Prema FX Research, zabilježen je najveći broj premijerno emitiranih scenarističkih naslova otkako se ta evidencija sustavno vodi od 2002. godine. A to čak ni ne uključuje reality formate niti golemi katalog sadržaja na pretplatničkim platformama – uključujući naslove koji te godine nisu objavili nove epizode, među kojima su i klasici koje “jednog dana” još niste stigli pogledati.
Ukratko, TV ponuda je postala preobilna, a gledanje na zahtjev još je dodatno povećalo dojam da je svega previše.
Zašto više nije nužno bolje
Ali više je bolje, zar ne? Možda.
Iako je dio od tih više od 500 naslova jedva vrijedan spomena, ukupna kvaliteta TV produkcije u mnogim je segmentima viša nego ikad. Bez obzira na ukus, vrlo je vjerojatno da negdje postoji nešto što će vam se svidjeti – i to u više varijanti, stilova i trajanja.
No hoćete li to uspjeti pronaći? I kako ćete odabrati između naizgled beskonačnih opcija?
Psiholozi su taj problem nazvali choice overload. Osnovna ideja je jednostavna: kada su ljudi zatrpani prevelikim brojem opcija, donošenje odluke može postati teže nego kada biraju među malim brojem jasno usporedivih mogućnosti.
To se u praksi često ne osjeti kao “imam previše”, nego kao kombinacija sitnih prepreka: krenete tražiti nešto novo, otvorite početni zaslon, vidite desetke kategorija, najave, preporuke, nastavke i spin-offe – i odjednom vam se izbor čini kao projekt, a ne kao odmor. Umjesto da gledanje bude nagrada, početni dio postane naporan proces filtriranja.
Jedna analiza proučavala je uplate u 401(k) planove za mirovinsku štednju na uzorku od oko 800.000 zaposlenika u 69 industrija, s godišnjim primanjima između 10.000 i 1.000.000 dolara u 2001. godini. Cilj je bio utvrditi utječe li broj ponuđenih fondova u pojedinom planu na to hoće li zaposlenici uopće sudjelovati u programu štednje.
Zaključak je bio da se vidi blagi negativni trend: kako broj fondova raste, stopa sudjelovanja pada. Tumačenje je razumno – prevelik izbor može dio ljudi preopteretiti, pa odluku odgađaju “dok ne prouče sve”, a taj “kasnije” nerijetko postane nikad.
Važno je razumjeti što to znači u kontekstu zabave. Kada su opcije brojne, prirodno želite “najbolji” izbor, a potraga za savršenim postaje prepreka za dovoljno dobar. Tada se otvara prostor za začarani krug: uložite vrijeme u pretragu, postanete umorni, zatim odustanete ili se vratite na provjerene serije, pa sljedeći put očekujete isti napor i opet odgađate.
Biranje TV naslova nije isto što i biranje fonda, zar ne?
Unatoč rezultatima poput onih iz 401(k) analize, dio istraživača je skeptičan. Prvo, druge studije ponekad pokazuju suprotan učinak ili uopće ne nalaze jasnu povezanost između broja opcija i teškoće odlučivanja. Drugo, na razini zdravog razuma pitanje zvuči nelogično: kako bi davanje više opcija moglo otežati pronalazak nečega što želite? Ljudi svakodnevno kupuju na Amazonu, gdje možete u nekoliko sekundi pronaći desetke gotovo istih proizvoda.
Kako bi se ta dilema bolje razjasnila, skupina istraživača koju je predvodio Alexander Chernev provela je meta-analizu koja je objedinjavala rezultate 99 odvojenih eksperimenata iz 53 studije, s približno 7.200 sudionika.
Opći rezultat bio je da prosječni učinak broja opcija na donošenje odluke nije statistički različit od nule. Drugim riječima, samo povećanje broja mogućnosti ne mora automatski stvoriti problem. Međutim, pokazalo se da se choice overload javlja u određenim uvjetima. Dva su posebno relevantna kada birate serije.
- Težina odluke: Odluka postaje teška kada se opcije razlikuju po više dimenzija. Kada otvorite Netflix ili HBO Max, dobijete velik broj prijedloga koji se ne razlikuju samo po naslovu, nego i po žanru, tonu, jeziku, trajanju, tempu, temi, razini nasilja, humoru i produkcijskom stilu. Čak i kada su preporuke personalizirane, uspoređivanje je nezgrapno: kako uopće usporediti dokumentarac i kriminalističku dramu, ili mini-seriju i dugotrajni sitcom? Što je više dimenzija, to je veći kognitivni trošak – a tada raste vjerojatnost da ćete odustati ili izabrati nešto poznato. Upravo zato mnogi završe na istim serije koje već znaju “raditi u pozadini”, umjesto da se upuste u novo.
