U suvremenim zapadnim demokracijama sve se češće primjećuje porast zavjerološkog razmišljanja. Bilo da se spominju uvjerenja kako je Bill Gates postavio mikročipove u cjepiva, da svijetom upravlja zatvoreni krug odabranih ljudi ili da je 11. rujna 2001. bio „posao iznutra”, takva uvjerenja – a s njima i društvene rasprave – postaju sve prisutnija u kolektivnoj svijesti. Pritom se ne šire samo u rubnim krugovima: ulaze u obiteljske razgovore, radna okruženja, političke rasprave i svakodnevne interpretacije događaja.
Iako su socijalni psiholozi posljednjih godina izgradili prilično opsežno razumijevanje razloga zbog kojih ljudi prihvaćaju teorije zavjere, još uvijek smo ograničeni u tome koliko dobro shvaćamo zavjerološko razmišljanje unutar samih skupina. Većina objašnjenja naglašava odnos „mi” naspram „oni”, gdje se zlonamjernost pripisuje vanjskoj skupini. No što se događa kada se sumnja ne usmjeri prema „drugima”, nego prema „našima”? Jedno novije istraživanje počelo je razotkrivati upravo tu tendenciju.
Zavjerološko razmišljanje i kolektivni narcizam
Sve je više dokaza koji ističu važnu ulogu konstrukta nazvanog „kolektivni narcizam” u međuskupinskim odnosima. Ukratko, kolektivni narcizam opisuje sklonost doživljavanju prijetnje od drugih te pokušaj da se na tu percipiranu prijetnju odgovori jačanjem subjektivnog statusa vlastite skupine. U takvom okviru slika o skupini mora biti posebna, iznimna i nedovoljno priznata, a osjećaj nepravde – „ne daju nam poštovanje koje zaslužujemo” – postaje gorivo za obrambene reakcije.
U novijim radovima kolektivni narcizam se povezuje s podrškom populističkim političarima, koji često nastoje usmjeriti emocije i javne politike na „podizanje” nacije i njezine snage. U takvim porukama naglašava se povratak „pravim vrijednostima”, potrage za „autentičnim narodom” i potreba da se povrati status koji je navodno ugrožen. Ujedno se kolektivni narcizam povezuje i s neprijateljskim ponašanjima usmjerenima prema pripadnicima percipirane vanjske skupine, osobito kada se vjeruje da „oni” rade protiv „nas”.
Raniji istraživački programi više su puta pronašli povezanost između kolektivnog narcizma i zavjerološkog razmišljanja. Ta veza zvuči logično: ako se osoba snažno identificira s kolektivnim narcizmom i stalno osjeća da drugi omalovažavaju njezinu skupinu, tada se u nejasnim situacijama lakše pripisuje zlonamjernost – čak i kada za to nema čvrstih dokaza. U poljskom kontekstu, gdje se ideje povezane s kolektivnim narcizmom često proučavaju, sudionici koji su postigli visoke rezultate na mjeri kolektivnog narcizma bili su skloniji vjerovati da je zrakoplovna nesreća kod Smolenska imala strano upletanje.
Važno je, međutim, primijetiti jedno ograničenje literature o teorijama zavjere – slično kao i u drugim područjima socijalne psihologije. Često postoji sklonost da se neke teme unaprijed proglase „zavjerama”, dok se druge ne tretiraju tako, iako granica nije uvijek jasna. Primjerice, jedno istraživanje pokazalo je da su katolici s višim rezultatima na mjeri kolektivnog narcizma češće prihvaćali ono što su istraživači nazvali „rodnom zavjerom”: skup uvjerenja prema kojima rodni aktivisti nastoje nametnuti ideološki pogled na rod koji potkopava tradicionalnu društvenu organizaciju. Problem je u tome što dio društvenih aktivista doista otvoreno zagovara promjene u shvaćanju roda i društvenih uloga. Kada je cilj izrečen javno, postaje teže razlikovati opravdanu kritiku od zavjerološkog tumačenja koje u svemu vidi skriveni plan i zlonamjerno prikrivanje.
Unatoč toj napomeni, kolektivni narcizam – osobito zato što počiva na doživljaju prijetnje – čini se razumnim kandidatom za čimbenik povezan s prihvaćanjem teorija zavjere. Pritom nije riječ samo o intelektualnom neslaganju, nego o emocionalnoj dinamici: osjećaj ugroženosti može potaknuti traženje krivca, pojednostavljivanje složenih uzroka i potrebu da se događaji objasne pričom u kojoj „netko” upravlja ishodima iz sjene. U takvoj priči vlastita skupina ostaje moralno čista, ali nepravedno potcijenjena.
Ono što je dugo ostalo nedovoljno istraženo jest pitanje proteže li se ta dinamika i na zavjerološko razmišljanje unutar same skupine – a ne samo kao način da se ocrne „drugi”. U svakodnevnom iskustvu ponekad se vidi kako se skupine raspadaju na frakcije, kako se „pravi” članovi suprotstavljaju „lažnima” ili „izdajnicima”, te kako se počinje sumnjati u motive vlastitih lidera ili istaknutih članova. Pitanje je: ima li kolektivni narcizam ulogu i u takvom unutarnjem okretanju sumnje?
