Za mnoge ljude kasnopopodnevno druženje uz piće, odnosno happy hour, vrijeme je za koktele i razgovor – obično tim redoslijedom. No konzumacija može utjecati na primjereno društveno ponašanje tako što mijenja našu percepciju. Kada se mijenja način na koji primamo signale iz okoline, mijenja se i način na koji tumačimo tuđe namjere, raspoloženje i granice. U takvoj atmosferi, alkohol ne djeluje samo na osjećaj opuštenosti, nego i na to koliko precizno “čitamo” lice osobe preko puta nas, koliko brzo prepoznajemo nelagodu i koliko smo sigurni u vlastitu procjenu.
Istraživači su zato promatrali kako alkohol utječe na sposobnost ne samo da se osjećamo vedrije tijekom druženja, nego i da iz izraza lica drugih ljudi prepoznamo pozitivne ili negativne emocije. Čitanje emocija iz lica ključan je dio svakodnevne socijalne navigacije: pomaže nam u procjeni je li situacija sigurna, je li šala dobrodošla, treba li stati, ispričati se, promijeniti temu ili pružiti podršku. Ako alkohol promijeni taj “unutarnji kompas”, posljedice se mogu pojaviti u sitnicama – od nesporazuma do nepotrebne napetosti – ali i u ozbiljnijim konfliktima.
Mikropivovare i mikroekspresije
U lokalnom pubu ili koktel-baru možda ne očekujemo da će društveni konzumenti biti osobito pronicljivi promatrači tuđih lica, osobito kako večer odmiče. No upravo u takvim situacijama oslanjamo se na brze procjene: je li netko zainteresiran, uvrijeđen, nervozan ili mu je neugodno. Istraživači koji su proučavali ovu pojavu priznaju da se nakon konzumacije emocije doživljavaju i tumače drugačije. Alkohol može prigušiti oprez, pojačati samopouzdanje i promijeniti prag na kojem neki signal doživimo kao važan.
Fatima Felisberti i Philip Terry (2015) proučavali su utjecaj alkohola na sposobnost prepoznavanja izraza lica. Polazna im je točka da su izrazi lica važni pokazatelji emocionalnog stanja pojedinca, a sposobnost da ih točno prepoznamo presudna je za uspješno snalaženje u društvenom okruženju. U literaturi se često navodi šest izraza koji se općenito smatraju univerzalno prepoznatljivima: sreća, tuga, strah, ljutnja, iznenađenje i gađenje. Neki istraživači u uži skup uključuju i prezir, kao izraz koji ima snažnu socijalnu poruku i često se pojavljuje u situacijama procjene statusa, granica i poštovanja.
U ovom području važan je pojam mikroekspresija: to su vrlo kratko prikazani izrazi emocija, koji mogu trajati tek djelić sekunde. U svakodnevici se mikroekspresije mogu pojaviti kada netko pokušava prikriti reakciju, kada je iznenađen ili kada osjeti neugodu prije nego što uspije “složiti” lice u društveno prihvatljiv izraz. Upravo zato mikroekspresije mnogi smatraju zanimljivima – jer u njima može biti više spontanosti nego u dulje održavanim izrazima. Međutim, njihovo prepoznavanje zahtijeva brzu obradu informacija i dobru osjetljivost na suptilne promjene u licu.
Felisberti i Terry usporedili su učinak alkohola na prepoznavanje mikroekspresija, definiranih kao kratko prikazani izrazi emocija, s prepoznavanjem izraza prikazanih kroz dulje vremenske intervale. Posebno su gledali razlikuje li se osjetljivost na pojedine emocije ovisno o količini. Njihovi rezultati upućuju na to da alkohol ne djeluje jednako na sve emocije: kod nekih može smanjiti preciznost, dok kod drugih može povećati osjetljivost. Takav nalaz je važan jer pokazuje da se pod utjecajem ne “zamagli” sve jednako – nego se mijenja i fokus, odnosno to na što je promatrač sklonije obratiti pažnju.
Od svih emocija, ustanovili su da konzumacija može povećati osjetljivost na izraze gađenja i prezira. Gađenje je često povezano s odbijanjem, signalom “ovo mi je odbojno” ili “makni to od mene”, dok prezir nosi poruku omalovažavanja ili distanciranja. U društvenom okruženju, posebice kada se pije alkohol, takvi signali mogu biti osjetljivi: netko ih može doživjeti kao osobnu uvredu i reagirati impulzivnije nego što bi reagirao trijezan. Istodobno, povećana osjetljivost može značiti i da osoba ranije primijeti tuđu nelagodu – ali pitanje je hoće li je ispravno protumačiti i hoće li reagirati primjereno.
