U javnim raspravama o vjerovanju i nevjerovanju često se koriste oznake poput agnostika, ateista, antireligioznih osoba ili nevjernika. Iako se te riječi ponekad upotrebljavaju kao da znače isto, istraživanja sugeriraju da razlike među skupinama mogu biti sustavne i psihološki relevantne. U nastavku je prikazan pregled nalaza jednog istraživanja koje uspoređuje ateiste, kršćane i agnostike, uz poseban fokus na to kako se agnosticizam povezuje s emocionalnom stabilnošću, otvorenošću prema idejama i socijalnim orijentacijama.
U najširem smislu, ateist je osoba koja drži da Bog ne postoji, dok agnostik naglašava da se istina o postojanju Boga ne može znati ili da je pojedincu nedostupna. Te se definicije u praksi preklapaju s nizom osobnih iskustava: netko može biti agnostik iz intelektualne opreznosti, netko zbog životnih okolnosti, a netko kao privremenu fazu između religijskog odgoja i kasnijeg udaljavanja od vjere. Upravo ta raznolikost čini agnosticizam zanimljivim za psihologiju ličnosti i socijalnu psihologiju.
Istraživanje koje se ovdje prepričava usmjereno je na pitanje razlikuju li se osobe koje se samoodređuju kao agnostici od onih koje se samoodređuju kao ateisti, i ako se razlikuju, u kojim dimenzijama. Naglasak je na osobinama i sklonostima koje su važne za svakodnevno funkcioniranje: emocionalna stabilnost (odnosno neuroticizam), prosocijalnost, otvorenost i zatvorenost uma te stil razmišljanja. Drugim riječima, cilj nije ocjenjivati koja je pozicija “ispravnija”, nego opisati psihološke obrasce s kojima se agnosticizam češće povezuje u usporedbi s ateizmom i vjerskim uvjerenjem.
Istraživanje ateizma, agnosticizma i teizma
Uzorak: 551 stanovnik Belgije; 70% žena; prosječna dob 37 godina (raspon 18-94). Većina ispitanika bili su ateisti (248); ostali su bili kršćani (178, ponajviše katolici) i agnostici (125).
Već iz opisa uzorka jasno je da se zaključci odnose na specifičan kulturni i društveni kontekst. Belgija je europska zemlja s prepoznatljivim religijskim nasljeđem, ali i s relativno razvijenom sekularnom scenom. To je relevantno jer agnosticizam u jednom društvu može nositi drugačije značenje nego u drugom: negdje je to društveno neutralna oznaka, a negdje signal distanciranja od tradicije uz zadržavanje određenih duhovnih praksi.
Mjere
- Neuroticizam. Procijenjen je korištenjem stavki iz Big Five Inventory. Primjer tvrdnje: “Vidim sebe kao osobu koja se puno brine.” Ova dimenzija u pravilu obuhvaća sklonost zabrinutosti, emocionalnoj reaktivnosti i osjetljivosti na stresore. U kontekstu agnosticizam-ateizam usporedbe, neuroticizam je važan jer se može povezati s trajnim osjećajem nesigurnosti, preispitivanjem i oprezom prema konačnim odgovorima.
- Prosocijalna orijentacija. Mjerena je kroz tri pokazatelja: ugodnost (također iz Big Five Inventory), iskrenost iz HEXACO Inventory-Revised-100 te otvorena socijalna znatiželja iz Revised Five-Dimensional Curiosity Scale. Primjer za ugodnost: “Vidim sebe kao osobu koja je obzirna i ljubazna prema gotovo svima.” Prosocijalnost je relevantna jer se u javnosti ponekad pretpostavlja da religioznost automatski povećava prosocijalno ponašanje; istraživanja, međutim, često pokazuju nijansiranije obrasce koji ovise o normama, identitetu i društvenim očekivanjima.