Da bismo razumjeli zašto je to važno, korisno je razlučiti stabilan ponos na pripadnost od obrambene, nesigurne slike o skupini. Kolektivni narcizam često ne znači da je netko objektivno snažno povezan sa zajednicom, nego da je ta povezanost krhka i uvjetovana stalnim potvrđivanjem. Kada potvrda izostane, javlja se potreba da se pronađe razlog – a jedan od najbržih razloga jest pretpostavka o namjernom potkopavanju, prikrivanju i „igrama iza kulisa”.
U praksi se kolektivni narcizam može prepoznati u ponavljanju istih obrazaca: „Nismo dovoljno cijenjeni”, „Svi su protiv nas”, „Elita nas vara”, „Mediji skrivaju istinu”, „Naši su lideri prodani”. Zanimljivo je da se u toj logici vanjski neprijatelj može brzo zamijeniti unutarnjim: ako prijetnja mora postojati da bi slika skupine imala smisla, tada se prijetnja može pronaći i među „našima”, osobito u trenucima krize, poraza ili razočaranja.
Kolektivni narcisi okreću se protiv svojih
U novom istraživanju koje je vodio dr. Mikey Biddlestone – poslijedoktorand u istraživačkom timu na Sveučilištu u Cambridgeu – ispitana je ideja da osobe s izraženijim kolektivnim narcizmom mogu razvijati sklonost zavjeravanju unutar vlastite skupine. Govoreći o motivaciji za istraživanje, Biddlestone je naglasio da obrambeni i nesigurni oblik skupinskog identiteta koji opisuje kolektivni narcizam – za razliku od sigurnije identifikacije utemeljene na solidarnosti – može imati zabrinjavajuće posljedice za način na koji se tretiraju drugi članovi iste skupine. Prema tom opisu, neki pojedinci mogu druge članove doživljavati instrumentalno, kao sredstva za osobnu korist, što postaje posebno važno u kontekstu populističkih pokreta u kojima se takav obrambeni identitet često potiče.
Polazeći od te pretpostavke, istraživači su očekivali da će viša razina kolektivnog narcizma biti povezana s većom sklonošću zavjeravanju protiv pripadnika vlastite skupine te s većom spremnošću da se povjeruje u zavjere koje navodno postoje unutar skupine. Drugim riječima, kolektivni narcizam ne bi bio samo „štit” protiv vanjskih prijetnji, nego i „nož” koji se može okrenuti prema unutra, osobito kada se pokušava očuvati doživljaj čistoće i „pravog” članstva.
U četiri studije, koje su zajedno uključivale više od 2000 sudionika iz Poljske, Ujedinjenog Kraljevstva i Sjedinjenih Američkih Država, pokazano je da je kolektivni narcizam predviđao namjere sudionika da se uključe u zavjerodavne radnje. Te su namjere uključivale radnje poput prisluškivanja komunikacije, postavljanja sustava nadzora i guranje „pouzdanih” članova vlastite skupine na položaje moći. Naglasak je bio na tome da se takve radnje opravdavaju zaštitom skupine, ali se istodobno provode protiv ljudi koji formalno pripadaju istoj zajednici.
Ono što je posebno značajno jest da su se ti obrasci zadržali i kada su istraživači statistički kontrolirali tzv. „mračne” crte ličnosti te sklonost hijerarhijskim društvenim strukturama. Drugim riječima, veza između kolektivnog narcizma i spremnosti na zavjerodavno djelovanje nije se mogla jednostavno svesti na opću manipulativnost ili na opću preferenciju autoritarnog poretka. Kolektivni narcizam se time istaknuo kao specifičan skupinski motivacijski obrazac koji ima vlastitu težinu u objašnjavanju ponašanja.
U jednoj od studija namjere za zavjerodavne radnje bile su povezane s vjerovanjem da se zavjere već događaju unutar vlastite skupine. Biddlestone je, u tom kontekstu, razmišljao o razlozima koji mogu stajati iza veze između kolektivnog narcizma i vjerovanja u zavjere. Pitao se je li riječ o tome da su ljudi spremni zavjeravati protiv svojih kako bi zadovoljili sebične potrebe, ili je zavjeravanje više obrambena reakcija na uvjerenje da će drugi članovi skupine svakako zavjeravati prvi. U radu se iznosi argument da su oba procesa vjerojatna: pojedinci mogu zavjeravati kako bi zadovoljili osujećenu potrebu za kontrolom, a zatim projicirati vlastite namjere na druge, čime se dodatno povećava spremnost na zavjeravanje kao preventivnu obranu od tuđih planova.