Vrijedi naglasiti da “bolje prepoznavanje” ne mora značiti i “bolje ponašanje”. Alkohol može povećati subjektivnu sigurnost u procjenu čak i kada je procjena pogrešna. Tako osoba može biti uvjerena da je vidjela prezir tamo gdje ga nema, ili da je gađenje upućeno njoj, iako je riječ o reakciji na nešto treće. U takvom scenariju alkohol postaje dvostruki okidač: s jedne strane mijenja percepciju, a s druge smanjuje kočnice koje bi inače ublažile odgovor.
Čitanje emocija nakon uživanja
U studiji Felisberti i Terry sudionici nisu pili pivo, nego su konzumirali Waitrose votku (37 posto alkohola po volumenu) pomiješanu s Schweppes Indian tonic water i Angostura Bitters. Sudionici su, ovisno o uvjetu, dobili višu dozu alkohola, nižu dozu ili placebo napitak. Takav dizajn omogućuje usporedbu između različitih razina konzumacije, ali i usporedbu s očekivanjem učinka, jer placebo ponekad može promijeniti ponašanje samo zato što osoba misli da je pila alkohol.
Nakon konzumacije, sudionici su gledali izraze lica 12 muških glumaca koji su prikazivali ljutnju, prezir, gađenje, strah, sreću i tugu, uz neutralna lica. Prikazi su uključivali i mikroekspresije i izraze prikazane dulje, kako bi se vidjelo je li alkohol posebno “opasan” za brze, suptilne signale ili utječe i na one očitije. U stvarnom životu često ne dobijemo dugi, jasni izraz – ponekad vidimo tek kratki trzaj obrve, zatezanje usana ili brzu promjenu pogleda – pa je razumljivo zašto su mikroekspresije privukle toliko pažnje.
Felisberti i Terry otkrili su da je prikaz mikroekspresija doveo do značajne interakcije između emocije koju glumac prikazuje i količine alkohola koju promatrač konzumira. Drugim riječima, učinak alkohola nije bio jednak za sve emocije. Prepoznavanje gađenja općenito je bilo niže u odnosu na prepoznavanje drugih emocija, ali nakon visoke doze (0,6 g/kg za muškarce i 0,57 g/kg za žene) sudionici su bolje prepoznavali i gađenje i prezir u usporedbi s druga dva uvjeta. Taj nalaz je zanimljiv jer sugerira da alkohol može “pojačati” detekciju upravo onih izraza koji nose snažnu socijalnu poruku odbijanja ili omalovažavanja.
Istodobno, sposobnost prepoznavanja mikroekspresija ljutnje bila je smanjena nakon obje doze alkohola u odnosu na placebo, iako ne nužno snažno u svim analizama. Ljutnja je signal koji u društvenim situacijama često traži oprez: ona može upozoriti da je osoba na rubu, da joj je povrijeđena granica ili da je spremna na sukob. Ako alkohol oslabi našu osjetljivost na ljutnju, možemo propustiti trenutak u kojem bismo se trebali povući, promijeniti ton ili smiriti situaciju. To je posebno relevantno u okruženjima gdje su prisutni buka, gužva i pojačane emocije, jer su tada i trijezni ljudi skloniji pogrešnim procjenama.
Za razliku od nekih ranijih nalaza, u ovoj studiji nije uočeno jasno pogoršanje u prepoznavanju tuge. To može imati više objašnjenja, od razlika u metodologiji do karakteristika uzorka sudionika. Tuga je često “sporija” i stabilnija emocija, s prepoznatljivijim obrascima u licu, pa je moguće da je otpornija na promjene koje alkohol uzrokuje u brzini obrade informacija. No čak i ako alkohol ne oslabi prepoznavanje tuge, može promijeniti našu spremnost na empatiju ili na pružanje podrške – što je druga dimenzija socijalne interakcije, izvan same percepcije.
