U području istraživanja ljudske seksualnosti sve se više pažnje posvećuje osobama koje se same opisuju kao aseksualne. U najčešćim definicijama, aseksualnost označava izostanak seksualne privlačnosti prema drugim ljudima. To ne znači nužno izostanak bliskosti, nježnosti ili potrebe za povezanošću, nego prije svega opisuje kako se seksualna privlačnost pojavljuje – ili se ne pojavljuje – u doživljaju pojedinca. Kod nekih osoba koje se opisuju kao aseksualne može postojati i slabija ili drugačija romantična privlačnost, dok drugi izvještavaju da se mogu emocionalno vezati i graditi odnos koji bi mnogi prepoznali kao romantičan, iako bez seksualne komponente.
Psihološke osnove koje stoje iza pojma aseksualnost i dalje su relativno nejasne, dijelom zato što je riječ o iskustvu koje se dugo rijetko istraživalo sustavno i s dovoljno osjetljivim metodama. Evolucijski gledano, aseksualnost se često opisuje kao odstupanje od očekivanog obrasca u vrsti koja se razmnožava spolnim putem, a u populacijskim procjenama spominje se da se pojavljuje kod oko 1 posto ljudi. Upravo zato istraživači u psihologiji i seksologiji sve češće pokušavaju razumjeti kako se aseksualnost uklapa u širu varijabilnost ljudske seksualnosti, bez pretpostavke da je jedna vrsta iskustva “ispravnija” od druge.
Jedno novije istraživanje, koje je vodila Sonia Milani, tada diplomantica na Sveučilištu British Columbia u Kanadi, usmjerilo se na vizualnu pažnju. Ideja je jednostavna, ali važna: ako seksualna privlačnost utječe na to što nam spontano “upada u oči” i na to na čemu se zadržavamo, može li se razlika između aseksualnih i neaseksualnih osoba vidjeti u obrascima gledanja erotskih i neerotskih slika? Takav pristup pokušava izbjeći oslanjanje isključivo na samoopis, jer vizualna pažnja daje dodatni sloj podataka – ponašajni trag koji se može mjeriti u laboratoriju.
Pažnja i seksualna privlačnost
Temeljni dio našeg seksualnog doživljaja povezan je s pažnjom koju posvećujemo podražajima iz okoline. U svakodnevnom životu često obraćamo više pažnje na ono što nam je privlačno, zanimljivo ili emocionalno važno. U kontekstu seksualnosti, brojna su istraživanja pokazala da ljudi češće i dulje gledaju podražaje koje doživljavaju seksualno privlačnima. Taj odnos nije savršen niti mehanički – pažnja može biti vođena znatiželjom, nelagodom, društvenim učenjem ili situacijom – ali se u prosjeku smatra relevantnim pokazateljem.
Lori Brotto, iskusna istraživačica i direktorica Laboratorija za seksualno zdravlje na istom sveučilištu, naglasila je da je veza između pažnje i seksualnog odgovora već dugo tema opsežnih istraživanja. Međutim, osobe koje se opisuju kao aseksualne često nisu bile uključene u takve studije. To stvara prazninu u znanju: ako želimo razumjeti ljudsku seksualnost kao širok spektar iskustava, potrebno je ispitivati i one skupine koje su dosad bile zanemarene. U tom smislu, aseksualnost pomaže da se postojeće teorije “testiraju” na raznolikijim uzorcima, a ne samo na ljudima koji doživljavaju tipične obrasce seksualne privlačnosti.
U navedenom istraživanju sudjelovalo je 95 ispitanika. Skupina je uključivala 26 heteroseksualnih muškaraca i 30 heteroseksualnih žena, zatim 13 aseksualnih muškaraca i 18 aseksualnih žena, kao i osam aseksualnih osoba koje se nisu uklopile u binarne kategorije spola ili roda prema načinu na koji je uzorak opisan. Sama raznolikost uzorka važna je jer pokazuje pokušaj da se u istraživanje uključe različite samoodrednice, iako treba imati na umu da veličina pojedinih podskupina ograničava snagu zaključaka.
