Usamljenost je neugodno iskustvo u kojem osoba doživljava manjak u odnosima – osjećaj da kvaliteta ili broj njezinih odnosa nije zadovoljavajući.
Često se naglašava da usamljenost ima više dimenzija, uključujući socijalnu i emocionalnu dimenziju, koje se mogu pojaviti odvojeno ili istodobno.
Osobe koje doživljavaju socijalnu usamljenost imaju dojam da nisu dio grupe koja dijeli njihove interese i vrijednosti te da ne pripadaju.
Osobe koje doživljavaju emocionalnu usamljenost osjećaju manjak intimnosti. Primjerice, mnogi samci mogu biti zadovoljni životom, ali oni koji snažno žele bliske, privržene veze, a nemaju ih, češće opisuju izraženu usamljenost zbog nedostatka intimnih vezanosti.
Koji su rizični čimbenici za ove dvije vrste usamljenosti? Odgovor možemo potražiti u istraživanju Hofmana i suradnika. Rad, objavljen u srpanjskom broju časopisa Research, razmatra razlike između ovih vrsta usamljenosti, uključujući njihove rizične čimbenike.
Emocionalna usamljenost naspram socijalne usamljenosti
Prije nego što se usredotočimo na nalaze, korisno je jasnije razlučiti dvije vrste usamljenosti, jer svaka od njih ima drukčiju psihološku “logiku” i drukčije tipične okidače.
Kada osoba govori o tome da je “sama među ljudima”, najčešće opisuje usamljenost koja se odnosi na pripadanje, uključenost i osjećaj da je dio šire mreže. S druge strane, kada govori da joj “nedostaje netko svoj”, obično opisuje usamljenost koja se odnosi na bliskost, intimnost i osjećaj emocionalne sigurnosti u odnosu s jednom ili nekoliko ključnih osoba.
- Emocionalna usamljenost: Neugodan osjećaj koji proizlazi iz percepcije da osobi nedostaje “intiman odnos” ili da je postojeći odnos nedostatan u pogledu bliskosti, povjerenja ili emocionalne podrške. Emocionalna usamljenost česta je u razdobljima nakon prekida veze ili nakon što osoba postane udovica ili udovac, kada se promijeni dostupnost najbliže figure privrženosti.
- Socijalna usamljenost: Neugodan osjećaj koji proizlazi iz percepcije nepripadanja, slabe socijalne integracije ili doživljaja da je vlastita socijalna mreža manjkava. Socijalna usamljenost se češće javlja nakon preseljenja, promjene škole ili posla ili nakon migracije u drugu državu, kada je potrebno izgraditi nove rutine, kontakte i mjesta pripadanja.
Važno je naglasiti da usamljenost nije isto što i fizička samoća. Osoba može živjeti sama i ne osjećati usamljenost, kao što može biti okružena ljudima i istodobno doživljavati snažnu usamljenost. Ključno je subjektivno tumačenje vlastitih odnosa – osjećaj jesu li “dovoljni” i jesu li “pravi”.
Također, usamljenost nije nužno znak osobnog neuspjeha. Ona može biti signal potrebe: potreba za većom uključenosti u zajednicu, potreba za kvalitetnijom intimnošću ili potreba za promjenom načina na koji osoba uspostavlja i održava odnose. Razlikovanje dimenzija pomaže jer ista strategija ne djeluje jednako dobro za svaku vrstu usamljenosti.
Istraživanje rizičnih čimbenika za socijalnu i emocionalnu usamljenost
Uzorak: 7.885 osoba (57 posto žena); oko polovice u dobi od 50 do 64 godine; 84 posto Nizozemaca; 75 posto živi zajedno s partnerom ili je u braku; 43 posto živi s djecom; 79 posto radi; 58 posto bez kroničnih bolesti i 20 posto s dvije ili više kroničnih bolesti; 20 posto trenutačni pušači; 67 posto tjelesno aktivni.
