U srpanjskom broju jednog stručnog časopisa objavljena je studija Guendelmana i suradnika koja opisuje kako socijalna emocionalna regulacija – odnosno pomaganje u reguliranju emocionalnog stanja druge osobe – može smanjiti vlastitu osobnu uznemirenost. Iako se u svakodnevnom govoru često pretpostavlja da nas tuđa patnja „zarazi” negativnim emocijama, autori su željeli preciznije ispitati što se događa kada se osoba aktivno angažira u pomoći, a ne ostane u ulozi pasivnog promatrača. U fokusu je bio odnos između empatije, regulacije emocija i promjena u doživljaju osobne uznemirenost tijekom izlaganja neugodnim podražajima.
Uzorak: 62 osobe njemačkog govornog područja (52 žene); prosječna dob 39 godina.
Postupak: sudionici su prolazili paradigmu Self-Other Regulation. To je uključivalo eksperiment u fMRI uređaju prvog dana istraživanja te ispunjavanje više mjera drugog dana, kako je opisano u nastavku.
Empatija: sudionici su dovršili bihevioralni zadatak Multifaceted Empathy Test, sastavljen od 40 fotografija osoba u emocionalnim scenama (npr. osoba u ratnoj zoni). Ovisno o tome prikazuju li fotografije pozitivne ili negativne scene, sudionici su odgovarali na pitanja: „Koliko suosjećanja osjećate prema ovoj osobi?” ili „Koliko vam je drago zbog ove osobe?” Također su trebali odabrati (među četiri ponuđena odgovora) osjećaj koji, prema njihovoj procjeni, doživljava prikazana osoba. Ovakav format omogućuje razdvajanje emocionalne komponente empatije od kognitivne procjene tuđeg stanja, što je važno jer se osobna uznemirenost može pojačati kada je emocionalna komponenta visoka, a sposobnost jasnog mentalnog razgraničenja slabija.
Zadatak regulacije emocija sebe i drugih (Self-Other Emotion Regulation Task, SORT): dok su bili u fMRI uređaju i izloženi averzivnim slikama, sudionici su naizmjenično dobivali upute da reguliraju vlastite emocije (ER_self) ili da provode socijalnu emocionalnu regulaciju (ER_other) – to jest da pomognu osobi izvan uređaja u reguliranju njezina emocionalnog stanja. Važan detalj dizajna je da se regulacija drugih provodila kroz stvarnu komunikaciju: sudionik u uređaju govorio je u mikrofon, a druga osoba slušala je upute. Time se pokušalo zadržati element interakcije, a ne samo zamišljanja tuđeg stanja.
Sudionici su dobili upute da koriste pristup koji su predložili eksperimentatori. Postojale su tri strategije regulacije emocija (za regulaciju sebe i za regulaciju druge osobe):
Strategije su uključivale tehnike reappraisal i acceptance (nalazi o potonjoj tehnici razrađeni su u zasebnom radu). Treća, bazna varijanta, bila je tehnika allowing, odnosno dopuštanje emociji da bude prisutna bez dodatnog pokušaja promjene. Te su strategije sudionicima bile komunicirane putem kratkih informacija prikazanih uz slike. Primjerice, za tehniku reappraisal uputa je mogla biti: „Ovo je samo fotografija!” U praksi, takva uputa potiče promjenu interpretacije podražaja kako bi se smanjio njegov emocionalni učinak, a time i osobna uznemirenost.
Kako bi regulirali emocionalno stanje partnera, sudionici u uređaju govorili su kroz mikrofon te, ovisno o uvjetu, naglas čitali strategije regulacije (poput reappraisal) ili strategije ne-regulacije (npr. uputa koja potiče allowing). Nakon izlaganja svakoj fotografiji, sudionici su procjenjivali vlastite negativne osjećaje i osobna uznemirenost. Na taj se način moglo usporediti kako se osobna uznemirenost mijenja u uvjetima kada osoba aktivno pomaže drugome nasuprot uvjetima kada ne pomaže, kao i u usporedbi s regulacijom vlastitih emocija.
