Možete li se sjetiti posljednjeg trenutka kada ste bili doista pod stresom? Što vam je tada pomoglo da se smirite? Nekima odgovara razgovor s bliskom osobom i osjećaj da ih netko razumije, drugima pomaže kratka šetnja ili nekoliko minuta tišine. Ipak, u svakodnevici često zanemarujemo jednu jednostavnu, a vrlo ljudsku strategiju: fizički dodir. U kontekstu stresa dodir se najčešće spominje kroz masažu ili opuštajuće tehnike, ali novije istraživanje usmjerilo je pozornost na još češći oblik socijalnog dodira-zagrljaj.
U znanstvenoj literaturi već dulje postoji interes za to kako odnosi, podrška i bliskost mijenjaju način na koji tijelo reagira na izazove. Ideja nije samo u tome da se osjećamo bolje, nego i u tome da se mjerljive fiziološke reakcije mogu ublažiti. Upravo zato istraživače zanima može li zagrljaj, kao kratka i spontana gesta, prije stresnog zadatka utjecati na biološke pokazatelje stresa. Njemačka studija, objavljena u akademskom časopisu PLoS ONE, fokusirala se na pitanje može li zagrljaj neposredno prije stresne situacije promijeniti razinu hormona stresa, krvni tlak i subjektivne doživljaje sudionika.
Važno je odmah razjasniti okvir: istraživanje je provedeno u laboratorijskim uvjetima, gdje se stres može pouzdano izazvati i mjeriti, ali se istodobno ne može u potpunosti oponašati stvarni život. Ipak, upravo laboratorij omogućuje usporedivost između sudionika i jasnije zaključivanje o tome što je uzrok, a što posljedica. U ovom slučaju istraživače je zanimalo hoće li zagrljaj prije zadatka koji je neugodan i socijalno evaluiran promijeniti reakciju organizma na stres.
Stres nije samo osjećaj nelagode ili ubrzanog razmišljanja; on je i fiziološki proces. Kada procijenimo da je situacija zahtjevna ili prijeteća, aktiviraju se sustavi koji pomažu tijelu da se prilagodi: ubrzava se rad srca, raste napetost mišića, a hormonalni sustavi reguliraju energiju i budnost. Jedan od ključnih hormona u toj priči je kortizol. Kortizol pomaže mobilizirati energiju i usmjeriti pažnju, ali dugotrajno ili pretjerano povišene razine mogu biti povezane s nepoželjnim posljedicama. Stoga je razumljivo zašto se istražuje može li zagrljaj utjecati na kortizol u situaciji akutnog stresa.
Nova studija o stresu i zagrljaju
U studiji su istraživači pozvali parove u laboratorij i nasumično ih rasporedili u jednu od dvije situacije. U eksperimentalnoj situaciji partnerima je bilo dopušteno da se zagrle 20 sekundi prije nego što sudjeluju u postupku poznatom kao Socially Evaluated Cold Pressor Test (SECPT). Taj je postupak etablirana metoda za izazivanje stresa u psihološkim eksperimentima. Tijekom testa sudionici uranjaju ruku u kupku ledeno hladne vode na najviše tri minute.
Sudionici su dobili uputu da izvuku ruku iz vode ako više ne mogu izdržati hladnoću. To znači da je u proceduru ugrađen element osobne granice-osoba odlučuje kada je podražaj preintenzivan. No stres ne proizlazi samo iz fizičke neugode. Tijekom SECPT-a sudionici su snimani kamerom i upućeni da stalno gledaju u tu kameru. Uz to, nisu smjeli razgovarati. Ako bi sudionik prekršio upute, eksperimentator bi ga opomenuo.
Takav dizajn stvara dva sloja stresa. Prvi je fiziološki stres koji proizlazi iz neugode hladnoće-tijelo se bori s intenzivnim osjetilnim podražajem i pokušava održati kontrolu nad reakcijom. Drugi je psihosocijalni stres koji se pojavljuje zbog snimanja i evaluacije-osoba je svjesna da je promatrana i da joj se ponašanje procjenjuje. Upravo kombinacija fizičke neugode i socijalne evaluacije čini SECPT pouzdanim načinom da se u laboratoriju izazove stres, a da se pritom ne ugrozi sigurnost sudionika.
Uz eksperimentalnu situaciju postojala je i kontrolna situacija u kojoj su sudionici morali provesti SECPT, ali im nije bilo dopušteno da se unaprijed zagrle. Time je omogućena izravna usporedba: sve je bilo jednako osim jedne komponente-zagrljaj prije testa. U oba uvjeta znanstvenici su mjerili razinu kortizola, jer je kortizol ključni biološki pokazatelj reakcije na stres. Sudionici su, osim toga, ispunili upitnik o svojim emocijama tijekom eksperimenta, a izmjeren im je i krvni tlak.