- Nesigurne preferencije: Kada ljudi nemaju dovoljno iskustva ili znanja u nekom području, skloniji su odgađati odluku kada imaju mnogo opcija. Ako ne znate dovoljno o naslovima koji vam se nude – ili nemate jasnu sliku što vam se gleda u tom trenutku – lako skliznete u beskonačno skrolanje. A tada se događa tipičan scenarij: provedete 20 minuta pretražujući, pa na kraju pustite epizodu The Office po šesti put, jer je to sigurno i bez rizika. U tom trenutku serije više nisu izbor iz znatiželje, nego izbor iz iscrpljenosti.
Hoćete li osobno osjetiti choice overload ovisi o tome koliko ste osjetljivi na ovakve čimbenike. Netko tko dobro poznaje žanrove, glumce i autore brže će prepoznati što želi. Netko tko želi “nešto lagano, ali pametno, ali novo, ali ne predugo” – bez jasnih kriterija – češće će zapeti.
No postoji još jedan problem koji prati eksploziju ponude, a može utjecati na gotovo sve: fragmentacija zajedničkog iskustva.
Kraj serije o kojoj svi pričaju
Koliko puta ste imali razgovor koji izgleda otprilike ovako?
“Uživam u Abbott Elementary. Jesi li gledao?”
“Nisam, ali smo upravo u dahu završili The Bear i oduševili se.”
“Što je to?”
Kada postoji toliko ponude za toliko specifičnih interesa, gotovo svatko može pronaći nešto što voli – i to je dobra vijest. Loša vijest je što je sve teže pronaći nekoga tko gleda isto u isto vrijeme. Vi ste na jednim serije, vaši prijatelji na drugim, kolege na trećim, a algoritmi svakome guraju drugačiji “savršeni” izbor.
Prije nekoliko desetljeća, kada je bilo znatno manje kanala i premijera, najpopularnije serije često su postajale zajednički kulturni oslonac. U engleskom se za takve naslove koristio izraz water cooler show – serije koje su gotovo svi gledali i o kojima su sutradan razgovarali na poslu. Metafora je danas zastarjela, ali nažalost zastarjela je i sama pojava.
Danas se epizode objavljuju u različitim ritmovima, ljudi gledaju u različitim terminima, a dio publike izbjegava razgovor kako ne bi čuo spojlere. Čak i kada je neki naslov globalno popularan, “prozor” zajedničke rasprave često je kratak: tko je gledao odmah, već je prešao na nešto drugo; tko kasni, osjeća da više nema smisla uključiti se. U takvom okruženju serije sve manje funkcioniraju kao zajednički događaj, a sve više kao privatna navika.
To mijenja i kvalitetu razgovora. Umjesto da se rasprava prirodno razvija kroz tjedne, uz očekivanje sljedeće epizode, često dobijete kratke razmjene preporuka: “pogledaj”, “super je”, “nije za mene”. A kada se i dogodi da više ljudi gleda isto, nerijetko se sve “odradi” u jednom vikendu, pa se iskustvo potroši brže nego što se slegne dojam.
Jednostavno je previše naslova
Veći broj serije može otežati pronalazak nečega što vam se doista sviđa. A kada napokon pronađete, još je teže naći nekoga s kim ćete to podijeliti – jer je vjerojatno već uronio u nešto drugo.
Osim toga, preobilje stvara i posebnu vrstu pritiska: osjećaj da uvijek propuštate nešto važno. Čim završite jednu sezonu, već postoje tri nove preporuke, dvije nove mini-serije i “naslov o kojem svi pričaju” koji se pojavio dok ste bili na pola prethodnog. U takvom ritmu serije postaju nalik pokretnoj traci: uvijek dolazi sljedeće, pa se rijetko zadržite na onome što ste upravo pogledali.
U praksi to može voditi u dvije krajnosti. Prva je stalno traženje “nečeg boljeg”, gdje nijedan izbor nije dovoljno dobar jer postoji tisuću alternativa. Druga je povlačenje u poznato – ponovno gledanje istih serije jer su emocionalno sigurne i ne traže napor. Obje krajnosti smanjuju zadovoljstvo: prva iscrpljuje, druga osiromašuje raznolikost.
Tu se pojavljuje i problem očekivanja. Kada imate dojam da je ponuda beskonačna, prag tolerancije pada: ako vas nešto ne “uhvati” u prvih deset minuta, prelazite dalje. To je razumljivo, ali ima posljedicu: serije koje grade tempo sporije, koje traže malo strpljenja ili pažnje, teže dolaze do publike. A publika, naviknuta na brzu nagradu, sve rjeđe ulazi u složenije priče.
I budimo iskreni: kada bi vaša omiljena pretplatnička usluga iduće godine prepolovila broj novih premijera, biste li to uopće primijetili? Ili biste jednostavno započeli sedmo ponovno gledanje The Office?
