoj procjeni. Iako nijedan pojedinačni znak nije dovoljan, što ih više zbrajate u istom smjeru, to je zaključak sigurniji. Mačke su majstori suptilnih signala, stoga vrijedi obraćati pozornost na detalje.

Držanje i tonus mišića. U igri je tijelo mekano, elastično i “gumeno”, s čestim izmjenama smjerova. U sukobu je trup ukočen, težina prebačena naprijed ili nazad, a rep često krut. Ako su mačke u “klinču” bez zvukova i izmjenjuju se u nadmoći, obično je riječ o igri; ako jedna sustavno pritišće drugu, bez rotacije uloga, radi se o nelojalnom odnosu koji može eskalirati.

Uši, oči i brkovi. U igri uši “plešu” i često su poluuspravne; oči su opuštene, treptaji sporiji. U konfliktu su uši priljubljene, zjenice širom otvorene, a brkovi napeti prema naprijed. Ako jedna od mačaka počne okretati glavu u stranu i izbjegavati pogled, traži veći razmak.

Kandže i ugrizi. Kontrolirani ugrizi uz brzo puštanje te uvučene kandže tipični su za igru. Ponavljani, produljeni ugrizi ili vidljivi tragovi zubi signaliziraju problem. Mačke će u igri često “udarati” šapom bez težine, dok u sukobu dolazi do pune amplitude i zvuka udarca.

Simetrija i reciprocitet. Igra podsjeća na ples – uloge se izmjenjuju i obje životinje imaju priliku “pobijediti”. Ako uvijek ista mačka lovi, ruši i drži drugu, poremećena je simetrija. Kada je potjera obostrana i naizmjenična, vjerojatnije je da promatrate bezopasnu zabavu.

Vokalizacija. Tišina ili kratko “prijateljsko” mijaukanje prati igru; šuškanje, režanje, frktanje, prodorno zavijanje i “klokotanje” znak su da se pogonila negativna emocija. Kako su autori istaknuli, upravo zvukovi najpouzdanije razlikuju igru i borbu.

Stanke i resetiranje. Kratke pauze s razdvojenim tijelima, lizanje krzna ili protezanje često su “reset” igre. Ako se tijekom stanke mačke ukoče, tumaraju nisko i zurenje ne popušta, napetost je i dalje visoka.

Poziv na igru. Spušten prednji dio tijela, brzi skokovi u stranu, valjanje na leđa s opuštenim trbuhom, pa čak i teatralna “zasjeda” klasični su pozivi. Samo stajanje ukočeno, sa zgrčenim repom i šištanjem, više nalikuje upozorenju nego pozivnici.

Kontekst i resursi. Ako je oko zdjelice s hranom, pijeska ili omiljenog prozorskog mjesta, napetost brže raste. U takvim situacijama i zabavna interakcija može “puknuti” kada jedna životinja počne braniti resurs.

Dob i temperament. Mačići i adolescenti imaju kraće fitilje i višu energiju, pa brže prelaze iz igre u pretjeranu pobuđenost. Starije jedinke traže veći razmak i predvidljivost. Kada se dobne skupine miješaju, bolje je skratiti sesije i češće nuditi igračke koje preuzimaju fokus.

Uloge u domaćinstvu. U stabilnim odnosima mačke razviju vlastite rituale: “jutarnje hrvanje”, “večernju potjeru” ili tihu razmjenu mirisa. Promjena rutine (novi namještaj, gost, preseljenje) može taj sklad privremeno narušiti, pa ono što je inače igra nakratko poprimi oštriji ton.

Što promatrati pri susretu s novopridošlom jedinkom. Postupno upoznavanje preko mirisa, vizualne barijere i kratkih sesija smanjuje rizik. Ako pri prvom kontaktu odmah kreće tiho, simetrično hrvanje bez zvukova, dobar je znak; ako se sve svelo na potjeru po kući uz šištanje i zavijanje, trebaju vam manji koraci i više kontrole okoline.

Kako intervenirati bez kažnjavanja. Cilj nije “kazniti agresora”, nego spustiti pobuđenost i sačuvati odnos. Prekinite pogled plosnatom igračkom, ubacite perje na štapu kao alternativu za hvatanje, skrenite pažnju s nekoliko bacanja suhe poslastice u suprotnom smjeru ili jednostavno pregradite prostor na dvije minute. Voda u spreju, vikanje i hvatanje rukama pojačavaju stres i mogu učvrstiti negativne asocijacije.

Okoliš koji sprečava eskalaciju. Više razina (police, grebalice-kule), dovoljno skrovišta, odvojene zdjelice i kutije s pijeskom te jasni “pješački tokovi” smanjuju broj uskih grla u kojima se mačke mogu “zablokirati”. Ako obje jedinke imaju kamo otići i čime kanalizirati plijenidbeni nagon, manje je vjerojatno da će igra prijeći u sukob.

Kućni etogram. Vrijedi voditi kratke bilješke: koji je bio okidač, tko je započeo, koji su se znakovi pojavili (tijelo, uši, zvuk), koliko je trajalo i kako je završilo. Nakon nekoliko tjedana vidjet ćete uzorak – doba dana kada energija raste, resurse koji najviše potiču napetost i kombinacije koje uvijek završavaju dobro. Takav “dnevnik” pretvara osjećaj u znanje.