- Zatvorenost naspram otvorenosti uma. Procijenjena je kroz tri pokazatelja: potreba za zaključivanjem (sklonost traženju sigurnosti), mjerena s Need for Closure Scale (kratki oblik); dogmatizam, mjerena s Dogmatism Scale; te radosna istraživačka znatiželja mjerena podljestvicom Joyous Exploration iz Revised Five-Dimensional Curiosity Scale. Primjer tvrdnje za radosnu istraživačku znatiželju: “Uživam učiti o temama koje su mi nepoznate.” Ovdje je naglasak na tome je li osobi ugodnije u jasnim, stabilnim interpretacijama svijeta ili preferira otvorena pitanja i ambivalentnost. Agnosticizam se često opisuje kao stav “ne znam”, pa je logično očekivati da će se u prosjeku povezati s nižom potrebom za zaključivanjem.
- Kognitivna refleksija. Analitičko razmišljanje procijenjeno je zadacima iz Cognitive Reflection Test i revidirane verzije Cognitive Reflection Test. Primjer zadatka: “Ako u utrci prestignete osobu na drugom mjestu, na kojem ste mjestu?” Ova mjera nastoji zahvatiti sklonost da se nadvlada intuitivan, brz odgovor i primijeni pažljivije, analitičko promišljanje. U raspravama o religiji i nevjerovanju često se pretpostavlja da je “analitičnost” viša u nereligioznim skupinama; ovdje se ispituje je li taj obrazac jednako prisutan i kod agnostika.
- Religija i duhovnost. Religioznost je procijenjena pitanjima o učestalosti molitve i važnosti Boga i religije u životu; duhovnost je procijenjena jednokomponentnim pokazateljem; religijska putanja utvrđena je pitanjem o odgoju i sadašnjem vjerovanju (npr. odrastanje bez religijskog odgoja, a kasnije vjerovanje u Boga); a preferencija religija/duhovnost utvrđena je izborom između opcija (npr. “više se smatram religioznim nego duhovnim”). Ovaj skup mjera je posebno važan jer agnosticizam nije nužno suprotan duhovnosti: netko može biti skeptičan prema institucionalnoj religiji, a ipak zadržati duhovne prakse ili osjećaj “nečeg većeg”.
U interpretaciji ovih mjera treba imati na umu da one govore o prosječnim razlikama među skupinama, a ne o pojedinačnim sudbinama. To znači da pojedinac koji se opisuje kao agnostik može biti vrlo emocionalno stabilan i analitičan, baš kao što ateist može biti vrlo duhovno orijentiran ili prosocijalan. Ipak, kad se promatraju veće skupine, agnosticizam se može pojaviti u kombinaciji s određenim predispozicijama češće nego ateizam ili vjersko uvjerenje.
Agnostici u usporedbi s ateistima i vjernicima
Rezultati su pokazali nekoliko obrazaca koji pomažu razumjeti kako se agnosticizam pozicionira između ateizma i religijskog vjerovanja.
Prvo, agnostici su u usporedbi i s kršćanima i s ateistima pokazali nižu zatvorenost uma općenito, a posebno niži dogmatizam i nižu potrebu za zaključivanjem, ali i viši neuroticizam. Taj “dvostruki” obrazac je psihološki smislen: agnosticizam je često epistemološki oprezan stav, a epistemološka opreznost može ići zajedno s manjom sklonošću brzom zatvaranju pitanja. Istodobno, dulje zadržavanje u otvorenosti može biti emocionalno zahtjevno za dio ljudi – osobito ako su osjetljiviji na neizvjesnost i skloniji brizi.
Drugo, agnostici su se nalazili na sredini između vjernika (viši rezultati) i ateista (niži rezultati) kada je riječ o trenutačnim duhovnim sklonostima, religijskom odgoju u prošlosti i prosocijalnim tendencijama. Kod prosocijalnosti su se, ovisno o konkretnoj mjeri, ponekad činili bližima vjernicima koji su prosocijalniji i imaju višu socijalnu znatiželju, a ponekad bližima ateistima koji su niži u ugodnosti. Ovakav nalaz sugerira da agnosticizam može biti “most” između dvaju kulturnih repertoara: odgojnog i simboličkog okvira religije te kasnije, više sekularne orijentacije.