U laboratoriju su sudionici rješavali zadatak prisilne usmjerene pažnje, pri čemu su gledali dvije slike istodobno, postavljene jednu uz drugu. Svaki par sadržavao je jednu erotsku i jednu neerotsku sliku, a prikaz trajao je 10 sekundi po paru. Takav dizajn omogućuje usporedbu između “seksualnih” i “neseksualnih” podražaja u istom trenutku, što je korisno jer oboje natječu za ograničene resurse pažnje. Ujedno smanjuje mogućnost da razlika proizlazi samo iz opće sklonosti gledanju slika ili opće radoznalosti.
Važan cilj bio je utvrditi na što se pažnja odmah usmjerava, a na što se sudionici kasnije namjerno vraćaju tijekom 10 sekundi. Drugim riječima, istraživači su htjeli razdvojiti prve, brze reakcije od kasnijih, svjesnije kontroliranih obrazaca gledanja. To je posebno zanimljivo kada se govori o aseksualnost, jer se često pretpostavlja da bi razlike u seksualnoj privlačnosti mogle biti vidljive već u automatskim procesima, a ne samo u svjesnim izborima.
Kako bi se umanjila mogućnost da netko izbjegava gledati određene slike iz nelagode, srama ili želje da “izgleda pristojno”, sudionici su nakon prikaza ocjenjivali koliko su im slike privlačne. Te procjene pomažu povezati mjerenu pažnju s doživljenom privlačnošću, ali i otkriti neslaganja – primjerice, osoba može reći da joj slika nije privlačna, a ipak je dugo gleda, možda zbog šoka, iznenađenja ili procjene konteksta. Upravo zato je korisno imati i ponašajne i subjektivne mjere kada se proučava aseksualnost.
U ovakvom istraživanju važno je i što se podrazumijeva pod “erotskim” i “neerotskim”. Iako se u znanstvenom kontekstu ti pojmovi često koriste kao tehničke oznake, doživljaj slike ovisi o kulturi, osobnom iskustvu, seksualnoj povijesti, religiji i trenutnom raspoloženju. Zbog toga se u interpretaciji rezultata treba suzdržati od pojednostavljenja i priznati da aseksualnost nije jedini čimbenik koji može utjecati na to kako netko gleda slike.
Unatoč tome, istraživačka logika ostaje jasna: ako je seksualna privlačnost poticaj koji “nagrađuje” usmjeravanje pažnje na erotski sadržaj, tada bi ljudi koji ne doživljavaju takvu privlačnost trebali pokazati slabiji pomak pažnje prema erotskim slikama. Drugim riječima, aseksualnost bi se mogla odraziti u ravnomjernijem obrascu gledanja, posebno kada se promatra svjesna, kontrolirana pažnja.
Neposredna i kontrolirana pažnja u aseksualnosti
U istraživanjima praćenja pogleda znanstvenici obično razlikuju neposrednu pažnju i kontroliranu pažnju. Neposredna pažnja odnosi se na brze, uglavnom nesvjesne reakcije – primjerice, gdje pogled “prvo padne” kada se pojave dva podražaja. Takva se pojava mjeri kroz prve fiksacije, odnosno prvi trenutak stabilnijeg zadržavanja pogleda na određenom dijelu prikaza. Kontrolirana pažnja, s druge strane, odnosi se na to što osoba namjerno gleda, koliko se dugo zadržava, kako svjesno prebacuje pogled i što aktivno traži ili izbjegava.
Za razumijevanje pojma aseksualnost ta je razlika važna jer se može dogoditi da su automatsne reakcije slične kod različitih skupina, dok se razlike pojave tek u kasnijem, svjesno vođenom dijelu. Primjerice, erotski sadržaj može biti vizualno “upadljiv” sam po sebi zbog kompozicije, kože, kontrasta ili društvene naučenosti da je takav sadržaj značajan. To znači da bi i osobe koje se opisuju kao aseksualne mogle inicijalno pogledati erotsku sliku, čak i ako im ona ne predstavlja seksualno poticajan sadržaj.
