U javnim raspravama često prevladava uvjerenje da je pornografija proizvod koji stvaraju muškarci za muškarce te da pritom potiče stavove prema ženama kao prema pukim seksualnim objektima. Prema toj perspektivi, pornografija prikazuje seksualne radnje koje su ponižavajuće za žene, a nerijetko i nasilne prema njima. Osim toga, takav pogled pornografiju smatra društveno opasnom jer nudi modele neprihvatljivog ponašanja prema ženama, desenzibilizira gledatelje na takva ponašanja i čak ih može normalizirati, čineći loš tretman partnerice prihvatljivijim ili očekivanijim.
U tom viđenju postoji određena doza istine, jer znatan dio pornografije doista je usmjeren na seksualni užitak muškarca, pri čemu je partnerica često prikazana kao pasivna ili podređena, a ponekad i kao meta grubosti. Ipak, kada se prijeđe s dojma na tvrdnju da gledanje nasilne pornografije izravno vodi nasilnim postupcima u stvarnom životu, oslonac u dokazima postaje znatno slabiji. Drugim riječima, moguće je kritizirati sadržaj i njegove poruke, a da se pritom ne preskače važan korak: razliku između prikaza i ponašanja.
Dodatno, pornografija nije jedinstven žanr nego širok spektar kategorija koje privlače različite publike s različitim ukusima, motivacijama i granicama. U toj raznolikosti nalazi se i ono što se često naziva female-friendly pornografijom: sadržaji koji prikazuju romantične situacije, naglašavaju uzajamnost i sugeriraju da je muškarac izrazito pažljiv prema partneričinim potrebama. Pretpostavka koja se ponekad podrazumijeva jest da bi to bio “logičan” izbor za ženu koja želi gledati pornografiju, jer je usklađen s društvenim očekivanjima o tome što je ženama “primjereno” i “poželjno”.
Istodobno, žene su posljednjih godina sve vidljivije u industriji pornografije ne samo kao izvođačice, nego i kao producentice, urednice i vlasnice platformi. Primjerice, tvrtka Bellesa predstavlja se kao pornografska kompanija koju vode žene. Na svojoj stranici nudi više kategorija, uključujući i rough, pod čime podrazumijevaju scenarije u kojima muškarac dominira nad ženom, a ne obratno. To otvara pitanje koje mnogima djeluje provokativno: kakva bi žena željela gledati takvu pornografiju, i što joj to zapravo “daje” u psihološkom i seksualnom smislu?
Koja pornografija uzbuđuje žene?
Prema finskoj istraživačici medija Susanni Paasonen, postoje dobri razlozi za pretpostavku da žene mogu biti privučene sličnim rasponom pornografskih prikaza kao i muškarci. U jednom članku Paasonen analizira odgovore više od 2000 Finkinja na pitanja o navikama gledanja pornografije. Ključno pitanje bilo je formulirano ovako: “Postoji li nešto što te uzbuđuje, čak i ako ti je zbunjujuće, odbojno ili čudno? Reci više!” Već sam način postavljanja pitanja važan je jer priznaje da uzbuđenje ne mora uvijek pratiti osjećaj ugode ili ponosa, te da seksualne preferencije ponekad dolaze u paketu s ambivalencijom.
Anketu je provela finska javna radiotelevizija Yle za popularnu lifestyle emisiju Jenny+. Većina ispitanica bila je u dobi od 20-40 godina, što odražava demografiju publike te emisije. Iako takav uzorak nužno nije preslika svih žena, pruža vrijedan uvid u to kako dio žena govori o vlastitom uzbuđenju, osobito kada im se ponudi prostor da opisuju i ono što ne mogu lako uklopiti u “prihvatljive” narative.
Nakon emitiranja emisije, producenti su Paasonen dali transkripte reakcija. U njima je pronašla brojne komentare o gledanju nasilne pornografije, od dinamika dominacije i submisije, preko pljuskanja i povlačenja za kosu, pa sve do prikaza silovanja. Format transkripata nije jasno pokazivao gdje završava jedan odgovor, a gdje počinje sljedeći, pa Paasonen nije mogla izračunati udio ispitanica koje su spomenule takve interese. Ipak, sadržaj komentara otkriva motive i unutarnje logike koje stoje iza toga da pojedine žene posežu upravo za takvom pornografijom, i to motive koji nisu nužno svodivi na “samoponiženje” ili “pogrešan ukus”.
