Kreativnost je pojam koji svi intuitivno razumijemo, no kada nas netko zamoli da ga precizno definiramo, stvari postaju puno složenije. Poznati profesor sa Sveučilišta Cornell, Robert Sternberg, proučava kreativnost desetljećima i ističe kako način na koji shvaćamo kreativnost snažno utječe na naše ponašanje. Ako kreativnost doživljavamo kao urođenu osobinu, tada vjerujemo da je ili imamo ili nemamo, što može obeshrabriti svakoga tko posumnja u vlastitu sposobnost kreativnog izražavanja.
Sternberg tvrdi da kreativnost ne ovisi isključivo o pojedincu. Potrebna je kombinacija kreativne osobe, zadatka koji omogućuje originalnost te okruženja koje potiče neobično i novo. U školi ili na poslu gdje su pravila stroga, a odstupanja nisu dopuštena, isti pojedinac s jednakim potencijalom neće moći razvijati kreativnost. U svojoj opsežnoj analizi, Sternberg navodi tri ključne komponente koje omogućuju kreativnost: osobu koja je ostvaruje, zadatak koji potiče originalnost te podržavajuće okruženje.
Pojedinca koji ima predispozicije za kreativnost odlikuju motivacija i otvorenost. Takve osobe vole izazove, vođene su znatiželjom i željom za učenjem te nastoje proširiti svoje iskustvo. One često rado putuju, isprobavaju nove aktivnosti, čitaju i istražuju nova područja. Iako osobnost ima genetsku komponentu, ona nije nepromjenjiva. Ako znamo da raznovrsna iskustva doprinose kreativnosti, možemo namjerno sudjelovati na predavanjima izvan vlastitog područja interesa, tražeći inspiraciju na neočekivanim mjestima, baš kako Sternberg savjetuje u svojoj knjizi Creativity.
Različiti stilovi razmišljanja proizlaze iz osobnosti, a neki više pogoduju kreativnosti od drugih. Neki ljudi vole smišljati nove ideje, dok drugi radije kritički promišljaju o postojećim idejama. Oboje je nužno za stvaranje nečeg originalnog i vrijednog. S druge strane, sklonost pasivnom prihvaćanju tuđih naredbi i nevoljkost prema promjenama smanjuju šanse za kreativnost.
Kreativne osobe spremne su odbaciti i vlastite ideje kada shvate da više ne vode naprijed. Bez te fleksibilnosti, često se događa da ljudi stagniraju nakon početnih uspjeha. Znanstvenici koji se predugo drže stare teorije ili umjetnici koji ne mijenjaju stil gube korak s vremenom, kao što se može pročitati u znanstvenim analizama kreativnosti.
Samo određene vrste zadataka pružaju mogućnost za kreativnost. Ti zadaci su osobno važni i omogućuju više rješenja ili smjerova. Isto istraživanje može biti prilika za kreativnost jednoj osobi, a za drugu tek formalnost, ovisno o osobnom doživljaju i motivaciji. Ključno je koliko osoba može pronaći smisao u onome što radi.
Okruženje također snažno utječe na razvoj kreativnosti. Obitelj, školski razredi, radni timovi – svi imaju ulogu. Ako ljudi u našem okruženju ne cijene kreativnost ili je čak obeshrabruju, vjerojatno ćemo je i sami manje izražavati. Kreativne ideje koje se ne podrže teško će se razvijati, a oštra kritika može potpuno zaustaviti kreativni razvoj, kako objašnjava Sir Ken Robinson u svom TED govoru.
Šire društveno okruženje dodatno komplicira stvari. Ako institucije ne financiraju znanstvena istraživanja, bit će manje novih otkrića. Države koje zabranjuju određene oblike izražavanja guše kreativnost svojih građana. Ponekad to vodi do pojave subverzivne kreativnosti, primjerice kroz satiru i izrugivanje cenzuri. No, dugoročno gledano, ograničenja najčešće smanjuju društvenu kreativnost, što je detaljno analizirano na stranicama UNESCO-a.
I vremenski kontekst je važan za kreativnost. Ono što je u jednom razdoblju revolucionarno, kasnije može postati uobičajeno. Impresionističko slikarstvo je nekoć šokiralo javnost, danas je dio klasičnog kanona. Određeni problemi aktualni su samo u određenim vremenima. Inovator koji bi danas pokušao izgraditi ogromnu hidroelektranu neće biti prepoznat kao što je bio Nikola Tesla u svojoj eri. Svako doba nudi posebne prilike kreativnim osobama s odgovarajućim znanjem i interesima.
Kada osoba ima potrebne osobine, motivaciju i stil razmišljanja, te kada radi na zadatku i u okruženju koji podržavaju razvoj novih ideja, kreativnost može procvjetati. Bilo da rade sami, kao pisci, ili u timovima, primjerice dizajneri proizvoda, ljudi stvaraju nešto originalno i korisno u skladu s postavljenim ciljevima. Više o tome kako timski rad može poboljšati kreativnost možete pronaći na stranicama Harvard Business Reviewa.
Kreativnost sama po sebi nije uvijek pozitivna ili neutralna. Postoje i destruktivne vrste kreativnosti, kao što su učinkoviti načini izrade opasnih tvari ili manipulacije. Kreativne ideje u farmaceutskoj industriji mogu, primjerice, doprinijeti razvoju rješenja, ali i izazvati negativne posljedice ako su motivirane isključivo profitom ili zloupotrebom, kao što je bio slučaj s krizom opioidnih lijekova. S druge strane, pozitivne strane kreativnosti jasno su vidljive u razvoju cjepiva koja spašavaju milijune života, što možete detaljno proučiti na službenim stranicama Svjetske zdravstvene organizacije.
Kreativnost može biti potaknuta vanjskim nagradama – mnogi rade inovativne stvari jer su za to plaćeni ili ih čeka priznanje. Smjer u kojem će se kreativnost razvijati često ovisi o ciljevima i vrijednostima vođa, tvrtki ili društva. No postoji i kreativnost usmjerena na osobni razvoj, gdje kreativni činovi pomažu osobi da izrazi sebe i razvije se kao individua. Najviši oblik kreativnosti je onaj koji ima za cilj stvoriti šire pozitivne promjene i unaprijediti svijet oko nas.
Promišljajući o kreativnosti, možemo birati hoćemo li biti usmjereni samo na konkretan zadatak ili ćemo tražiti dublji smisao u našem radu. Ponekad su i male, svakodnevne promjene – novi način rješavanja problema, otvorenost za drugačije mišljenje ili eksperimentiranje u svakodnevnim aktivnostima – temelj istinske kreativnosti. Važno je zapamtiti da kreativnost nije rezervirana za genije ili umjetnike. Ona je dostupna svima koji su spremni preispitati rutine, prihvatiti nove izazove i stvarati vlastite puteve u životu i radu.