Reguliranje drugih smanjuje vlastitu osobnu uznemirenost
Koristeći novu paradigmu u fMRI okruženju, studija je ispitivala odnos između empatije te regulacije emocija usmjerene na sebe i na druge. Rezultati su pokazali da su „pojedinci pokazivali visoke razine osobne uznemirenost kada je partner u interakciji doživljavao negativne emocije kao odgovor na averzivne fotografske podražaje, a posebno su osobe s višom razinom empatije bile sklonije osobnoj uznemirenost.” Ova formulacija naglašava dvostruki mehanizam: izloženost tuđem negativnom afektu povećava osobna uznemirenost, a viša empatija može pojačati intenzitet te reakcije.
Međutim, kada su sudionici regulirali emocije partnera, uočeno je značajno smanjenje osobne uznemirenost. To smanjenje bilo je usporedivo sa smanjenjem koje se javlja tijekom regulacije vlastitih emocija. Drugim riječima, aktivna pomoć drugoj osobi nije samo „altruistična” u socijalnom smislu, nego može imati i neposredan intrapsihički učinak: kroz strukturirano djelovanje osoba može smanjiti osobna uznemirenost koja se pojavljuje dok promatra tuđu patnju.
U praktičnom smislu, to znači da pasivno izlaganje tuđoj neugodi može biti emocionalno skuplje od situacije u kojoj osoba dobije jasnu ulogu i alate za pomoć. Iako empatija često povećava osjetljivost na tuđe stanje, sama osjetljivost bez mogućnosti intervencije može pojačati osobna uznemirenost. Nasuprot tome, kada osoba ima zadatak koji uključuje strukturiranu komunikaciju i odabranu strategiju, osobna uznemirenost može se ublažiti.
Drugi važni nalazi uključivali su sljedeće:
- Izloženost tuđoj emocionalnoj reakciji bez aktivnog pomaganja u regulaciji negativnih osjećaja uzrokovala je višu osobna uznemirenost nego situacija u kojoj su sudionici trebali dopustiti vlastite emocionalne reakcije kroz allowing. Ovaj nalaz sugerira da sama zabrana djelovanja – osjećaj da „ne smijem” ili „ne mogu” pomoći – može imati snažan učinak na osobna uznemirenost.
- Sudionici s višom emocionalnom empatijom za negativne slike pokazivali su slabiju ukupnu uspješnost regulacije emocija, odnosno više procjene osobne uznemirenost. Ovdje se implicira da emocionalna empatija, iako socijalno vrijedna, može biti rizični faktor za intenzivniju osobna uznemirenost kada nedostaje jasna strategija ili kada je kognitivno razgraničenje „ja – drugi” manje stabilno.
- Regulacija vlastitih emocija aktivirala je područje right middle temporal gyrus, dok je regulacija drugih rezultirala većom aktivacijom područja precuneus (u parijetalnom režnju) i left temporoparietal junction, koja su povezana sa socijalnim procesima poput razlikovanja sebe i druge osobe te razumijevanja tuđih mentalnih stanja. Ovakav obrazac pomaže objasniti zašto regulacija drugih može smanjiti osobna uznemirenost: aktiviraju se mreže koje podržavaju perspektivu i mentalizaciju, čime se emocionalni teret može preraspodijeliti.
- Tijekom socijalne emocionalne regulacije, funkcionalna povezanost područja precuneus mogla bi pogodovati regulaciji emocija angažiranjem mehanizama parijetalnog korteksa, omogućujući regulaciju sebe u kontekstu reguliranja druge osobe. Drugim riječima, regulacija sebe i drugih može uključivati djelomično zajedničke neuralne krugove, što je važno jer sugerira da se osobna uznemirenost može smanjiti i kroz „socijalni” put regulacije.