Važno je primijetiti i kontekst u kojem ljudi govore o pornografiji. Mnoge osobe o svojim preferencijama ne razgovaraju otvoreno u bliskim odnosima, a još rjeđe u javnosti, jer se boje osude. Zbog toga anonimni formati upitnika ili medijskih platformi često iznesu na površinu sadržaje koji bi inače ostali skriveni. To ne znači da su takve preferencije nove; znači da su ranije bile manje vidljive, a time i lakše za stereotipiziranje.
Pornografija kao fantazija, a ne odraz stvarnosti
Analiza transkripata pokazala je nekoliko tema koje se ponavljaju. Prvo, ispitanice koje su navele da ih nasilna pornografija uzbuđuje često su istodobno tvrdile da “većina žena” to ne bi voljela. Tu se vidi napetost između osobnog iskustva – u kojem pojedina žena doživljava uzbuđenje na prikaze seksualnog nasilja – i društvene norme prema kojoj bi žene takve prikaze trebale doživljavati isključivo kao odbojne. U toj napetosti često se rađa osjećaj izdvojenosti: osoba osjeća da se njezina reakcija ne uklapa u ono što bi “trebala” osjećati.
Takav raskorak između osobnog i normativnog često dovodi do nelagode i propitivanja. Dio žena opisivao je sram ili krivnju, a dio je izražavao sumnju u “autentičnost” vlastitog uzbuđenja. Jedna ispitanica sažela je tu dilemu tvrdnjom da se ponekad osjeća kao da njezino gledanje pornografije ide na ruku patrijarhalnim obrascima, te da uzbuđenje nije “stvarno” nego uvjetovano mizoginim porukama. Ta vrsta unutarnjeg konflikta posebno je značajna jer pokazuje da seksualna reakcija ne mora biti jednostavna ni jednoznačna: ona se može istodobno doživljavati kao spontana i kao sumnjiva, kao privatna i kao politički problematična.
Drugo, mnoge ispitanice naglasile su da ih nasilna pornografija uzbuđuje u gledanju, ali da ne žele takvo ponašanje u vlastitom seksualnom životu. Jedna je žena izravno rekla da joj se takav seks u stvarnosti ne sviđa, ali da je u pornografiji ipak najviše pali. Takve izjave upućuju na važnu razliku: ono što osoba preferira kao fantaziju ne mora biti isto što želi kao praksu. Pornografija može funkcionirati kao prostor simboličke igre, a ne kao scenarij koji se želi doslovno preslikati u odnos.
Mnoge žene u komentarima pokazale su jasno razumijevanje pornografije kao fantazije, a ne kao izvještaja o stvarnosti. Neke su navodile da im romantični sadržaji djeluju nezanimljivo, čak “sterilno”, dok im nasilna pornografija pruža intenzitet, napetost ili dramaturgiju koja pojačava uzbuđenje. No te iste žene su često isticale da od partnera u stvarnosti žele nježnost, pažnju i osjećaj sigurnosti, a ne grubost. Iz toga se može zaključiti da pornografija za njih nije zamjena za partnerski odnos niti ogledalo njihove stvarne seksualnosti, nego zasebna zona imaginacije, odvojena od njihovih granica u intimnosti.
Ovdje je korisno razlikovati nekoliko razina “sigurnosti”. U realnim odnosima sigurnost znači pouzdanje u partnera, jasnu komunikaciju i mogućnost prekida u svakom trenutku. U fantaziji, sigurnost može značiti nešto drugo: kontrolu nad time kada i kako će se sadržaj gledati, mogućnost da se scena odmah prekine, te činjenicu da se osoba nalazi izvan situacije i ne trpi posljedice. Upravo ta kontrola – gledateljska kontrola – može biti ključna u objašnjenju zašto je nekima privlačna pornografija koja prikazuje gubitak kontrole. Paradoks je samo prividan: osoba može uživati u prikazu “prepuštanja” zato što ga doživljava iz pozicije potpune izbora.
