Autor: Jacob M. Appel, dr. med.
Dva kandidata natječu se za predsjednika. Stariji među njima je aktualni demokratski predsjednik koji je preživio pokušaj državnog udara na početku svog mandata, a njegova kampanja temelji se na vraćanju stabilnosti naciji. Ipak, godine provedene na toj funkciji ostavile su trag te mnogi promatrači smatraju kako mu je mandat iscrpio energiju. Njegovi savjetnici pažljivo upravljaju njegovim javnim nastupima kako bi prikrili poteškoće s kretanjem.
S druge strane, republikanski izazivač, nešto mlađi, kada nije na sudu ili u svom elitnom klubu, putuje zemljom, održava velika okupljanja i pokazuje svoju navodnu vitalnost. Ima prekomjernu tjelesnu težinu, no inače djeluje u dobrom zdravlju. U razdoblju snažnog nezadovoljstva kod kuće i bez presedana složenih međunarodnih okolnosti, birači se pitaju koji je kandidat, ako ih uopće ima, najspremniji fizički i psihološki voditi državu.
Ovaj scenarij nije izmišljen. Američki birač suočio se s gotovo identičnom dilemom 1940. godine – godine kada je Franklin Delano Roosevelt pobijedio Wendella Willkieja i osvojio treći mandat u Bijeloj kući. Povijest američkih predsjednika pokazuje kako izbor predsjednika nikada nije bio jednostavan zadatak, posebice kada je riječ o procjeni njihove spremnosti za najodgovorniju državnu funkciju.
Kao zanimljiv detalj, Roosevelt je ubrzo nakon izbora vodio zemlju kroz Drugi svjetski rat i 1944. osvojio i četvrti mandat. Iste te godine, mlađi i navodno zdraviji Willkie doživio je niz teških srčanih udara i preminuo prije isteka svog potencijalnog prvog predsjedničkog mandata. Ovakvi medicinski “iznenađenja” nisu iznimka, nego pravilo kada govorimo o izbor predsjednika.
U aktualnom izbornom ciklusu birači izražavaju zabrinutost oko zdravstvenog stanja oba kandidata. Hoće li takve zabrinutosti stvarno utjecati na odluku građana u biralištu, ostaje nejasno. Međutim, liječnici i stručnjaci za mentalno zdravlje nerijetko se javno izjašnjavaju o dobrobiti kandidata, iako su ograničeni profesionalnim pravilima i etikom.
Od 1973. godine članovima Američke psihijatrijske udruge (APA) zabranjeno je komentirati psihijatrijska stanja javnih osoba koje osobno nisu pregledali. Ovo pravilo ne vrijedi za kliničke psihologe ili liječnike opće prakse, ali razboritost nalaže da se i oni suzdrže od komentara temeljenih na nepotpunim informacijama. Ova granica postavlja dodatne izazove pri izbor predsjednika jer javnost često ostaje uskraćena za kvalitetne i cjelovite informacije o zdravstvenom stanju kandidata.
Ipak, APA ne zabranjuje psihijatrima davanje općih savjeta o tome kako građani mogu pristupiti medicinskim informacijama o predsjedničkim kandidatima. U nastavku su izdvojeni najvažniji izazovi koje birači moraju imati na umu pri izbor predsjednika, osobito kada je riječ o zdravlju kandidata.
Javne informacije o zdravlju kandidata najčešće su nepotpune i nepouzdane
Predsjednici, njihovi izazivači i njihovi liječnici nemaju zakonsku obvezu transparentnosti u pogledu zdravstvenog i mentalnog stanja kandidata. Zapravo, prikrivanje i manipulacija informacijama oko zdravlja kandidata imaju dugu tradiciju u povijesti američkih predsjednika. Već od vremena predsjednika Grovera Clevelanda, preko Johna F. Kennedyja, Ronalda Reagana i drugih, javnost je često bila svjesno dovedena u zabludu o stvarnom stanju lidera. Primjerice, 1992. godine kandidat Paul Tsongas i njegov medicinski tim stvarali su dojam kako je “izliječen od raka”, iako to nije bila istina. Tsongas je, kao i Willkie, umro prije isteka potencijalnog predsjedničkog mandata od povratka limfoma.
Javnost često saznaje punu istinu tek godinama kasnije, ako uopće. Čak i kada bi liječnici htjeli otkriti zdravstvene podatke u javnom interesu, vezani su medicinskom tajnom te mogu biti kazneno odgovorni za svako curenje informacija. Ovakvi izazovi čine izbor predsjednika posebno zahtjevnim jer birači nemaju na raspolaganju relevantne podatke na temelju kojih bi mogli donijeti informiranu odluku.
Valja napomenuti da postoje i opravdani razlozi zašto se određene informacije ne dijele s javnošću. Sve što sazna američki birač, jednako je dostupno i potencijalnim protivnicima države u inozemstvu, koji bi te informacije mogli zloupotrijebiti. Ima li društvo interes da ruska ili kineska tajna služba raspolažu najosjetljivijim detaljima o zdravlju američkog predsjednika? Ovo pitanje dodatno komplicira transparentnost prilikom izbor predsjednika.
