Na Father’s Day dobro je zastati i razmisliti ne samo o čovjeku koji nas je podizao, nego i o jeziku kojim ga oslovljavamo – te o tome zašto nam treba više od jedne riječi da bismo opisali odnos koji se s vremenom mijenja. Jedna nas riječ približava djetinjstvu, druga zazvuči ozbiljnije, treća je topla i obiteljska, a četvrta kao da pripada javnom prostoru. Kad biramo kako ćemo se nekome obratiti, biramo i ton: nježnost, distancu, poštovanje, šalu, naviku. A ta se sitna odluka često događa automatski, bez razmišljanja, i baš zato vrijedi pogledati odakle te riječi dolaze i što sve mogu značiti.
dada
Krenimo doslovno od početka: jedan od najranijih načina na koji dijete uspijeva uputiti se prema svome otac pojavljuje se kroz brbljanje. Kad lingvisti proučavaju odnos između tzv. riječi iz dječjeg govora i glasova koje dojenčad proizvodi, često ističu da je dada među najjednostavnijim slogovima koje beba može izgovoriti. Slično je i s mama, koja se sastoji od glasova čestih u ranom dječjem govoru. Odrasli zatim te zvukove prepoznaju, ponavljaju ih i postupno im pridružuju značenje, kao da djetetovu vokalizaciju prevode u “pravu” riječ.
Oko toga imaju li same bebe jasnu namjeru kad izgovaraju dada vodi se živa rasprava. Moguće je da, barem u početku, dijete samo uvježbava novootkrivene govorne mogućnosti, a da su roditelji ti koji u tome čuju poruku. Ipak, ono što je sigurno jest da ponavljanje ima veliku ulogu: kad odrasli vraćaju iste slogove natrag djetetu – uz osmijeh, pokazivanje, gestu ili približavanje – dijete dobiva mapu: ovaj zvuk se veže uz ovu osobu. Tako se u obiteljskom krugu stvara mala jezična petlja u kojoj se zvuk, emocija i osoba stapaju u jednu oznaku.
U tom smislu, dada nije samo “riječ” nego i ritual. U njoj ima ritma, ponavljanja i lakoće izgovora. Upravo zato takvi slogovi preživljavaju: kratki su, zvuče jasno, mogu se izgovoriti i kad je dijete umorno ili uzbuđeno. A odraslima su zahvalni jer se lako dozivaju, lako tepaju i lako se “prilijepe” uz sliku osobe koja je bliska. Kad dijete kaže dada, ono ne izgovara biografiju; izgovara odnos u nastajanju, a taj odnos s vremenom dobiva i druge, složenije nazive.
dad
Oznaka dad prvi se put pojavljuje u engleskom jeziku u 1500-ima. Vjerojatno je nastala kao skraćeni oblik dječjeg dada i dugo je bila riječ koju su prvenstveno koristila djeca. No u posljednjim desetljećima dad sve češće koriste i odrasli, što sugerira da im se sviđa bliskost i djetinja intimnost koju ta riječ nosi. Kao da se u njoj čuva sjećanje na vrijeme kad je otac bio prije svega netko tko se traži pogledom, a tek onda figura autoriteta.
Zanimljivo je kako jedna kratka riječ može promijeniti društvenu “težinu” ovisno o tome tko je izgovara. Kad je izgovara dijete, dad zvuči kao prirodan nastavak brbljanja; kad je izgovara odrasla osoba, ona zvuči kao svjesna odluka da se zadrži toplina. U obitelji se često vidi ta podjela: netko će u ozbiljnim situacijama posegnuti za formalnijim nazivom, a u opuštenim trenucima vratiti se na kraći, nježniji oblik. Tako se u istom domu mogu preklapati razni registri, a izbor riječi postaje način da se upravlja emocionalnom udaljenošću.
Takve promjene nisu samo “moda” nego i ogledalo odnosa. Kad odrasli sve češće biraju riječ koja zvuči dječje, to može značiti da žele naglasiti privatnu stranu obitelji, prijateljstvo i svakodnevicu. Usto, u jeziku se često događa da riječi koje su nastale u dječjem govoru kasnije postanu općeprihvaćene, pa im se status promijeni. Ono što je nekoć bilo “samo za klince” ponekad postane normalno i za razgovor među odraslima. Ipak, čak i tada u riječi ostaje trag porijekla – kao mala napomena da se odnos prema otac ne sastoji samo od obaveza, nego i od ranih zvukova i navika.
papa
Iako se papa ponekad čuje i u dječjem brbljanju, povijest toga da odrasli u engleskom koriste papa zapravo je prilično novija. Oxford English Dictionary navodi da je riječ ušla u upotrebu kao uglađen posuđen izraz, zajedno s mama, iz francuskog. To joj odmah daje drukčiju boju: nije samo spontani dječji zvuk, nego i društveni signal, nešto što može zvučati “otmjeno” ili barem kulturno obilježeno.