Treba također uzeti u obzir da seksualno uzbuđenje često reagira na elemente napetosti, moći, zabrane ili transgresije, a ne isključivo na “pozitivne” emocije. Nasilna pornografija može, za dio gledateljica, biti katalizator intenzivnih osjećaja, pri čemu uzbuđenje ne znači odobravanje nasilja u stvarnom životu. Međutim, činjenica da je riječ o sadržaju koji se oslanja na neravnopravnost i potencijalnu degradaciju znači da je moralna ambivalencija razumljiva i da se ne može olako odbaciti.
Pornografija kao sigurno mjesto za istraživanje vlastite seksualnosti
Na kraju, dio ispitanica rekao je da ih uzbuđuje gay ili lezbijska pornografija iako se smatraju heteroseksualnima. Iako neka ranija istraživanja sugeriraju da ljudi često gledaju pornografiju koja odgovara onome što žele prakticirati s partnerom, Paasonen napominje da gledatelji mogu tražiti i druge kategorije iz znatiželje, radi učenja ili radi emocionalnog “testiranja” vlastitih reakcija. U tom smislu, pornografija može služiti kao relativno siguran okvir za istraživanje: osoba može prepoznati što joj je privlačno, što joj je neutralno, a što joj je odbojno, bez potrebe da odmah išta provede u stvarnosti.
Paasonen također ističe da ljudi mogu uživati u pornografiji jer se identificiraju s jednim od izvođača, zamišljajući sebe u toj ulozi. No jednako tako, iskustvo može biti voajersko: gledatelj promatra bez samoidentifikacije, kao kod gledanja bilo kojeg vizualnog medija. Ponekad je zanimljiv “zaplet”, ponekad estetika, ponekad dinamika moći, a ponekad samo činjenica da je riječ o nečemu što se u svakodnevici ne bi izgovorilo naglas. U tom okviru pornografija se može shvatiti kao medij koji aktivira maštu, a ne kao uputa za ponašanje.
Ovakvi uvidi pomažu objasniti zašto se pojedine žene okreću i nasilnoj pornografiji. Za neke je to način da istraže granice vlastitog uzbuđenja bez fizičkog rizika. Za neke je to način da dožive intenzitet, a da u stvarnom životu zadrže jasna pravila i preferencije. Za neke je to prostor u kojem se mogu “igrati” s ulogama dominacije i submisije bez potrebe da te uloge postanu dio njihove svakodnevice. Pritom se ne smije izgubiti iz vida da pornografija kao industrija ima svoje obrasce proizvodnje, svoje tržišne logike i svoje problematične standarde – što znači da se individualna motivacija gledateljice uvijek odvija unutar šireg kulturnog okvira.
Ono što ovakva istraživanja pokazuju jest da i muškarci i žene mogu biti privučeni vrlo raznolikim žanrovima pornografije. Preferencije se razlikuju od osobe do osobe, a mogu se mijenjati i unutar iste osobe kroz vrijeme, ovisno o iskustvu, stresu, odnosu, znatiželji ili fazi života. Zato su pojednostavljene tvrdnje da muškarci vole nasilnu pornografiju, a žene “romantičnu”, nedostatne. Spektar seksualnosti kod oba spola vrlo je širok, a pornografija mnogima nudi prostor za istraživanje želja, maštarija i scenarija – uključujući i one koje gledatelji ne bi htjeli živjeti u stvarnosti.
Kada se govori o privlačnosti nasilne pornografije, ključno je razlikovati uzbuđenje od odobravanja, te fantaziju od namjere. Istodobno, korisno je priznati da pornografija može izazvati složene reakcije: netko može istodobno osjećati uzbuđenje i nelagodu, interes i sram, radoznalost i otpor. Upravo ta složenost upućuje na potrebu da se o pornografiji govori bez moralne panike, ali i bez naivnog zanemarivanja problema koje određeni prikazi mogu nositi, osobito kada je riječ o normalizaciji poniženja ili nasilja kao “standardnog” dijela seksualnosti.
