Bipolarna depresija tipa II predstavlja izuzetno ozbiljan zdravstveni problem zbog svoje složenosti, upornosti simptoma te učestalih recidiva koji značajno narušavaju kvalitetu života oboljelih. Ovaj oblik poremećaja raspoloženja karakteriziran je dugotrajnim depresivnim epizodama koje su često otporne na uobičajene terapije, a brojni pacijenti suočavaju se s frustracijom i beznađem zbog nedostatka učinkovitih rješenja. Posljednjih godina znanstvena zajednica ulaže sve više napora u pronalaženje novih pristupa liječenju, a jedan od najzanimljivijih pravaca istraživanja uključuje primjenu psihodelika, posebno psilocibina, uz stručnu psihoterapijsku podršku.
Nedavno objavljena studija u prestižnom časopisu JAMA istražuje sigurnost i potencijalnu učinkovitost psilocibina u liječenju bipolarne depresije tipa II koja nije reagirala na dosadašnje terapije. U ovoj studiji, istraživački tim pod vodstvom dr. Scotta Aaronsona, uključio je petnaest sudionika s dijagnozom bipolarne depresije tipa II otporne na terapiju, kako bi se procijenila sigurnost i učinkovitost jedne doze psilocibina u kombinaciji s intenzivnom psihoterapijom.
Osobe s bipolarnom depresijom tipa II često su isključene iz većine kliničkih ispitivanja novih antidepresiva zbog rizika od izazivanja maničnih ili hipomaničnih epizoda. Međutim, psilocibin uz pažljivo osmišljenu psihoterapiju mogao bi predstavljati novo poglavlje u tretiranju ove bolesti. Prije same primjene, svi sudionici su morali prekinuti uzimanje dosadašnjih psihofarmaka najmanje dva tjedna, a nakon što su prošli kroz pripremne seanse s terapeutima, uslijedila je kontrolirana primjena psilocibina u sigurnom okruženju uz kontinuiran nadzor stručnog tima.
Studija je bila otvorenog tipa, što znači da su i ispitanici i istraživači znali da svi sudionici primaju psilocibin. Nije postojala kontrolna skupina, stoga se rezultati moraju tumačiti s oprezom i uzimati kao preliminarni. Unatoč ovim ograničenjima, studija nudi dragocjene uvide u moguće prednosti i rizike primjene psilocibina kod osoba s bipolarnom depresijom tipa II.
Tijekom istraživanja, posebna pažnja posvećena je sigurnosti primjene psilocibina kod ove ranjive populacije. Niti jedan sudionik nije razvio manične ni hipomanične simptome nakon tretmana, a najčešća nuspojava bila je blaga glavobolja. Iako su rezultati obećavajući, treba naglasiti da je studija provedena na malom broju sudionika te nisu uočene ozbiljnije nuspojave, ali za konačne zaključke bit će potrebno provesti opsežnija ispitivanja s većim brojem pacijenata.
Psilocibin je glavni aktivni sastojak tzv. “magičnih gljiva”, a najviše se istražuje kao potencijalna pomoć kod depresije, anksioznosti te posttraumatskog stresnog poremećaja. Njegova primjena u terapiji bipolarnog poremećaja do sada je bila ograničena, no rezultati ovog istraživanja ukazuju da bi uz odgovarajuću psihoterapiju mogao biti siguran i za osobe s bipolarnom depresijom tipa II. Prije same administracije psilocibina, sudionici su prošli kroz tri sata pripreme s iskusnim terapeutima, s ciljem izgradnje povjerenja i pripreme za intenzivan psihološki doživljaj. Dva terapeuta su tijekom osam do devet sati neprekidno pratila svakog sudionika, a nakon završetka tretmana slijedio je pregled kod liječnika te kontrola idućeg dana. Sljedeća dva tjedna svaki je sudionik imao dodatna tri susreta s terapeutima radi obrade i integracije doživljenog iskustva.
Primarni alat za mjerenje težine depresije bio je Montgomery-Åsberg skala depresije (MADRS), koja je korištena zajedno s dodatnim upitnicima za procjenu kvalitete života. Također se procjenjivala pojava suicidalnih misli i znakova manije ili hipomanije pomoću posebnih psihijatrijskih skala. Snaga psihodeličnog iskustva procijenjena je standardiziranim upitnikom za izmijenjena stanja svijesti.