U rezultatima koje je tim opisao, uočeno je da su erotski podražaji općenito vizualno istaknutiji i privlače pažnju. No ključna razlika pojavila se u kontroliranoj pažnji. Osobe koje su se opisale kao aseksualne pokazale su približno jednaku razinu kontrolirane pažnje prema erotskim i neerotskim slikama, dok su heteroseksualni sudionici češće usmjeravali pažnju na erotske slike i dulje se na njima zadržavali. Takav nalaz dobro se uklapa u ideju da seksualna privlačnost pojačava vrijednost erotskih informacija i time “vuče” pažnju.
U istom smjeru išli su i podaci o ukupnim fiksacijama – mjeri koja govori koliko se puta pogled vratio na pojedini tip slike. Aseksualne osobe češće su raspodijelile gledanje tako da su obje slike dobile sličan broj povrataka. Kod heteroseksualnih sudionika češće se vidjelo održavanje pažnje na erotskom sadržaju. Važno je naglasiti da takvi obrasci ne znače da aseksualnost podrazumijeva ravnodušnost prema tijelu, estetici ili intimnosti, nego sugeriraju da erotski sadržaj nema istu “motivacijsku težinu” u smislu seksualnog poticaja.
Istraživači su u svojoj interpretaciji istaknuli da erotske slike vjerojatno prenose “poticajnu” seksualnu informaciju osobama koje doživljavaju seksualnu privlačnost, pa stoga lakše privlače i zadržavaju pažnju. Kod osoba koje se opisuju kao aseksualne erotske slike ipak mogu privući pažnju, ali bez iste razine poticajnosti. Ovdje je korisno podsjetiti da se aseksualnost odnosi na privlačnost prema osobama, a ne nužno na reakcije na golotinju kao takvu, na umjetničke prikaze ili na opću znatiželju.
Procjene privlačnosti slika, koje su sudionici davali nakon zadatka, dodatno pomažu razumjeti nalaz. Ako se pokaže da su aseksualne osobe u prosjeku ocijenile erotske slike manje privlačnima, tada je konzistentno da im je kontrolirana pažnja bila ravnomjernija. No čak i kada subjektivne ocjene i obrasci gledanja nisu savršeno usklađeni, to može biti informativno: aseksualnost je širok pojam, a unutar njega postoje ljudi s različitim odnosom prema erotici, romansi, dodiru i partnerskim odnosima.
Upravo zato je važno govoriti o heterogenosti. Aseksualnost ne znači automatski isti doživljaj kod svih, niti se svodi na jednu “vrstu osobe”. Neki će ljudi unutar aseksualnog spektra osjećati romantičnu privlačnost, drugi neće; neki će uživati u maženju, drugi neće; neki će imati seksualno ponašanje iz različitih razloga, a drugi ga neće imati. Istraživanja pažnje mogu pomoći u mapiranju tog spektra, ali ne mogu zamijeniti razgovor o iskustvu, identitetu i kontekstu u kojem se aseksualnost razvija.
Metodološki, praćenje pogleda ima prednosti jer mjeri ponašanje koje je teško svjesno “glumiti” tijekom cijelog zadatka. Ipak, ni ta metoda nije bez ograničenja. Ljudi mogu namjerno prebacivati pogled iz pristojnosti, nelagode ili zato što misle da se od njih očekuje da gledaju “jednako”. S druge strane, neki mogu dulje gledati erotsku sliku zato što im je neobična ili zato što procjenjuju je li prikladna, a ne zato što je privlačna. Zbog toga nalaze treba čitati kao dio šire slagalice o tome kako se aseksualnost može očitovati u kognitivnim procesima.
Postoji i pitanje uzorka. Iako je ukupno 95 sudionika razuman broj za laboratorijski eksperiment, neke su podskupine male, što otežava razdvajanje učinaka spola, roda i drugih čimbenika. Uz to, osobe koje se dobrovoljno prijavljuju na ovakva istraživanja mogu se razlikovati od onih koje to ne čine – primjerice, mogu biti otvorenije prema temi ili motiviranije da doprinesu znanosti. To ne umanjuje vrijednost rezultata, ali podsjeća da aseksualnost treba istraživati u različitim uzorcima i kulturama.
