Pišu: Peter Wolf i Sue Neal
Posljednjih godina ljudsko-životinjska veza zauzima sve značajnije mjesto u svakodnevnom životu mnogih obitelji. Prema nedavnim podacima, oko dvije trećine kućanstava u Sjedinjenim Američkim Državama ima barem jednog kućnog ljubimca, što jasno pokazuje koliko je ljudsko-životinjska veza postala univerzalna pojava, ne samo u SAD-u, već i diljem svijeta. Čak i ako netko nije vlasnik životinje, gotovo sigurno poznaje nekoga tko jest. Upravo je ta svakodnevna prisutnost životinja u našim životima razlog zašto mnogi ljude svoje ljubimce smatraju punopravnim članovima obitelji, kako potvrđuje i istraživanje Pew Research Centra. Ljudsko-životinjska veza ne odnosi se samo na životinje koje žive u našim domovima, nego uključuje i širu zajednicu u kojoj su životinje neizostavni dio socijalne strukture.
Psi, mačke i ptice – svaka ljudsko-životinjska veza je posebna
Možda najviše iznenađuje što su znanstvenici razvili alate za kvantitativno mjerenje privrženosti između ljudi i životinja. Međutim, ljudsko-životinjska veza ostaje apstraktni konstrukt, pa se nameće pitanje kako ju zapravo mjeriti. Troškovi povezani s hranom, igračkama, opremom i veterinarskom skrbi očiti su pokazatelji te povezanosti, ali osjećaj tuge prilikom gubitka ljubimca nipošto se ne može mjeriti isključivo kroz novac. Svaki indikator otkriva drugačiji aspekt veze, a intenzitet žalosti često je nepovezan s materijalnim ulaganjima. Ljudsko-životinjska veza ima duboke emocionalne korijene, a ispitivanja provedena na vlasnicima pokazuju da su osjećaji povezani s kućnim ljubimcima neraskidivi od svakodnevnog života.
Jedan od prvih znanstvenih instrumenata za mjerenje ove povezanosti bio je skala utjehe od kućnih ljubimaca (Comfort from Companion Animals Scale – CCAS), razvijena početkom devedesetih godina prošlog stoljeća. Cilj joj je bio bolje razumjeti kako ljudsko-životinjska veza utječe na osjećaj zadovoljstva i utjehe vlasnika. Izvorno se radilo o upitniku s 13 pitanja, ali se ubrzo pokazalo da dva pitanja daju značajno više bodova vlasnicima pasa nego vlasnicima mačaka. Kada su ta pitanja uklonjena, razlike među vrstama gotovo su nestale. Ovaj instrument time potvrđuje da ljudsko-životinjska veza nije jednaka za sve vrste životinja i da svatko doživljava ovu povezanost na svoj način.
Posebnost mačaka u ljudsko-životinjskoj vezi
Iako je 11-pitanja CCAS ispitivala važan segment ljudsko-životinjske veze kod vlasnika, zanimljivo je proučiti kako ova veza izgleda kod tzv. zajedničkih, odnosno slobodnoživućih mačaka. Takve mačke nisu ničije vlasništvo, ali ih svakodnevno hrane i brinu o njima stanovnici lokalne zajednice, najčešće više njih. Ljudsko-životinjska veza time prelazi granice tradicionalnog vlasništva i postaje fenomen šire društvene solidarnosti.
Instrument CCAS samo je blago prilagođen kako bi se ispitao “doživljaj emocionalne utjehe” koju skrbnici slobodnoživućih mačaka osjećaju prema životinjama o kojima brinu. Najčešće se radilo o zamjeni riječi “kućni ljubimac” sa “zajednička mačka”. Upitnik je potom distribuiran putem interneta klijentima udruge Alley Cat Advocates (ACA), neprofitne organizacije iz Louisvillea u Kentuckyju, koja provodi sterilizacije i zdravstvenu skrb za zajedničke mačke. Prikupljeno je čak 295 odgovora od skrbnika koji su unazad godinu dana brinuli za barem jednu slobodnoživuću mačku.
Ovo je bilo prvi put da je ovaj instrument korišten za mjerenje ljudsko-životinjske veze kod zajedničkih mačaka. Autori istraživanja pretpostavili su da će rezultati biti slični onima kod vlasnika kućnih mačaka, što se i pokazalo točnim. To potvrđuje kako ljudsko-životinjska veza nije uvjetovana formalnim vlasništvom, nego osjećajem odgovornosti i privrženosti koji pojedinci razvijaju prema životinjama za koje brinu.
Demografska slika skrbnika i financijski aspekti
Uz rezultate o ljudsko-životinjskoj vezi, istraživanje je donijelo i važne podatke o demografiji skrbnika. Više od polovice ispitanika imalo je godišnje prihode ispod 50.000 američkih dolara, a gotovo trećina manje od 35.000 dolara. Ti podaci, stavljeni u kontekst životnog standarda, pokazuju da su skrbnici zajedničkih mačaka često ljudi srednjeg i nižeg ekonomskog statusa. Unatoč ograničenim financijskim mogućnostima, troškovi vezani uz hranu i veterinarsku skrb vrlo su slični onima koje imaju vlasnici mačaka. Primjerice, prosječan mjesečni trošak za hranu i liječenje iznosi oko 47 dolara.