Sudionici su u prosjeku imali 37,8 godina, a njihova aktualna depresivna epizoda trajala je prosječno 2,5 godine, dok je prosječno trajanje same bolesti iznosilo oko 9,4 godine. Svi su prethodno bezuspješno isprobali najmanje dvije farmakoterapije. Iz studije su isključeni pojedinci s bipolarnim poremećajem tipa I, shizofrenijom, graničnim poremećajem ličnosti ili ovisnošću o psihoaktivnim supstancama. Ova stroga selekcija bila je nužna radi smanjenja rizika od mogućih komplikacija.
Nakon primjene psilocibina, zabilježen je značajan i brz pad simptoma depresije već unutar prvog tjedna. Prosječan početni MADRS rezultat bio je 31,3, što odgovara umjereno teškoj depresiji. Na trećem tjednu od tretmana, dvanaest od petnaest sudionika ostvarilo je klinički značajan odgovor, odnosno smanjenje simptoma za više od 50%, dok je jedanaest njih postiglo potpuni nestanak simptoma depresije. Nakon dvanaest tjedana, čak dvanaest sudionika i dalje je bilo bez izraženih simptoma depresije. Važno je napomenuti da je zabilježena pozitivna povezanost između intenziteta psihodeličnog iskustva i poboljšanja simptoma, što ukazuje na važnost emocionalne dubine samog iskustva za uspjeh terapije.
Pored kliničkog mjerenja simptoma, značajan napredak zabilježen je i kroz samoprocjene sudionika te upitnike za kvalitetu života, pri čemu su se pozitivni učinci održali tijekom čitava tri mjeseca nakon tretmana. Posebno je zanimljivo da su sudionici izvještavali o dubljem osjećaju osobnog uvida, emocionalnom rasterećenju te poboljšanju svakodnevnog funkcioniranja. Ova zapažanja ukazuju na to da primjena psilocibina u kombinaciji s psihoterapijom može dovesti do trajnih pozitivnih promjena, ne samo na simptome depresije nego i na opću dobrobit pojedinca.
Ipak, stručnjaci upozoravaju na nekoliko važnih ograničenja. Otvoreni dizajn studije, odsustvo kontrolne skupine te mali uzorak sudionika onemogućuju donošenje konačnih zaključaka o učinkovitosti i sigurnosti psilocibina kod bipolarne depresije tipa II. Postoji mogućnost da je velik dio poboljšanja rezultat intenzivne psihoterapije i podrške, a ne isključivo učinka psilocibina. Osim toga, u stvarnom životu uvjeti nisu toliko strogo kontrolirani kao u kliničkom okruženju, što može povećati rizik od nuspojava ili neželjenih reakcija, osobito kod osoba koje pokušavaju samostalno koristiti psihodelike bez stručnog nadzora.
Uvod u ovu tematiku možete pronaći na stranicama portala MSD priručnici, gdje su detaljno opisani različiti aspekti bipolarnog poremećaja. Dodatne informacije o kliničkom pristupu liječenju ovog poremećaja dostupne su na platformi Pliva zdravlje. Ako vas zanimaju suvremene terapijske mogućnosti, najnovija istraživanja o primjeni psihodelika u medicini redovito objavljuje časopis JAMA Psychiatry. O korisnosti i ograničenjima terapije psilocibinom moguće je pronaći i korisne analize na stranici Psychology Today.
Zaključno, rezultati ove preliminarne studije ukazuju na to da bi psilocibin u kombinaciji s ciljanom psihoterapijom mogao predstavljati novi smjer u liječenju bipolarne depresije tipa II, posebno za one pacijente koji nisu ostvarili poboljšanje uz standardne metode. Ipak, stručna zajednica naglašava nužnost provođenja opsežnijih, kontroliranih kliničkih ispitivanja prije nego što se ovakav pristup preporuči u široj kliničkoj praksi. Do tada, osobe koje pate od bipolarne depresije tipa II trebale bi se suzdržati od samostalnog eksperimentiranja s psilocibinom i uključiti se isključivo u provjerena znanstvena istraživanja pod strogim medicinskim nadzorom.
Novi podaci o primjeni psilocibina nude nadu, ali i upozorenje da znanost mora nastaviti s pažljivim i odgovornim istraživanjem ove potencijalno prekretnice u liječenju jedne od najtežih oblika depresije. Niti jedan rezultat nije dovoljan da samostalno promijeni smjernice liječenja, ali svaki doprinos na polju bipolarne depresije tipa II vrijedan je pažnje i daljnjeg proučavanja.
Ovaj članak napisali su dr. Eugene Rubin i dr. Charles Zorumski, uz prijevod i prilagodbu na hrvatski jezik.