Ovakav set mjera omogućuje uvid u tri razine iskustva. Kortizol govori o hormonalnom odgovoru, krvni tlak o kardiovaskularnom odgovoru, a upitnik o subjektivnom doživljaju. U praksi te razine ne moraju uvijek ići u istom smjeru: osoba se može osjećati napeto, a fiziološki pokazatelji mogu biti umjereni-ili obrnuto. Upravo zato je zanimljivo promatrati kako zagrljaj utječe na različite ishode, a ne samo na jednu mjeru.
Ključna prednost ovakvog dizajna je jasna kontrola. Ipak, važno je imati na umu da laboratorij nije dnevni boravak, a zagrljaj u eksperimentu nije nužno isti kao spontan zagrljaj u stvarnom životu. Unatoč tomu, sama činjenica da je zagrljaj standardiziran na 20 sekundi čini ga metodološki “čistim” podražajem koji se može uspoređivati između sudionika.
Koji su bili rezultati studije?
Istraživači su najprije provjerili zadovoljstvo vezom među parovima i utvrdili da je ono visoko. Također nisu pronašli razlike u zadovoljstvu vezom između eksperimentalne i kontrolne skupine koje bi mogle objasniti rezultate. To je važno jer bi inače bilo teško znati je li učinak povezan sa samim postupkom ili s kvalitetom odnosa. Drugim riječima, željeli su izbjeći situaciju u kojoj bi zagrljaj imao različito značenje ovisno o tome doživljava li ga osoba kao ugodan ili napet.
U sljedećem koraku analizirali su razine kortizola. Pokazalo se da su 15 minuta i 25 minuta nakon SECPT-a razine kortizola bile više nego prije testa. To potvrđuje da je postupak uspješno izazvao stres. U laboratorijskim istraživanjima to je bitno jer se time provjerava funkcionira li stresor: ako nema porasta kortizola, teško je procjenjivati bilo kakav učinak zagrljaja.
Zanimljivo je da su muškarci pokazali značajno veće lučenje kortizola nego žene, što je istraživače navelo da spol uključe u daljnje analize. Kada su usporedili eksperimentalni uvjet koji je uključivao zagrljaj od 20 sekundi s kontrolnim uvjetom bez zagrljaja, dobili su neočekivan nalaz: zagrljaj je smanjio razinu kortizola, ali samo kod žena. Kod muškaraca zagrljaj nije imao isti učinak na kortizol.
Važno je naglasiti i ono što nije pronađeno. Zagrljaj nije utjecao na krvni tlak, niti je promijenio rezultate upitnika o emocijama. To sugerira da je učinak, barem u ovom eksperimentu, bio specifičniji i usmjeren na hormonalnu razinu kod jednog dijela sudionika, dok se druge mjere nisu pomaknule. Takav obrazac može djelovati zbunjujuće-očekivali bismo da se osoba i “osjeća” manje pod stresom ako su biološki pokazatelji niži-no u psihofiziologiji to nije neuobičajeno.
Kako tumačiti nalaz da zagrljaj djeluje na kortizol kod žena, ali ne i kod muškaraca? Studija sama po sebi ne dokazuje mehanizam, ali otvara nekoliko razumnih interpretacija. Jedna je mogućnost da žene, u prosjeku, drugačije koriste socijalnu podršku u regulaciji stresa, pa zagrljaj prije stresnog zadatka snažnije aktivira sustave smirenja. Druga mogućnost je da se u laboratorijskim uvjetima muškarci i žene razlikuju u načinu procjene same situacije, pa se i hormonski odgovor različito “poravnava” s kratkom gestom bliskosti.
U raspravama o dodiru često se spominje i uloga oksitocina, hormona koji je povezan s vezivanjem, povjerenjem i osjećajem sigurnosti. Iako ova studija nije mjerila oksitocin, ideja da zagrljaj može pojačati osjećaj sigurnosti neposredno prije stresora uklapa se u širi okvir istraživanja o socijalnoj podršci. U tom smislu zagrljaj može djelovati kao kratki signal: “Nisi sama, imaš oslonac.” Taj signal možda je posebno relevantan kod onih koji u stresu traže smirenje kroz odnos i bliskost.
Jednako je važno promatrati kontekst odnosa. U studiji su sudjelovali parovi s visokim zadovoljstvom vezom. To znači da zagrljaj dolazi iz odnosa koji sudionici percipiraju pozitivno. U situacijama gdje odnos uključuje napetost, nepovjerenje ili ambivalenciju, isti zagrljaj može imati potpuno drugačiji učinak-ili ga uopće neće biti. Drugim riječima, učinak ne proizlazi samo iz fizičkog kontakta, nego iz značenja koje kontakt ima za osobu.
