Današnji medicinski znanstveni pristupi još uvijek imaju premalo rješenja za osobe koje pate od mentalnih bolesti. Trenutni tretmani obično su sigurni, no rijetko potpuno učinkoviti za svakog pacijenta. Ova situacija proizlazi iz našeg nedovoljnog razumijevanja mehanizama tih bolesti. Povijesno gledano, kada postoji praznina u znanju o najboljem načinu liječenja mentalnih bolesti, ta praznina se brzo ispunjava pseudonaučnim glupostima. Kako se i očekivalo, pseudonaučne metode lako su se proširile u području mentalnog zdravlja. Nedavna publikacija analizirala je jedan egregiozan primjer pseudonauke, brainspotting, zbog njegove nepovjerljive osnovne neurološke mehanizme psihopatologije te promoviranja metode intervencije koja je doslovno nemoguća za provedbu od strane ljudskog terapeuta.
Američka psihološka udruga razvila je službene smjernice kliničke prakse koje podržavaju niz empirijski poduprtih tretmana za različita stanja. Nažalost, postoji mnogo znanstveno sumnjivih intervencija koje se agresivno promoviraju za liječenje mentalnih bolesti. Ovi tretmani nastavljaju privlačiti opću pozornost na stručnjake za mentalno zdravlje koji često nemaju snažno neuroznanstveno obrazovanje (vidi Klepac RK, et al., 2012) ili su otporni na praksu temeljenu na dokazima (vidi Lilienfeld et al., 2013).
Autori nedavno objavljene analize brainspotting-a priznaju da je optužiti neku intervenciju za pseudonauku ozbiljna optužba. Na sreću, postoje brojni primjeri mentalne zdravstvene skrbi koji zadovoljavaju kriterije pseudonauke. Znakovi pseudonauke uključuju praznine u modelima koje onemogućuju falsifikaciju; naglasak na potvrdi umjesto falsifikaciji, s odgovarajućim ex post facto obrazloženjem za bilo kakvu prividnu falsifikaciju; prekomjerno korištenje pojedinačnih studija slučaja i anegdotalnih dokaza; pretjerano korištenje ‘znanstvenosti’ (poput dramatične povezanosti između područja mozga gdje nijedna povezanost zapravo ne postoji); i općenito izbjegavanje rigoroznih empirijskih testova.
Možda najčešći način na koji promotori pseudonaučnih metoda stječu popularnost u odsustvu dobro dizajniranih istraživanja je putem niza izvještaja o slučajevima. To ima cilj stvoriti dojam široke podrške bez koristi od pažljivih testova na kontrolnim grupama. To je slučaj s brainspottingom. Trenutno, jedina istraživanja koja podržavaju brainspotting su pojedinačne studije slučaja i istraživanje male razmjere koje je usporedilo metodu s desenzibilizacijom pokreta očiju (EMDR).
Brainspotting se pojavio kao psihoterapijska metoda koja ima za cilj angažirati traumu i povezanu fizičku aktivaciju putem neizravne stimulacije specifičnih područja mozga. Brainspotting je razgovorna terapija koja pomaže klijentima obraditi traume i negativne emocije. Temelji se na još uvijek neprovjerenoj ideji da pozicije očiju koreliraju s aktivacijom specifičnih područja mozga koji su povezani s emocionalnim iskustvima. fMRI studije ne podupiru ovu hipotezu. Gledanje očima može samo ukazati na to koji je moždani hemisfer aktivan.
Tipična sesija počinje s terapeutom koji koristi pokazivač i traži od pacijenta da ga prati očima. Pacijentu je rečeno da obavijesti terapeuta ako svjetlo ostane na određenom mjestu u njegovom vidnom polju koje izaziva bilo kakve misli ili osjećaje. Kreatori ove terapije tvrde da mjesto na kojem osoba gleda utječe na to kako se osjeća. Kao osoba koja je izuzetno upoznata s anatomijom mozga i neurofiziologijom vizualne obrade, ovi tvrdnje nemaju znanstvenog smisla. Mozak jednostavno ne funkcionira na taj način (za detaljnije objašnjenje vidi Wenk, 2017).
Podrška brainspotting-u temelji se na seriji područja mozga povezanih s vidom, senzorimotoričkim procesiranjem, memorijom i emocijama, upakiranih u uvjerljivo zvučne hipoteze koje daju dojam da je brainspotting znanstveno potkrijepljen. Međutim, u deset godina otkako je brainspotting prvi put promoviran kao tretman, nije otkriven nijedan dokaz da bilo koji dio ove moždane povezanosti sudjeluje u posttraumatskim sjećanjima ili emocionalnim iskustvima. S obzirom na nedostatak uzročnih mehanizama u pristupu liječenju brainspottingom, autori su zaključili da se može karakterizirati kao oblik znanstvene apofenije, odnosno kao tvrdnja da postoje obrasci povezanosti gdje zapravo ne postoje.
Brainspotting zahtijeva da terapeut prepozna vrlo kratke pauze u pacijentovim pokretima očiju dok slijedi pokretni cilj. U suštini, glavni element tretmana zahtijeva od terapeuta da obavi zadatak koji je nemoguć za obavljanje ljudskim okom, naime prepoznavanje kratke pauze u uobičajenom tijeku saccadskih pokreta očiju. Saccadi su brzi pokreti očiju koji omogućuju brze promjene smjera prema vizualnim podražajima. Najveća kutna brzina oka tijekom saccada je oko 700 stupnjeva u sekundi. Osim toga, procesiranje saccada vrlo je varijabilno među pojedincima, čineći mogućnost prepoznavanja ‘točke’ još izazovnijom.
Ovo stvara prazninu za pristaše brainspotting-a ako tretman ne uspije. Metoda naglašava apsolutnu centralnost promatranja pokreta očiju od strane terapeuta. Budući da je ovaj zadatak doslovno nemoguć, tretman je zaštićen od opovrgavanja. Neuspjesi tretmana zapravo su temeljno krivnja terapeuta, a ne nedostatak bilo kakvih vjerodostojnih neuroloških mehanizama koji bi poduprli premisu brainspotting-a.
Autori ove temeljite analize (McKay D & Coreil A, 2024) zaključili su da brainspotting zadovoljava kriterije pseudonauke jer iznosi fantastične tvrdnje o ishodima i ima ugrađeni komponentu koja štiti metodu od opovrgavanja. Brainspotting nije tretman temeljen na dokazima, štoviše, nije temeljen na nikakvoj osnovnoj znanosti koja povezuje njegove navodne mehanizme s neurobiološkim aspektima traume.