Takvo objašnjenje pomaže razumjeti kako kolektivni narcizam može ući u samoodrživi krug. Ako osoba vjeruje da skupina stalno mora biti na oprezu, tada svaka dvosmislenost postaje sumnjiva. Ako pritom sama razmišlja o tajnim potezima, lakše će pretpostaviti da isto rade i drugi. U takvom okruženju povjerenje slabi, a svaki pokušaj nadzora ili „provjere lojalnosti” stvara dodatne razloge za novu sumnju. Kolektivni narcizam, koji se hrani doživljajem prijetnje, može tako neprestano pronalaziti „dokaze” za vlastitu logiku.
U grupnoj dinamici to se može očitovati kroz uspostavu unutarnjih linija razdvajanja: tko je „pravi” član, tko je „lažni”, tko „radi za nekoga”. Kolektivni narcizam u takvim trenucima djeluje kao povećalo koje prenaglašava simboličke znakove pripadnosti. Sitne razlike u mišljenju mogu postati znak „izdaje”, a proceduralne nesuglasice mogu se protumačiti kao potajno potkopavanje. Što je identitet više vezan uz ideju moralne posebnosti, to je teže tolerirati pluralizam unutar vlastite skupine.
Biddlestone je upozorio da nije poanta u tome da je udruživanje radi otkrivanja stvarno zlonamjernih planova samo po sebi loše. Ponekad doista postoje korupcija, zloupotrebe i prikrivanja. No problem nastaje kada se skupinski identitet gradi na stalnom razgraničavanju „pravih” i „lažnih” članova društva, jer to može biti razorno i stvarati toksičnu kulturu unutarskupinskog neprijateljstva. U tom okviru kolektivni narcizam može djelovati kao okidač koji opravdava sve oštrije metode „čišćenja”, „provjere” i „discipliniranja”.
Da bi se razumio puni doseg toga, korisno je razmotriti psihološku funkciju koju kolektivni narcizam može imati. Kada se pojedinac osjeća nemoćno, nevidljivo ili poniženo, ideja da pripada skupini koja je „posebna, ali napadnuta” može pružiti emocionalno sidro. Zavjerološko razmišljanje zatim nudi privid reda: događaji nisu slučajni, netko ih kontrolira, a skupina je žrtva. No cijena tog reda može biti stalna napetost, jer se prijetnja mora održavati kako bi priča ostala uvjerljiva. U toj točki kolektivni narcizam može početi „tražiti” neprijatelja čak i tamo gdje ga nema.
U organizacijama, političkim pokretima ili zajednicama, to se može pretvoriti u praksu u kojoj se lojalnost mjeri spremnošću na sumnju. Umjesto otvorene rasprave, pojavljuju se testovi „pripadnosti”, traže se skriveni motivi, a odluke se objašnjavaju kao rezultat zakulisnih dogovora. Kolektivni narcizam može pritom potaknuti i želju da se vlastita skupina „spasi” preuzimanjem kontrole, što objašnjava privlačnost ideja poput prisluškivanja, sustava nadzora ili postavljanja „provjerenih” ljudi na ključna mjesta.
Takve namjere ne moraju nužno značiti da će se svaka osoba doista upustiti u nezakonite radnje. No kao psihološki pokazatelj one upućuju na to kako kolektivni narcizam oblikuje granice onoga što se smatra legitimnim. Ako se vjeruje da je opstanak skupine ugrožen, tada se i moralna pravila mogu relativizirati. Dodatno, kada se sumnja usmjeri prema unutra, može doći do paradoksa: skupina koja želi biti snažna postaje slabija jer gubi koheziju, a „obrana” se pretvara u međusobno iscrpljivanje.
U istraživanju je naglašeno da su potrebni dodatni radovi kako bi se razjasnio uzročni odnos. Ipak, nalazi upućuju na stvarne posljedice za ponašanje ljudi u skupinama u kojima je identitet snažno vezan uz članstvo. U takvim okruženjima kolektivni narcizam može povećati osjetljivost na prijetnju, a ta osjetljivost može pojačati i vjerovanje u zavjere i spremnost na zavjerodavno djelovanje, osobito kada pojedinci vjeruju da se „iza zatvorenih vrata” već vodi borba za moć.
Biddlestone je u tom kontekstu upozorio na potrebu opreza prema pojedincima koji pokušavaju usmjeriti skupinu u smjeru koji vjerojatno neće koristiti nikome i ničemu osim vlastitim sebičnim interesima. Takvi pokušaji mogu biti prikazani kao „nužne mjere”, „zaštita pokreta” ili „obrana zajednice”, ali u logici kolektivnog narcizma lako se stapa osobna ambicija s navodnom brigom za skupinu. Kada se to dogodi, granica između zaštite i manipulacije postaje mutna.
Istraživanje je objavljeno u znanstvenom časopisu, a rasprava koju otvara tiče se načina na koji kolektivni narcizam može preusmjeriti fokus s vanjskih neprijatelja na unutarnje mete. U takvim okolnostima zavjerološko razmišljanje prestaje biti samo objašnjenje svijeta „tamo vani” i postaje način upravljanja odnosima „ovdje unutra”, gdje se sumnja koristi kao alat, a povjerenje kao valuta koja stalno gubi vrijednost.