Općenito, rezultati upućuju na to da empatija može biti psihološki zahtjevna i da, u određenim uvjetima, vodi većoj osobna uznemirenost kada smo izloženi tuđoj patnji. Razlikovanje između suosjećajne brige i preplavljujuće identifikacije postaje ključno: kada osoba „upije” emociju druge osobe bez mentalnog razgraničenja, osobna uznemirenost može eskalirati.
Ipak, aktivna regulacija drugih, osobito kada je uspješna, dovodi „do sličnog smanjenja vlastite uznemirenosti kao i u samoregulaciji emocija”, što podupire hipotezu da socijalna emocionalna regulacija smanjuje vlastita negativna stanja. Iz perspektive svakodnevnih odnosa, ovo se može interpretirati kao prednost strukturirane pomoći: kada umjesto paralize nudimo smislenu podršku, osobna uznemirenost može biti manja. To ne znači da treba „popravljati” svakoga, nego da sama uloga aktivnog pomagača može promijeniti doživljaj situacije i time osobna uznemirenost.
Važno je razumjeti i potencijalna ograničenja interpretacije. Istraživački zadatak uključuje kontrolirane upute, vremenski ograničene podražaje i jasno definirane strategije. U stvarnom životu, dinamika je složenija: ponekad druga osoba ne želi regulaciju, ponekad je izvor emocije izravno povezan s odnosom, a ponekad je vlastita osobna uznemirenost već visoka prije nego što situacija započne. Unatoč tome, nalaz da aktivno pomaganje može smanjiti osobna uznemirenost pruža korisnu osnovu za razmišljanje o tome kako strukturirati podršku u bliskim odnosima i u kliničkoj praksi.
Primjene za granični poremećaj ličnosti
Postoje praktične implikacije nalaza da socijalna emocionalna regulacija može smanjiti osobna uznemirenost. Posebno je relevantno razmotriti osobe s graničnim poremećajem ličnosti, koji se u literaturi često označava kao Borderline Personality Disorder (BPD), a obilježen je teškoćama u regulaciji emocija. U situacijama kada su izložene intenzivnim osjećajima romantičnog partnera – primjerice snažnoj tuzi, ljutnji ili strahu – osobe s BPD mogu doživjeti izrazito visoku osobna uznemirenost i reagirati na načine koji dugoročno pogoršavaju odnos.
U takvim situacijama, ponašanja mogu uključivati hostilnost, nagle promjene u tonu, pokušaje kontrole, ili povlačenje i distanciranje od partnera. Iako se ova ponašanja ponekad tumače kao „namjerna”, klinički okvir naglašava da ih često pokreće upravo osobna uznemirenost i hitna potreba da se ona smanji. Nalaz da usmjeravanje na regulaciju partnerovih emocija može smanjiti vlastitu osobna uznemirenost otvara prostor za intervencije koje preusmjeravaju fokus: umjesto borbe protiv vlastite preplavljenosti, osoba uči konkretne korake koji istodobno pomažu partneru i smanjuju osobna uznemirenost.
U terapijskom kontekstu, to bi moglo značiti strukturirano učenje komunikacijskih fraza i strategija koje su bliske tehnikama iz zadatka. Primjerice, varijanta kognitivne reinterpretacije može se u odnosu prevesti u rečenice koje smanjuju prijetnju i potiču perspektivu: „Pokušajmo usporiti i pogledati što se točno dogodilo” ili „Ovo je trenutak, a ne cijela priča.” Cilj nije „racionalizirati” emociju partnera, nego ponuditi okvir koji smanjuje intenzitet i time smanjuje osobna uznemirenost kod obiju strana. Slično, pristup prihvaćanja može uključivati validaciju: „Vidim da ti je teško i razumijem zašto”, što može smanjiti eskalaciju i posredno sniziti osobna uznemirenost.
Važan je i aspekt granica. Učenje socijalne emocionalne regulacije ne smije postati poticanje osobe da stalno preuzima odgovornost za tuđe stanje. U protivnom se može dogoditi da osobna uznemirenost postane kronično vezana uz ulogu „spasitelja”. Stoga se u primjenama naglašava kontekst: kada je prikladno intervenirati, koje su realne mogućnosti, te kako prepoznati trenutke kada je vlastita osobna uznemirenost signal za pauzu, a ne za intenziviranje intervencije.