Mjere
- Socijalna usamljenost: pet čestica iz ljestvice usamljenosti od 11 čestica autora De Jong Gierveld. Primjer: “Mogu se osloniti na svoje prijatelje kad god mi zatrebaju.”
- Emocionalna usamljenost: šest čestica iz iste ljestvice. Primjer: “Osjećam prazninu oko sebe.”
Rezultati
Rizični čimbenici povezani s obje vrste usamljenosti (slične veličine učinaka) uključivali su status useljenika i nizak prihod. Konzumacija alkohola i tjelesna aktivnost, nasuprot tome, bili su povezani s nižom razinom usamljenosti.
U nekim slučajevima veličine učinaka nisu bile slične. Primjerice, život u samačkom kućanstvu, nepostojanje braka ili zajedničkog života, psihološka uznemirenost i suicidalne misli bili su snažnije povezani s emocionalnom usamljenosti, dok su lošije zdravstveno stanje i više kroničnih bolesti bili snažnije povezani sa socijalnom usamljenosti.
Što je s čimbenicima koji su povezani ponajprije s jednom vrstom usamljenosti? Analiza je pokazala da su ženski spol, mlađa dob, trenutačno pušenje i srednja ili viša razina obrazovanja bili povezani s nižom socijalnom usamljenosti. Plaćeni posao i niži indeks tjelesne mase bili su povezani s nižom emocionalnom usamljenosti.
Kako protumačiti nalaz da su osobe koje vježbaju, ali i one koje piju ili puše, rjeđe prijavljivale usamljenost? Jedno razumno objašnjenje jest da su neke od tih navika povezane sa sudjelovanjem u društvenim događajima, gdje se kontakti učvršćuju, a osjećaj pripadanja raste. Drugim riječima, u pojedinim okruženjima ponašanje je “marker” društvene uključenosti, a ne nužno izravni uzrok smanjenja usamljenosti.
Ovakva interpretacija podsjeća na važnu metodološku točku: kada su nalazi opisani kao povezanosti, to ne znači automatski uzročnost. Usamljenost može utjecati na ponašanja, ponašanja mogu utjecati na usamljenost, a i treći čimbenici – primjerice dostupnost društvenih prilika, financijska sigurnost ili zdravstvena ograničenja – mogu istodobno utjecati na oboje.
U praksi je korisno promatrati usamljenost kroz “kontekst života”. Ako netko zbog zdravstvenih razloga rjeđe izlazi, tada socijalna usamljenost može porasti jer se smanjuje kontakt s mrežom. Ako netko radi posao koji je izoliran ili radi od kuće bez zamjenskih rutinskih kontakata, socijalna usamljenost može postati izraženija iako osoba ima jednu blisku vezu. Obrnuto, netko može imati mnogo površnih kontakata, ali doživljavati emocionalnu usamljenost ako nema odnos koji uključuje povjerenje, otvorenost i osjećaj “imam kome pripadati intimno”.
Rizični čimbenici navedeni u rezultatima mogu se razumjeti i kao pokazatelji resursa. Prihod je resurs koji olakšava sudjelovanje u aktivnostima i smanjuje stres. Status useljenika može značiti prekid starih mreža, jezične barijere i potrebu za ponovnim uspostavljanjem zajednice, što je proces u kojem se usamljenost može pojaviti dok se nove veze ne stabiliziraju.
Život u samačkom kućanstvu i nepostojanje partnerske veze često su povezani s emocionalnom usamljenosti jer se smanjuje dostupnost svakodnevne intimne razmjene – kratkih razgovora, dijeljenja briga, fizičke bliskosti i potvrde. Međutim, to ne znači da je usamljenost “neizbježna” kod samaca; znači da je za neke osobe potrebno svjesnije ulaganje u strukture koje donose bliskost, bilo kroz prijateljstva, obitelj ili druge oblike podrške.