U praktičnom smislu, nalaz se može prevesti na svakodnevne situacije u kojima se unaprijed očekuje stres-poput razgovora za posao, važnog sastanka, prezentacije ili neugodnog razgovora. Za žene u stabilnoj i zadovoljavajućoj vezi, zagrljaj neposredno prije takve situacije može biti jednostavan način da se ublaži biološki odgovor na stres, barem na razini kortizola. To ne znači da će nestati nervoza ili da će se promijeniti krvni tlak, nego da tijelo može pokazati blažu hormonalnu reakciju.
No jednako tako, rezultate treba tumačiti odmjereno. Studija ne govori da je zagrljaj univerzalni “lijek” protiv stresa, niti da će svaki zagrljaj djelovati jednako. Također ne govori da muškarci ne mogu imati korist-samo da u ovom dizajnu nije zabilježen učinak na kortizol. Moguće je da bi drugačija vrsta podrške, drugačiji trenutak ili drugačiji oblik dodira pokazao drugačiji obrazac. U istraživanjima stresa često je presudna nijansa: tko pruža podršku, u kojem odnosu, u kojem trenutku i s kakvim doživljajem sigurnosti.
Još jedna važna dimenzija je subjektivni osjećaj. Budući da upitnici o emocijama nisu pokazali razliku, zagrljaj možda djeluje “tiho”-osoba se može osjećati podjednako napeto, ali se hormonalni vrh ublažava. U svakodnevnom životu to može biti relevantno jer ljudi često traže strategije koje ne moraju nužno promijeniti misli u nekoliko sekundi, ali mogu pomoći tijelu da se brže vrati u ravnotežu nakon stresnog okidača.
Ujedno se nameće i pitanje granica i pristanka. Zagrljaj ima potencijalnu korist samo ako je dobrodošao. Ako osoba ne želi dodir, ili ako se osjeća prisiljeno, tada se signal sigurnosti pretvara u signal ugroze-što može pojačati stres. Stoga je u praksi smisleno govoriti o dogovorenom zagrljaju, koji dolazi iz odnosa povjerenja i u trenutku kada je obema osobama ugodan.
Za neke ljude zagrljaj je prirodan način povezivanja, dok je drugima neugodan zbog osobnih preferencija, kulturnih normi ili prethodnih iskustava. I to je dio slike: učinkovitost socijalnih strategija za regulaciju stresa ovisi o kompatibilnosti s osobnošću i navikama. U tom smislu zagrljaj može biti odlična opcija za one kojima dodir donosi osjećaj stabilnosti, dok će drugi bolje reagirati na razgovor, humor, ritual pripreme ili kratko disanje.
U ovoj studiji zagrljaj je bio kratak i vremenski definiran-20 sekundi-što je zanimljivo jer se radi o realističnom trajanju koje se može primijeniti u svakodnevici. Ne zahtijeva posebne uvjete, ne traži opremu, ne troši vrijeme i ne uključuje složene upute. Upravo ta “niskopragovna” priroda čini zagrljaj privlačnim kao potencijalnu strategiju, pod uvjetom da je dobrovoljan i da dolazi iz odnosa koji pruža sigurnost.
Ipak, laboratorij ne može u potpunosti obuhvatiti složenost života. U stvarnosti stres često nije jednokratan, nego se gomila; ponekad je povezan s kroničnim pritiscima, nedostatkom sna, financijskim brigama ili zdravstvenim problemima. U takvim okolnostima jedan zagrljaj može biti koristan trenutak predaha, ali neće zamijeniti šire navike brige o sebi i socijalne podrške. U okviru akutnog, kratkotrajnog stresa, zagrljaj se u ovoj studiji pokazao kao potencijalno relevantan biološki modulator-barem za žene.
Iz perspektive odnosa, ovi rezultati podsjećaju da bliskost nije samo emocionalni luksuz, nego i mogući regulator tjelesnih sustava. Kada se zagrljaj doživljava kao siguran i podržavajući, on može biti dio “mikro-intervencija” koje ne mijenjaju nužno okolnosti, ali mogu mijenjati način na koji tijelo prolazi kroz zahtjevne trenutke. To je važna poruka u svijetu u kojem stres često rješavamo isključivo kognitivnim strategijama, zaboravljajući da je tijelo jednako uključeno u proces.
Slika: Just Life/Shutterstock
LinkedIn slika: Rawpixel.com/Shutterstock