Treće, u usporedbi s kršćanima, i agnostici i ateisti bili su viši u kognitivnoj refleksiji u numeričkoj domeni i u radosnoj istraživačkoj znatiželji. To je važna nijansa: agnosticizam se, barem u ovom uzorku, ne pojavljuje kao puko odustajanje od razmišljanja ili manjak interesa; naprotiv, povezan je s radoznalošću i s većom spremnošću na analitičko preispitivanje određenih problema.
U sažetoj interpretaciji, agnostici su sličili ateistima po znatiželji i logičkom rezoniranju, ali su bili manje dogmatični i istodobno viši u neuroticizmu, prosocijalnosti i duhovnosti. Ovdje je važno razlikovati “manje dogmatično” od “neodlučno” u pejorativnom smislu: niža potreba za zaključivanjem može značiti veću toleranciju prema složenosti, veću spremnost da se uvaže suprotni argumenti i manju potrebu da se svijet moralno i kognitivno brzo posloži u čvrste kategorije. Agnosticizam u toj interpretaciji nije slabost mišljenja, nego preferencija za otvorenost kada su dokazi ili životno iskustvo doživljeni kao nedovoljni za konačan sud.
Četvrto, analizom povezanosti pokazalo se da je jačina ateističke samoprepoznatljivosti, ali ne i jačina agnostičke samoprepoznatljivosti, pozitivno bila povezana s analitičkim razmišljanjem i s nekim pokazateljima zatvorenosti uma poput dogmatizma. Ovaj obrazac može se razumjeti kroz identitetsku dinamiku: snažan identitet – bilo religijski, bilo nereligijski – ponekad ide uz veće ulaganje u argumentaciju i u obranu vlastite pozicije. Agnosticizam, međutim, kao identitet često naglašava nesigurnost i pluralnost perspektiva, pa “snaga identifikacije” možda ne potiče isti tip kognitivne mobilizacije.
Agnostici u usporedbi s ateistima
Kada se usporede izravno s ateistima, agnostici u prosjeku pokazuju specifične razlike koje dodatno opisuju agnosticizam kao profil.
- Pokazuju više ambivalencije i oklijevanja u pogledu “najboljeg” odgovora na temeljna egzistencijalna pitanja. U svakodnevnom životu to se može očitovati kao spremnost da se prizna granica znanja, da se odgodi zaključak ili da se tolerira više mogućih interpretacija.
- Više su zainteresirani za ljude s “druge strane” i pokazuju više poštovanja prema njihovim (ne)vjerovanjima i vrijednostima. U toj točki agnosticizam može funkcionirati kao socijalno olakšavajući identitet: budući da ne zauzima krajnju poziciju, može poslužiti kao prostor dijaloga.
- Manje su sigurni i fleksibilniji u vlastitim uvjerenjima i svjetonazorima. Ta fleksibilnost može biti kognitivna prednost u složenim okruženjima, ali može biti i emocionalni teret ako osoba preferira stabilnost i predvidljivost.
- Religijski su češće socijalizirani i više vrednuju nereligioznu duhovnost, pa su – u metaforičnom smislu – sposobniji zadržati ono što smatraju vrijednim (duhovnost) bez prihvaćanja institucijskih elemenata religije koji im nisu prihvatljivi. U praksi se agnosticizam ovdje može prepoznati kao kombinacija kritičnosti i selektivnog zadržavanja smislenih praksi.
- Rjeđe sebe opisuju kao izrazito analitične mislioce. To ne znači da nužno imaju niže sposobnosti, nego može odražavati skromniju samoprocjenu, veću svijest o ograničenjima vlastitog zaključivanja ili manju identitetsku potrebu da se analitičnost istakne.