Zanimljivo je da većina skrbnika ne brine za velik broj mačaka. Suprotno stereotipima i senzacionalističkim prikazima iz medija, čak tri četvrtine ispitanika skrbi o jednoj grupi mačaka, najčešće sastavljenoj od samo tri životinje. Takav odnos omogućuje osobno upoznavanje svake mačke, što dodatno produbljuje ljudsko-životinjsku vezu. Nije iznenađujuće što veliki broj ispitanika izražava zabrinutost kad se neka mačka ne pojavi, a njih 92,1% potvrdilo je da ih takve situacije istinski zabrinjavaju.
Ovakvi podaci ukazuju na snažnu emocionalnu komponentu ljudsko-životinjske veze i razbijaju predrasude da je riječ isključivo o usputnoj brizi. Ljudsko-životinjska veza odražava se u svakodnevnim navikama, komunikaciji i empatiji koju ljudi razvijaju prema životinjama u svojoj blizini.
Društveni značaj i politike vezane uz ljudsko-životinjsku vezu
Godine 2023. Američka udruga veterinara za mačke (AAFP) revidirala je svoje preporuke, jasno istaknuvši važnost politika i praksi koje prepoznaju ulogu skrbnika i njihovu ljudsko-životinjsku vezu. Prijašnje preporuke iz 2012. nisu niti spominjale skrbnike, što svjedoči o velikom pomaku u razumijevanju ove problematike.
Nažalost, u mnogim slučajevima briga skrbnika često ostaje nezamijećena. Ekstreman primjer može se vidjeti u događajima iz Australije, gdje su zajedničke mačke na području luke Newcastle ubijene, a posljedice su ostavile dubok trag na skrbnike. Njihova reakcija jasno je pokazala koliku važnost ima ljudsko-životinjska veza: skrbnici su svaku mačku poznavali imenom, izražavali brigu za nestale životinje i doživljavali gubitak kao osobnu tragediju. Ovakve situacije nisu rijetkost, jer su i u Hrvatskoj brojni slučajevi u kojima građani svakodnevno hrane slobodnoživuće mačke te osjećaju tugu ako neka nestane ili strada.
S druge strane, većina mačaka koje ulaze u skloništa klasificira se kao “lutalice”, a povijesno su takve životinje bile izložene visokom riziku od eutanazije. No, posljednjih 15-ak godina u mnogim skloništima uvedeni su programi hvatanja, sterilizacije i vraćanja (TNR), poput onih koje provodi udruga Prava šapa iz Zagreba. Time je značajno smanjen broj eutanazija, a životinje se vraćaju u poznatu okolinu gdje ih skrbnici i dalje mogu nadzirati. Ovakva praksa doprinosi održavanju ljudsko-životinjske veze, a skrbnici su često aktivno uključeni u sam proces hvatanja i brige o životinjama. Više informacija o TNR programima može se pronaći na stranicama Prava životinja i Mačke.hr.
Nedvojbeno je da brojne “lutalice” zapravo imaju svoje skrbnike, iako nisu formalno vlasništvo. Upravo to objašnjava njihovo dobro zdravstveno stanje i prilagodbu životu u urbanim sredinama. Ljudsko-životinjska veza u takvim slučajevima ne poznaje granice vlasništva; nestanak mačke za skrbnika predstavlja gubitak jednak onome kada nestane kućni ljubimac. Razlika između “vlasničkih” i “zajedničkih” mačaka često je tek administrativna, a ne odraz stvarnog odnosa. Ova veza temelji se na osjećaju empatije, odgovornosti i zajedništva koji nadilazi pravne okvire.
Društvo sve više prepoznaje vrijednost ljudsko-životinjske veze, što se ogleda i u sve većoj podršci neprofitnih organizacija koje promiču prava životinja. Osim lokalnih inicijativa, brojne međunarodne udruge djeluju na promicanju kvalitetnog suživota ljudi i životinja. Primjerice, Best Friends Animal Society u SAD-u kontinuirano provodi edukativne kampanje, a više o njihovim projektima može se doznati na Best Friends Animal Society. Domaći primjeri poput Udruga Pobjede iz Osijeka pokazuje kako lokalna zajednica može imati veliki utjecaj na poboljšanje životnih uvjeta napuštenih životinja i jačanje ljudsko-životinjske veze.
Za kraj, važno je naglasiti da ljudsko-životinjska veza ima neprocjenjivu vrijednost, ne samo za pojedince, već i za društvo u cjelini. Ova posebna veza pomaže u razvoju suosjećanja, smanjenju stresa i jačanju društvene povezanosti. Kako društvo postaje sve svjesnije važnosti odnosa sa životinjama, tako se povećava i potreba za stvaranjem okruženja u kojem su životinje poštovane i zaštićene, a ljudsko-životinjska veza prepoznata kao jedan od temelja zdrave zajednice. Dodatne informacije o dobrobiti životinja i utjecaju ljudsko-životinjske veze na mentalno zdravlje možete pronaći na Psihoportal.
Peter J. Wolf je istraživač Best Friends Animal Society i osnivač bloga Vox Felina, s iskustvom u kvantitativnoj i kvalitativnoj analizi podataka te komunikaciji znanstvenih rezultata.
Sue M. Neal je suosnivačica projekta Veterinary Care Accessibility Project i docentica na Sveučilištu Arkansas State. U fokusu njezinog istraživačkog rada su javne politike, GIS sustavi i javno zdravstvo.