Popularna u 1600-ima i 1700-ima, koristila se kao pristojan naziv za oca, osobito kad se naglašavao drugi slog, poput puh-pa, a ne prvi, poput pa-pa. Razlika u naglasku može zvučati sitno, ali u jeziku takve sitnice često nose poruku o pripadnosti, odgoju i stilu. Jedna varijanta može djelovati svečanije, druga djetinjastije; jedna može pripadati salonu, druga dječjoj sobi. U 19. stoljeću papa se sve više veže uz dječji govor, vjerojatno zbog sličnosti s tepavim oblicima, dok su dad i father ostajali “moderniji” izbor za odrasle.
U obiteljima koje govore više jezika, papa se često doživljava kao “neutralan” most između tradicija. Može ga lako izgovoriti dijete, ali može zvučati i dovoljno odraslo kad ga izgovori netko tko želi zadržati nježnost bez prevelike dječje boje. Upravo zato ponekad opstaje u kućama gdje se svakodnevno preskače s jezika na jezik: kratko je, jasno i nosi bliskost. U takvim situacijama otac može imati više imena, a svako ime “pali” drugačiji dio obiteljske priče.
pop/pops
Kao i dad, pop je vjerojatno izvedenica – ovaj put od papa. No za razliku od papa, pop se uglavnom koristi kao kolokvijalni izraz u američkom engleskom. Pritom se pojavljuje kasnije: Oxford English Dictionary ne nalazi upotrebu u tisku prije 1840, a neki drugi rječnici navode spomen iz 1838. Slovo s u obliku pops djeluje kao umanjenica koja dodaje simpatičnost ili zaigranost – na sličan način kao što se u slengu zna pojaviti adorbs za adorable.
U tim oblicima vidi se kako jezik voli “omekšati” odnos prema roditelju. Umanjenice, nadimci i skraćenice često nastaju u zajednicama gdje se bliskost podrazumijeva, a humor je dopušten. Kad netko kaže pop, često ne misli samo na roditeljsku funkciju, nego na osobu s navikama, šalama, možda i na određeni tip muškosti u obitelji. Takav naziv može nositi toplinu, ali i laganu distancu: nije posve dječji, nije posve formalan, nego negdje između – praktičan za razgovor, pogodan za prisjećanje, dovoljno neozbiljan da ublaži napetost.
U isto vrijeme, ovi oblici pokazuju kako se riječ može širiti kroz kulturu, film, glazbu i općenito popularni govor, pa je ljudi preuzimaju i kad im nije “izvorni” izbor. U nekim će obiteljima pops zvučati prirodno, u drugima pomalo glumljeno; sve ovisi o tome pripada li tom kućnom registru. A upravo kućni registri često čuvaju najviše raznolikosti: u njima otac može biti i službeni, i smiješan, i umoran, i nježan – pa nije čudno da jezik nudi više ulaza u isti odnos.
father
Riječ father bila je glavni način da se u engleskom imenuje otac praktički otkad postoje zapisi o razgovoru na tu temu. Lingvisti smatraju da se father razvio iz brbljanog pa u kombinaciji sa sufiksom u mnogo ranijem razdoblju razvoja ljudskog jezika, prije pisanih izvora. Iako zvuči formalnije i “odraslije”, poput drugih naziva za oca, i dalje se često tumači kao riječ koju je na početku potaknuo dječji govor, a zatim je dobila šire značenje.
To je dobar podsjetnik da formalnost ne znači nužno hladnoću. Ponekad formalnija riječ služi da se u javnom prostoru jasno označi uloga, primjerice kad govorimo o obitelji u administrativnom, pravnom ili društvenom kontekstu. U privatnom prostoru ista osoba može imati drugi naziv. Tako se u jeziku gradi višeslojnost: jedan naziv prikazuje funkciju, drugi prikazuje bliskost, treći prikazuje naviku. Kad se ti slojevi izmjenjuju, mijenja se i naša slika o tome tko je otac u određenom trenutku – netko tko brine, netko tko postavlja granice, netko tko se šali, netko tko uči.
Ako se vratimo na početnu točku, vidimo da je dječji govor odigrao veliku ulogu u razvoju jezika kojim govorimo o očinstvu. Čak i kad mislimo da biramo “ozbiljnu” riječ, u pozadini često stoji vrlo rano iskustvo zvuka i ponavljanja. To objašnjava zašto se mnogi nazivi za otac u različitim jezicima oslanjaju na slične jednostavne slogove: dijete ih može proizvesti, odrasli ih mogu prepoznati, a obitelj ih može pretvoriti u svakodnevnu oznaku. U praksi to znači da se kroz jedan kratki naziv prenosi čitava povijest odnosa, od brbljanja do razgovora odraslih.
U svemu tome važna je i činjenica da nije nužno “ispravno” imati samo jedan naziv. Kad se odnos s vremenom mijenja, mijenja se i potreba da ga uhvatimo riječima. U jednom razdoblju života otac je netko koga dozivamo da nam pomogne, u drugom netko s kim pregovaramo, u trećem netko koga razumijemo iz nove perspektive. Jezik zato nudi više rješenja: neka su nastala iz dječjeg zvuka, neka iz društvenog posuđivanja, neka iz formalnih tradicija. A između njih se stalno krećemo, često i u istom razgovoru, birajući riječ koja najbolje odgovara trenutku, tonu i onome što želimo reći – ili prešutjeti.