Dodatno, analiza je sugerirala da neuroticizam, prosocijalna orijentacija, otvorenost uma, duhovnost i religijski odgoj doprinose agnostičkoj, ali ne i ateističkoj samoprepoznatljivosti. Drugim riječima, agnosticizam se u ovom uzorku ne može svesti samo na “ostatak” religijskog odgoja ili na trenutačnu duhovnost, nego se povezuje i s dubljim dispozicijama ličnosti koje neke nereligiozne osobe češće imaju.
Za praktično razumijevanje, korisno je razmišljati o tome da agnosticizam nije samo stav o neznanju, nego i način nošenja s neizvjesnošću. Za dio ljudi to je adaptivno: omogućuje da se ne donose brzoplete odluke o pitanjima koja doživljavaju kao empirijski i egzistencijalno otvorena. Za dio ljudi, međutim, agnosticizam može biti povezan s višom emocionalnom reaktivnošću, osobito ako otvorena pitanja potiču zabrinutost i ruminaciju.
Dva načina konceptualizacije agnosticizma
Na temelju prikazanih nalaza mogu se predložiti dva načina kako konceptualizirati agnosticizam, bez pretpostavke da je jedan nužno “točniji” od drugoga.
Prva mogućnost jest da dio agnostika posjeduje većinu opisanih obilježja i čini relativno koherentan profil. U tom profilu agnosticizam bi bio povezan s nižim dogmatizmom, nižom potrebom za zaključivanjem, relativno višom otvorenošću za ideje i ljude te s višom emocionalnom osjetljivošću. Takav agnosticizam može biti stabilan identitet koji se održava kroz vrijeme, jer je ukorijenjen u načinu kako osoba doživljava neizvjesnost i kako pristupa kompleksnim temama.
Druga mogućnost jest da postoje različiti motivi za agnosticizam – odnosno različiti oblici agnosticizam orijentacije. Primjerice, agnosticizam može biti “intelektualno istraživački” kada proizlazi iz želje za razumijevanjem i iz odbijanja pojednostavljivanja; može biti “duhovni” kada osoba želi zadržati iskustvo smisla bez prihvaćanja dogmi; može biti “rezidualan” kada odražava tragove religijskog odgoja uz kasnije distanciranje; ili može biti “anksiozni” kada je vezan uz pojačanu zabrinutost i teškoće u zatvaranju egzistencijalnih pitanja. Ove oznake nisu dijagnoze nego heuristike koje pomažu opisati raznolikost unutar agnostičke skupine.
Istodobno, korisno je suzdržati se od pretjeranog “tipologiziranja”. Agnostici i ateisti u mnogim su aspektima sličniji jedni drugima nego vjernicima: u prosjeku su niži u dogmatizmu i institucionalnoj religioznosti, a viši u znatiželji i sklonosti analitičkom preispitivanju. Naglašavanje razlika ima smisla samo ako pomaže preciznijem razumijevanju – ne ako služi stvaranju novih stereotipa.
Tumačenje nalaza, ograničenja i otvorena pitanja
Prikazani obrasci ne govore da je agnosticizam “bolji” ili “lošiji” od ateizma, niti da je emocionalna stabilnost nužno posljedica svjetonazora. U istraživanjima ovog tipa smjer uzroka ostaje otvoren: moguće je da određene osobine ličnosti povećavaju vjerojatnost da se osoba opiše kao agnostik, ali je također moguće da dugotrajan život u neizvjesnosti oko egzistencijalnih pitanja utječe na emocionalnu dinamiku. Najvjerojatniji je, kao i često u psihologiji, recipročan odnos u kojem se osobine i životna iskustva međusobno pojačavaju.