O važnosti transparentnosti i povijesti manipulacija informacijama o zdravlju predsjednika možete pročitati na portalu NPR koji detaljno analizira razloge zbog kojih kandidati skrivaju bolesti, kao i na STAT News gdje se raspravlja o povijesti prikrivanja zdravstvenih problema američkih lidera.
Predsjednička funkcija zahtijeva jedinstveni skup vještina
Predsjednik Sjedinjenih Američkih Država obavlja posao kakav ne postoji nigdje drugdje na svijetu. Thomas Jefferson opisivao je predsjedničku dužnost kao “sjajnu nesreću”, Harry Truman usporedio ju je s “jahanjem tigra”, a Lyndon Johnson je slikovito rekao: “Biti predsjednik je kao biti magarac na tuči – nemaš što drugo nego stajati i trpjeti.” Funkcija predsjednika izrazito je zahtjevna, ali izazovi koje ona donosi bitno se razlikuju od izazova u bilo kojem drugom zanimanju.
Kod izbor predsjednika često se pogrešno pretpostavlja da su fizička vitalnost ili zdravlje presudni. U stvarnosti, za uspješno vođenje zemlje često su važnije karakteristike poput zdrave prosudbe, mudrosti i sposobnosti donošenja odluka pod pritiskom. S obzirom na to da predsjednik ima čitav tim savjetnika i stručnjaka na raspolaganju, detaljna memorija ili perfekcionizam nisu nužno ključni. Šest živućih predsjednika i dalje ima iskustvo iz prve ruke, dok većina građana nikad ne može do kraja shvatiti sve što funkcija zahtijeva.
Kada birači odlučuju o izbor predsjednika, moraju imati na umu da kvalitete koje očekuju od lidera možda nisu iste kao one potrebne za druge odgovorne pozicije. O tome svjedoči i analiza objavljena na Brookings Institution, gdje se raspravlja o tome što čini dobrog predsjednika i koji su najvažniji atributi lidera.
Predviđanje zdravstvenih ishoda kod predsjednika izuzetno je teško
Statistike mogu biti korisne pri procjeni rizika bolesti kod prosječne populacije, no povijest pokazuje kako su one malo korisne kada je riječ o predsjednicima i njihovim izazivačima. Nedavno preminuli predsjednici poput Geralda Forda i Ronalda Reagana živjeli su do 93 godine, dok je George H. W. Bush preminuo u 94. Jimmy Carter i dalje je živ s 99 godina. Izazivači poput Georgea McGoverna (90), Waltera Mondalea (93) i Roberta Dolea (98) također su premašili očekivani životni vijek, kao i John McCain koji je preminuo u dobi od 81 godine, što je javnost smatrala preranim, iako je riječ o iznadprosječnoj dobi.
Izbor predsjednika postaje dodatno kompleksan jer zdravstveni resursi kojima predsjednik raspolaže omogućuju liječenje i nadzor koji nisu dostupni običnom građaninu. Kontinuirani medicinski nadzor, dostupnost najboljih liječnika i mogućnost pravovremenog liječenja često znače da problemi koji bi kod drugih bili fatalni, kod predsjednika postaju upravljivi. Ako bi prosječan građanin imao osobnog liječnika na raspolaganju 24 sata dnevno, vjerojatno bi i njegov životni vijek bio znatno dulji. Ove specifičnosti dodatno naglašavaju složenost prilikom izbor predsjednika, posebno kad se zdravstveno stanje postavlja kao jedno od ključnih pitanja u kampanji.
Što se tiče relevantnosti javno dostupnih informacija o zdravlju, istraživanje dostupno na Health Affairs pokazuje da ni potpuna objava medicinskih kartona ne jamči vjerodostojnost jer ne postoji način da javnost provjeri točnost navoda. Osim toga, istraživanje na Time analizira koliko su dosadašnji kandidati zaista bili iskreni kada je riječ o njihovom zdravlju.
Mediji često izvještavaju o svakom zdravstvenom izazovu predsjednika i njegovih suparnika kao o udarnoj vijesti. No, kada se birač nađe pred odlukom o izbor predsjednika, ove informacije često imaju malo ili nimalo utjecaja na ono što bi doista trebalo biti presudno – vrijednosti, politički programi i sposobnost kandidata za vođenje države. Previše se pažnje pridaje javnim objavama o zdravlju, a premalo onome što kandidat doista zastupa i što je sposoban ostvariti za građane.
U konačnici, građani su slobodni glasovati po svojoj savjesti i osobnim uvjerenjima. Idealno bi bilo da izbor predsjednika temelje na podudarnosti vrijednosti i političkih stavova, a ne na temelju nesigurnih informacija o zdravlju kandidata. Zdravstveni podaci dostupni javnosti često nisu niti potpuni niti pouzdani, a odluka bi se trebala donositi na temelju šire slike. Više o odgovornosti građana u donošenju informiranih političkih odluka dostupno je na Civic Studies.
Jacob M. Appel, dr. med., profesor je psihijatrije i medicinske etike na Icahn School of Medicine na Mount Sinai, te član Odbora za psihijatriju i pravo pri Grupaciji za napredak psihijatrije.