Razlike među jedinkama. Jedna će životinja preferirati taktilnu igru i hrvanje, druga brze jurnjave; jedna će zadirkivati iz zasjede, druga čekati jasnu pozivnicu. Ne treba ih svoditi na stereotipe: promatrajte kako se mačke međusobno “čitaju” i koliko se dobro usklađuju. Ako se jedna redovito “smrzava”, okreće glavu i traži zaklon, to je poziv na pauzu.

Kada potražiti stručno mišljenje. Ako se pojavljuju ozljede, gubitak dlake od prekomjernog lizanja, mokrenje izvan pijeska ili dugotrajno skrivanje, zatražite pomoć veterinara i stručnjaka za ponašanje. Takvi znakovi upućuju na kronični stres u kojem se čak i neutralne situacije doživljavaju prijeteće.

Što s kratkim “okršajima” bez zvukova. Ponekad promatramo brzi nalet – dva, tri udarca, skok u stranu i gotovo. Ako su nakon toga tijela mekana, slijedi protezanje ili uzimanje igračke, a prostor ostaje miran, riječ je o kratkoj, energičnoj igri. Ako nakon istog naleta prostor “zamrzne”, uši su priljubljene i dolazi do pogleda “kroz” partnera, vjerojatno je razina stresa i dalje visoka.

Ritam, ne samo sadržaj. U igri ritam nalikuje valovima: eksplozija – smiješno povlačenje – ponovno približavanje. U sukobu ritam je “kvadratniji”: forsiranje, kutovi kretanja su oštri, a povlačenje jedne strane ne dovodi do opuštenog povratka, nego do nastavka pritiska. Promatrajte ritam barem minutu i bilježite prijelaze.

“Nepristojne” taknike. Ugriz za potiljak bez najave, pritiskanje partnera u kut bez izlaza, sjedenje na drugoj jedinki i sprječavanje ustajanja, zaskok s leđa odmah nakon šištanja – sve su to potezi koji, ako se ponavljaju, nisu znak fair-playa. Tada igru treba strukturirano skratiti ili prekinuti te kasnije ponuditi novo iskustvo s igračkama koje zadržavaju razmak.

Rad s energijom. Ako znate da su večeri “divlje”, planirajte dvije kraće sesije interaktivne igre štapnom igračkom prije slobodne interakcije. Neka ulov završi “pobjedom”, pa hranjenjem i mirnim lizalicama za polaganje mirisa. Kada je energija usmjerena i “ispuštena”, mačke se lakše dogovaraju.

Uloga mirisa. Razmjena krpa s mirisom, trljanje zajedničkim predmetićem po obrazima i bradi, pa tek onda susret, gradi “mi smo isto pleme”. Ako je u zraku miris straha (npr. nakon pregleda kod veterinara), bolje je odraditi “karantenu mirisa” – odvojiti, ponuditi hranu i grebalicu, pa ih ponovno upoznati kroz vrata ili mrežu.

Što ako jedna mačka “uvijek pobjeđuje”. Nije poanta izjednačiti učinak nego stvoriti uvjete da odnos ostane dobrovoljan. Dajte sporijoj jedinki lakše rute za povlačenje, dodatnu visinu i ekskluzivnu igračku. Tamo gdje je odnos asimetričan, rješavanje prostora često je moćnije od discipliniranja.

Kako čitati “pauze”. Pauza nakon intenzivne izmjene može biti smiješno teatralna: lizanje, zijevanje, čak i okret trbuha. To su signali “ja sam dobronamjeran”. Ako se umjesto toga u pauzi čuje duboko disanje, vidi treperenje repa i stalno skeniranje, sustav je “u crvenom”. Tada dodajte udaljenost i tiho zatvorite vrata između prostorija.

Zašto “sredina” vara promatrača. Mnogi susreti počnu sjajno, a završe ružno jer je jedna strana dosegnula prag. Zato je korisno planirati trajanje: bolje tri sesije po pet minuta nego jedna od petnaest. Kada mačke razumiju da se zabava redovito vraća, manje su sklone “grabljenju” i pretjeranoj kontroli.

Primjeri iz prakse. Mlada, energična jedninka koja skače iz zasjede na stariju može potaknuti pritužbe. Ako se nakon tri do pet naleta starija počne povlačiti, šištati i odlaziti na visinu, novi scenarij glasi: pet minuta štapne igre, bacanje poslastica po podu kako bi “lov” imao jasan kraj, pa tek onda zajednička prostorija. Nakon tjedan dana ritam se obično smiri i interakcije ponovno nalikuju koreografiji, ne natjecanju.

Oprez s bolnim stanjima. Artritis, zubobolja ili kožni problemi spuštaju toleranciju. Mačke u boli brže reagiraju defensivno i neće dopustiti klinč. Ako se “karakter” navodno promijenio preko noći, prvo je na redu veterinarski pregled.

Ovo istraživanje jedno je od prvih etoloških radova koje razdvaja igru i borbu u kućnim uvjetima te nudi jasne putokaze skrbnicima.² Znati prepoznati što je što znači omogućiti slobodnu, sigurnu igru, zaštititi resurse i osigurati rutinu u kojoj je napetost rijetka i kratkotrajna. Kada se interakcije prate i po potrebi usmjeravaju, kućanstvo dobiva više mira, a same mačke više prostora za ponašanja koja im trebaju kako bi se osjećale dobro.

slika: schankz/Shutterstock