Još jedna osjetljiva točka jest definicija i samoidentifikacija. Aseksualnost se u praksi često određuje samoopisom, što je u skladu s time da je riječ o doživljaju. Međutim, samoopis može varirati ovisno o tome koliko osoba poznaje terminologiju, koliko se osjeća sigurno, te kako interpretira vlastita iskustva. Netko može koristiti riječ aseksualnost kao privremeni opis u određenom razdoblju života, dok drugi taj identitet doživljavaju stabilno i dugotrajno. Zbog toga se u istraživanjima preporučuje korištenje dodatnih mjera, poput pitanja o privlačnosti, romantičnim interesima i iskustvima odnosa, uz poštovanje privatnosti.
U ovom istraživanju tim je nastojao unaprijediti metodologiju i uključiti savjetovanje s osobama iz aseksualne zajednice, što je važan korak prema uključivijoj znanosti. Takav pristup može pomoći u tome da zadaci budu manje pristrani, da se izbjegnu pretpostavke i da se rezultati interpretiraju s više osjetljivosti. Ujedno šalje poruku da aseksualnost nije “problem koji treba popraviti”, nego fenomen koji treba razumjeti unutar raznolikosti ljudskog iskustva.
Šire gledano, nalaz o ravnomjernijoj kontroliranoj pažnji može imati implikacije za teorije seksualne motivacije. Ako se pokaže da se seksualna privlačnost pouzdano odražava u tome koliko dugo netko namjerno zadržava pogled na erotskim podražajima, to bi moglo pomoći u finijem razlikovanju procesa automatsnog privlačenja pažnje od procesa održavanja pažnje. U tom okviru, aseksualnost postaje važan “testni slučaj” koji pomaže razdvojiti što je opća reakcija na erotski sadržaj, a što je specifično povezano sa seksualnom privlačnošću.
Za praktičnu komunikaciju o temi važno je i kako se o rezultatima govori u javnosti. Kada se spominje da aseksualne osobe pokazuju manje zadržavanja pažnje na erotskim slikama, to se ne bi smjelo pretvoriti u stereotip ili u očekivanje da “svaka” aseksualna osoba mora reagirati na isti način. Aseksualnost je prije svega oznaka koja pomaže ljudima opisati vlastiti doživljaj i pronaći jezik za njega. Znanstveni rezultati mogu pomoći normalizaciji i razumijevanju, ali samo ako se prezentiraju bez senzacionalizma.
Ujedno je važno razlikovati seksualnu privlačnost od drugih vrsta reakcija. Netko može primijetiti da je slika estetski lijepa, da izaziva emocije, da podsjeća na prošlo iskustvo ili da djeluje provokativno, bez obzira na to postoji li seksualna privlačnost. Također, ljudi mogu reagirati na društveni kontekst: erotske slike nose kulturna značenja, norme i očekivanja. Zbog toga aseksualnost ne mora značiti “nikad ne gledam” ili “ne zanima me”, nego se može očitovati suptilnije – primjerice, u tome što erotski sadržaj ne dobiva prioritet nad drugim podražajima kada osoba svjesno usmjerava pažnju.
Ovakve studije mogu biti korisne i za bolje razumijevanje kako se razvija seksualna orijentacija i kako se razlikuju komponente seksualnosti: privlačnost, uzbuđenje, ponašanje, identitet i fantazije. Aseksualnost posebno naglašava da te komponente ne moraju uvijek ići zajedno. Netko se može identificirati kao aseksualan, a ipak imati određene fiziološke reakcije ili povremene seksualne misli, dok drugi neće. Razumijevanje tih razlika smanjuje pritisak da se ljudi moraju uklopiti u jednu usku definiciju “normalnog”.
Na kraju prikazanog niza nalaza ostaje otvoreno mnogo pitanja koja potiču daljnji rad: kako se obrasci pažnje mijenjaju u različitim dobnim skupinama, koliko na njih utječu iskustva odnosa, te kako se razlikuju unutar samog aseksualnog spektra. Važno je i istražiti kako kontekst slika, vrsta prikazanih scena i osobna relevantnost utječu na pažnju. Što se više takvih pitanja postavlja, to se jasnije vidi da aseksualnost nije rubna fusnota u priči o seksualnosti, nego ključ za dublje razumijevanje raznolikosti ljudske privlačnosti i načina na koji pažnja prati ono što nam je motivacijski značajno.