Važno je uvažiti i metodološka ograničenja. Podaci se temelje na samoprocjeni, što znači da rezultati ovise o tome kako ispitanici razumiju pitanja i koliko su skloni realističnoj procjeni vlastitog ponašanja i doživljaja. Također, kategorije “ateist” i “agnostik” u praksi nisu uvijek jasno odvojene: neki se ljudi iz pragmatičnih razloga radije nazovu agnostikom kako bi izbjegli društvenu stigmu, dok se drugi nazivaju ateistima kao dio identitetske jasnoće. U oba slučaja, agnosticizam može “uhvatiti” različite motive koji se u jednom jedinstvenom uzorku miješaju.
U interpretaciji razlika u neuroticizmu korisno je izbjeći pojednostavljenje. Viši neuroticizam ne znači “slab karakter” niti znači da su svi agnostici emocionalno nestabilni; on znači da se u toj skupini, u prosjeku, češće pojavljuju doživljaji brige i emocionalne reaktivnosti. To može biti povezano s većom osjetljivošću na neizvjesnost, ali može biti i povezano s drugim životnim faktorima koje ovo istraživanje ne obuhvaća, poput stresnih iskustava, socijalne podrške ili konflikata u obitelji vezanih uz vjeru.
S druge strane, nalazi o nižoj zatvorenosti uma kod agnostika otvaraju pitanje kako agnosticizam funkcionira u društvenim interakcijama. Ako su agnostici u prosjeku fleksibilniji i otvoreniji prema suprotnim idejama, moguće je da češće igraju ulogu posrednika u raspravama između religioznih i nereligioznih osoba. To bi moglo imati implikacije za obrazovanje, javnu komunikaciju i organizacijske kontekste u kojima se susreću ljudi različitih uvjerenja.
Jednako tako, činjenica da agnosticizam može biti povezan s višom duhovnom sklonošću sugerira da religija i duhovnost nisu binarni pojmovi. U mnogim suvremenim društvima ljudi sve češće razdvajaju institucije od osobnog iskustva smisla: moguće je da će agnosticizam u budućim generacijama još više obuhvaćati upravo takve “hibridne” identitete. To je područje u kojem su potrebna dodatna istraživanja: kako se agnosticizam mijenja kroz životni ciklus, koje životne prekretnice ga potiču i kako se povezuje s mentalnim zdravljem, socijalnom podrškom i osjećajem svrhe.
Za čitatelja koji želi praktično razumjeti ove nalaze, korisno je razmišljati o agnosticizam kao o spektru, a ne kao o jednoj točki. Netko može biti agnostik iz intelektualne skromnosti i istodobno emocionalno stabilan; netko može biti agnostik iz potrebe da očuva duhovni jezik obitelji i zajednice; netko može biti agnostik jer mu je teško “zatvoriti” pitanja bez osjećaja nelagode. Upravo ta unutarnja raznolikost znači da agnosticizam nije samo kategorija u anketi, nego i prozor u različite načine na koje ljudi usklađuju znanje, vrijednosti i emocionalne potrebe.
Ostaje i pitanje kako se agnosticizam odnosi prema društvenim normama i društvenoj poželjnosti. U nekim okruženjima ateizam se doživljava kao konfrontacijski, dok se agnosticizam doživljava kao umjeren; u drugim okruženjima ateizam je normaliziran, a agnosticizam se doživljava kao nedovoljno jasan. Takve društvene interpretacije mogu utjecati na to tko će izabrati koju oznaku, a time i na prosječne psihološke razlike koje opažamo u istraživanjima.
Na kraju, rezultati potiču na precizniju javnu raspravu o nereligioznim identitetima. Umjesto da se sve nereligiozne osobe tretira kao homogen blok, korisnije je prepoznati da agnosticizam može imati vlastitu psihološku logiku: niža dogmatičnost i veća otvorenost prema različitim perspektivama mogu biti resurs, dok viša emocionalna osjetljivost može biti i izazov i signal potrebe za većom tolerancijom prema neizvjesnosti. U tom smislu, agnosticizam ostaje relevantna tema za istraživanje ličnosti, identiteta i društvenih odnosa.