Izvan kliničke populacije, sličan princip može biti koristan u partnerskim odnosima u kojima postoji visoka reaktivnost. Kada jedna osoba doživljava snažnu emocionalnu reakciju, druga često osjeti porast osobne uznemirenost i tada bira između dvije krajnosti: povlačenje ili napad. Struktura aktivne pomoći nudi treći put – djelovanje koje je usmjereno, ograničeno i svjesno. U tom okviru, osoba ne mora potiskivati vlastite reakcije; umjesto toga, kroz ciljanu podršku može smanjiti osobna uznemirenost bez eskalacije sukoba.
Ovdje je korisno razmotriti i motivacijsku komponentu. Kada osoba vjeruje da njezina intervencija može imati učinak, to može povećati osjećaj kontrole, a time smanjiti osobna uznemirenost. Nasuprot tome, kada osoba procjenjuje da je situacija bezizlazna, osobna uznemirenost često raste. Stoga su vještine procjene – što je u mojoj moći, što nije, i što je prikladno u ovom trenutku – ključne za to hoće li socijalna emocionalna regulacija smanjiti osobna uznemirenost ili je povećati.
Napomene iz nalaza
Studija upućuje na nekoliko obrazaca koji su važni za razumijevanje odnosa između empatije, uloge aktivnog pomaganja i promjena u osobna uznemirenost tijekom izlaganja negativnim podražajima. Prvi obrazac je da visoka empatija može koegzistirati s visokom osobna uznemirenost, osobito kada je osoba izložena tuđoj patnji bez jasne mogućnosti djelovanja. Drugi obrazac je da regulacija emocija drugih može smanjiti osobna uznemirenost, pri čemu se učinak uspoređuje s regulacijom vlastitih emocija. Treći obrazac odnosi se na neuralne korelate: aktivacija područja povezanih sa socijalnom kognicijom i perspektivom može biti povezana sa smanjenjem osobna uznemirenost u kontekstu pomaganja.
- Visoka empatija povezana je s višom osobna uznemirenost u situacijama kada druga osoba doživljava negativne emocije.
- Regulacija emocija drugih može smanjiti osobna uznemirenost i to na razini sličnoj samoregulaciji.
- Područja precuneus i left temporoparietal junction – povezani s procesima razlikovanja sebe i druge osobe te razumijevanjem tuđih mentalnih stanja – povezani su s promjenama u osobna uznemirenost kod osobe koja regulira.
U svakodnevnom životu postoje situacije u kojima je pokušaj regulacije emocija druge osobe neprikladan ili teško izvediv. Ako je druga osoba izrazito osjetljiva na „savjete”, ako situacija uključuje etičke ili sigurnosne rizike, ili ako je odnos opterećen neriješenim konfliktom, pokušaj intervencije može povećati napetost i posljedično osobna uznemirenost. U takvim okolnostima, promatrajuća prisutnost i suosjećanje bez usmjeravanja mogu biti prikladniji, uz očuvanje granica i bez preuzimanja odgovornosti za tuđe stanje.
S druge strane, kada postoji pristanak i prostor za podršku, aktivna uloga pomagača može biti funkcionalna alternativa pasivnom promatranju. Aktivnost ovdje ne znači dominaciju ili kontrolu, nego primjenu jednostavnih, jasno strukturiranih strategija koje smanjuju intenzitet situacije. Primjerice, preusmjeravanje na kontekst („Sada smo sigurni”), normalizacija („Razumljivo je da se tako osjećaš”), ili zajedničko usporavanje disanja mogu biti konkretni oblici pomoći. Kroz takve postupke, osoba može doživjeti smanjenje osobna uznemirenost jer se iskustvo transformira iz preplavljenosti u smisleno djelovanje.
Napomena o slikama: LinkedIn slika: Yavdat/Shutterstock. Slika: Antonio Guillem/Shutterstock.