Povezanost socijalne usamljenosti s lošijim zdravljem i kroničnim bolestima može odražavati praktične prepreke: umor, bol, ograničenu mobilnost ili češće izostanke iz društvenih aktivnosti. Kada je osobi teže održavati rutinu susreta, mreža se može “stanjiti”, a usamljenost može postati češća. U takvim situacijama intervencije često moraju biti prilagođene realnim mogućnostima – primjerice, kroz dostupnije oblike druženja i postupno obnavljanje kontakata.
Posebno je važno razumjeti da usamljenost nije samo emocionalno stanje, nego i kognitivno stanje: osoba procjenjuje svoje odnose i zaključuje da su nedostatni. Ta procjena može biti pod utjecajem trenutačnog stresa, depresivnih simptoma ili anksioznosti, zbog čega se emocionalna usamljenost može snažno povezati s psihološkom uznemirenošću. To ne znači da su osjećaji “neopravdani”; znači da je doživljaj usamljenosti dio šire slike dobrobiti.
Ako se usamljenost promatra kroz dvije dimenzije, lakše je i razumjeti razlike u “rješenjima”. Za socijalnu usamljenost često je presudno povećati učestalost i raznolikost kontakata te pronaći mjesta gdje se prirodno stvara osjećaj pripadanja – grupe, aktivnosti, timovi, zajednice. Za emocionalnu usamljenost presudno je produbiti kvalitetu odnosa, odnosno izgraditi ili obnoviti jednu ili nekoliko veza s većom razinom povjerenja i intimnosti.
U tom smislu, tjelesna aktivnost može biti povezana s nižom usamljenosti zato što često uključuje rutinu, strukturu i mogućnost susreta s drugima – trening u grupi, šetnje s poznanicima, rekreativne lige. Čak i kada se vježba individualno, bolja energija i raspoloženje mogu olakšati iniciranje kontakta i održavanje društvene uključenosti, što posredno može smanjiti usamljenost.
Slično tome, zaposlenost može biti povezana s nižom emocionalnom usamljenosti jer posao ponekad donosi dnevnu strukturu, osjećaj korisnosti i predvidljive interakcije, a kod nekih ljudi i veću samoučinkovitost. No i ovdje vrijedi oprez: posao može smanjiti usamljenost, ali i povećati je ako je vrlo izoliran, konfliktan ili preopterećujući. Zbog toga se usamljenost ne može objasniti jednom varijablom; ona se bolje razumije kao rezultat odnosa, navika i okolnosti koje se preklapaju.
Ključne poruke
Postoje dvije dimenzije usamljenosti koje je korisno razlikovati u svakodnevnom životu i u procjeni vlastitih potreba.
Socijalna usamljenost odnosi se na manjak povezanosti s drugima i poteškoće u integraciji u socijalne mreže. Istraživanje koje se ovdje razmatra upućuje na to da su osobe s nepovoljnijim socijalno-ekonomskim okolnostima i one koje se suočavaju s iskustvom migracije ili slabijom mrežom podrške izloženije ovoj vrsti usamljenosti.
Emocionalna usamljenost znači odsutnost ili nedostatnost intimnih odnosa. Osobe koje nisu u braku ili partnerskom suživotu, žive same, nemaju posao, imaju viši indeks tjelesne mase ili doživljavaju psihološku uznemirenost (primjerice depresivne ili anksiozne simptome) sklonije su prijaviti emocionalnu usamljenost.
Ako kod sebe prepoznajete rizične čimbenike povezane s usamljenosti, korisno je zauzeti proaktivan pristup poboljšanju situacije – bilo da to znači ciljano jačanje socijalne uključenosti ili ulaganje u stvaranje i produbljivanje intimnih odnosa. Ovo je važno jer emocionalna usamljenost, socijalna usamljenost i doživljaj nepripadanja mogu povećati rizik od nepovoljnih ishoda za mentalno i tjelesno zdravlje.
LinkedIn/ slika: Bangkok Click Studio/Shutterstock
