U mnogim raspravama o odgoju, psihologiji i međuljudskim odnosima, dobrota se gotovo uvijek doživljava kao aktivno ponašanje, odnosno nešto što činimo drugima – pružamo pomoć, dijelimo, pokazujemo brigu ili suosjećanje. Međutim, dobrota može biti i odsutnost djela, što je tema koja polako dobiva sve više pozornosti u znanstvenim krugovima. Upravo kroz tu prizmu možemo dublje razumjeti važnost nenametljive dobrote u svakodnevnom životu djece i adolescenata.
U školama, kao i u obiteljima i široj zajednici, najčešće se bilježe i analiziraju vidljiva ponašanja koja odražavaju dobrotu. Kroz različita istraživanja, poput onih provedenih na Američkom psihološkom društvu, najčešće primijećena djela kod mladih su pomoć vršnjacima, davanje i iskazivanje brige prema drugima. Takvi su primjeri lako uočljivi i često se potiču kroz školske i društvene programe.
No, što je s onim trenucima kada je dobrota upravo ono što dijete ne učini? Zamislimo situaciju u kojoj učenik odluči ne nasmijati se na račun drugoga ili zadrži uvredu za sebe umjesto da je izgovori. Upravo u takvim primjerima odsutnost djela može imati jednaku, ako ne i veću vrijednost za međuljudske odnose i osjećaj sigurnosti u okruženju. Dobrota može biti i odsutnost djela jer se u takvim situacijama pokazuje razvijen osjećaj samokontrole, empatije i suzdržavanja od nanošenja boli drugima, što su ključne vrline za razvoj zdrave osobnosti.
U brojnim znanstvenim radovima koji proučavaju socijalno i emocionalno učenje, često se naglašava kako su najprepoznatljiviji oblici dobrote oni koji se lako mogu dokumentirati. Primjeri kao što su pomaganje učeniku koji je pao, dijeljenje užine ili držanje vrata učitelju redovito se navode u edukativnim materijalima poput onih koje nudi CASEL, organizacija posvećena razvoju socijalnih i emocionalnih vještina. No, manje je prostora posvećeno suzdržavanju – kada dijete izabere ne odgovoriti na provokaciju ili kada svjesno odluči ne šaptati ružne komentare o drugome. Ovakva ponašanja često ostaju nezapažena, ali upravo su ona pokazatelj istinske dobrote, jer zahtijevaju unutarnju snagu i svjesnu odluku da se nekome ne nanese šteta.
Roditelji i učitelji imaju ključnu ulogu u prepoznavanju i poticanju ovakvih oblika dobrote. Prema UNICEF-u, važno je djeci ukazivati na to da dobri postupci nisu uvijek nešto što se vidi ili nagrađuje izvana. Djeca često pokazuju dobrotu suzdržavanjem od ogovaranja, izbjegavanjem uključivanja u vršnjačko nasilje ili jednostavno odlukom da ne sudjeluju u ismijavanju. Iako su takvi trenuci tihi, oni imaju iznimno snažan utjecaj na zajednicu i kulturu škole ili razreda.
Dobrota može biti i odsutnost djela jer i tišina, nenapisan komentar ili pogled u drugu stranu u trenucima kada bi reakcija mogla biti bolna, šalju jasnu poruku. Istraživanja provedena na Greater Good Science Center Sveučilišta Berkeley pokazala su kako su djeca koja su svjesno odlučila ne povrijediti drugoga, kasnije imala bolje odnose s vršnjacima i manje problema s agresijom. Ovakva vrsta samoregulacije oblikuje snažnije i otpornije osobnosti, što je posebno važno u razvoju tijekom adolescencije kada su odnosi s vršnjacima iznimno važni.
U svakodnevici, dobrotu možemo vidjeti i u najjednostavnijim odlukama. Dijete koje odluči ne sudjelovati u ružnim šalama na račun drugoga pokazuje razvijenu emocionalnu inteligenciju i suosjećanje. Kada učenik odluči ne prijaviti lažni problem učitelju kako bi kaznio kolegu, već razmisli o mogućim posljedicama, također se radi o dobroti. Dobrota može biti i odsutnost djela kada adolescent izabere ne dijeliti ružne komentare na društvenim mrežama, znajući da bi time mogao povrijediti drugoga. Ovakve situacije sve su češće predmet interesa znanstvenika, ali i tema kampanja protiv vršnjačkog nasilja, poput onih koje provodi StopBullying.gov.
Odsutnost djela ne znači pasivnost, već vrlo aktivan oblik moralne odluke. Potrebno je prepoznati trenutke u kojima se dobrotom smatra i šutnja, odmak ili povlačenje kada bi prisutnost mogla značiti nanošenje štete. U školama i obiteljima, važno je prepoznati, pohvaliti i naglasiti ovakve primjere jer se na taj način jača osjećaj vrijednosti nenasilnog ponašanja. Dobrota može biti i odsutnost djela kada pojedinac donese odluku koja nije vidljiva na prvi pogled, ali ima dubok učinak na međuljudske odnose.
Kroz povijest su brojni filozofi i pedagozi isticali kako prava dobrota ne traži priznanje ni pohvalu. U knjigama i znanstvenim člancima o razvoju djece, poput onih dostupnih na Encyclopedia on Early Childhood Development, ističe se važnost tihih odluka, gdje djeca pokazuju suosjećanje jednostavno birajući ne sudjelovati u negativnim ponašanjima. Time se razvija i osjećaj samopoštovanja i unutarnje motivacije za dobrim djelima, što je daleko trajnije od vanjskih nagrada.
U konačnici, važno je osvijestiti da dobrota može biti i odsutnost djela te da takvi trenuci često prolaze neopaženo upravo zato što ne donose vanjsku pažnju. No, upravo u tim nevidljivim trenucima događa se najvažniji rast djetetove empatije, razumijevanja i snage da odabere ono što je dobro, čak i kada to nitko ne vidi. Djeca i adolescenti kroz suzdržavanje od negativnog ponašanja grade temelje za buduće odnose pune poštovanja, povjerenja i sigurnosti, čime oblikuju zdraviju i sretniju zajednicu.