Važno je i da alkohol može utjecati na pažnju: promatrač može postati usmjereniji na neke znakove (npr. usta) i zanemariti druge (npr. oči), ili može kraće zadržavati pogled, što otežava integraciju signala. U realnim razgovorima tu se dodaju i glas, geste, kontekst i prethodni odnos. Zato rezultati ovakvih eksperimenata ne govore da će alkohol uvijek i svugdje proizvesti isti učinak, nego da postoji mjerljiv pomak u načinu na koji se obrađuju određene emocije, osobito kada su signali kratki i suptilni.
Društveno pijenje i razboritost
Felisberti i Terry opisali su kao iznenađujuće to da alkohol može poboljšati točnost prepoznavanja gađenja i prezira, te ističu da to može imati posljedice za društveno ponašanje. U praksi, povećana osjetljivost na prezir u društvenom okruženju može imati nepovoljne ishode, jer takav signal lako “zakači” ego i status. Ako osoba pod utjecajem alkohola češće vidi prezir ili ga doživljava intenzivnije, može se povećati vjerojatnost impulzivnih reakcija, svađa i eskalacije. To je osobito rizično kada se istodobno smanjuje sposobnost prepoznavanja ljutnje, jer se tada propušta rani alarm koji bi inače potaknuo povlačenje ili smirivanje.
Autori su svoje rezultate povezali i sa širim zabrinutostima drugih istraživača o tome kako alkohol utječe na obradu izraza lica i kako bi to moglo biti povezano s nasiljem i agresijom. Ne treba pritom zamišljati da je svaka konzumacija automatski put prema konfliktu; već da alkohol može promijeniti “ulazne podatke” koje koristimo za procjenu situacije, a zatim promijeniti “izlaz” – način na koji reagiramo. Kada se pogrešna interpretacija spoji s većom impulzivnošću, raste rizik da se situacija shvati osobno, prijeteće ili ponižavajuće.
U svakodnevnim druženjima to može izgledati vrlo obično: netko se na trenutak namršti jer mu je dim ušao u oči, a osoba koja je pila alkohol to protumači kao gađenje prema njoj; netko se sarkastično nasmije, a promatrač u tome vidi prezir; netko je tiši jer je umoran, a drugi to doživljava kao hladnoću ili odbijanje. U takvim trenucima, alkohol može pojačati uvjerenje da je procjena “očita”, iako kontekst govori drugačije. Istodobno, zbog alkohola se može preskočiti korak provjere – umjesto da se postavi pitanje ili da se pričekaju dodatni signali, reagira se odmah.
Još jedna dimenzija je društvena dinamika u grupi. Alkohol često potiče glasnije šale, brže upadice i jaču “igru statusa”, a prezir i gađenje su upravo emocije koje se mogu pojaviti u takvim mikrotrenucima natjecanja i zadirkivanja. Ako alkohol poveća osjetljivost na te izraze, osoba može češće osjetiti da je ismijana ili omalovažena. S druge strane, netko drugi može zbog alkohola manje primijetiti tuđu ljutnju ili frustraciju, pa nastaviti s ponašanjem koje iritira. U kombinaciji, to stvara plodno tlo za nesporazume.
Važno je imati na umu da alkohol istodobno može i oslabiti i pojačati socijalne znakove. To nije jednostavna priča o “zamagljenju”, nego o pomicanju percepcije: neke emocije postanu vidljivije, druge manje dostupne, a samopouzdanje u vlastito tumačenje može rasti neovisno o točnosti. Ljudi koji se nalaze s prijateljima i kolegama na happy hour, uz uobičajeni oprez oko vožnje i sigurnosti, imaju dodatni razlog da piju odgovorno: kako bi njihove reakcije na tuđe izraze lica ostale primjerenije i kako bi lakše zadržali sposobnost provjere vlastitih pretpostavki prije nego što nešto shvate kao osobni napad.
U praktičnom smislu, ako se primijeti nelagoda u tuđem licu, korisno je usporiti: dati si trenutak, osloniti se i na kontekst, poslušati ton glasa i primijetiti je li riječ o prolaznoj mikroreakciji ili o stabilnom izrazu. Alkohol može otežati taj “korak unatrag”, zato je vrijedno imati jednostavne strategije koje ne zahtijevaju veliku analizu: promijeniti temu, smanjiti intenzitet šale, pitati je li sve u redu, ili napraviti kratku pauzu. U takvim odlukama nije presudno samo što smo vidjeli na licu druge osobe, nego i koliko smo spremni priznati da se pod utjecajem alkohola možemo prevariti u čitanju emocija.
Slika: nkotlyar/Shutterstock
