Nedavni pregled znanstvenih radova objavljen u Journal of Current Opinion in Psychology objašnjava zašto naizgled plemenit čin odricanja može imati skrivene negativne posljedice i za osobu koja se odriče i za osobu koja to odricanje prima u partnerskom odnosu. Prema zaključcima pregleda, ti se učinci mogu postupno nakupljati i s vremenom otvoriti veće teškoće u kvaliteti odnosa, svakodnevnom zadovoljstvu i načinu na koji partneri tumače namjere jedno drugoga.
„Svakako je časno staviti vlastiti interes po strani zbog partnera ili veze“, objašnjava psihologinja Francesca Righetti. „Međutim, naša istraživanja pokazuju da za osobu koja daje i za osobu koja prima postoji zahtjevan ‘dan poslije’ – emocionalno, kognitivno i relacijski.“ U praksi to znači da žrtva nije samo jednokratan događaj, nego iskustvo koje ostavlja trag u raspoloženju, doživljaju pravednosti i osjećaju bliskosti.
Righettin pregled pristupio je temi odricanja u odnosima iz više kutova analizirajući rezultate više od 80 ranijih studija. Umjesto da se žrtva promatra samo kao „dobro djelo“, analizirano je kako nastaje, kako se doživljava te koje kratkoročne i dugoročne posljedice može imati za oba partnera. Posebna je pozornost posvećena tome kako ljudi procjenjuju vlastito odricanje – i kako ta procjena mijenja emocionalni ishod.
- Spremnost na žrtvu
- Sam čin žrtvovanja
- Zadovoljstvo nakon žrtve
- Troškovi žrtve
Na temelju tih aspekata istraživači su žrtvu u partnerskim odnosima opisali kao „iznimno skupo prosocijalno ponašanje“. Pritom „skupo“ ne znači nužno materijalni trošak, nego psihološki teret: umor, pad raspoloženja, osjećaj gubitka osobne autonomije ili dojam da se vlastite potrebe stalno odgađaju. Kada se takav obrazac ponavlja, partneri sve teže odvajaju pojedinačni čin od šire slike o odnosu.
„Osoba koja daje nakon žrtvovanja često doživljava nižu razinu dobrobiti, a osoba koja prima može početi osjećati dvosmislene emocije u vezi s odricanjem i partnerom“, objašnjava Righetti. „S jedne strane, primatelj se može osjećati viđeno, voljeno i prihvaćeno, a s druge može osjetiti krivnju i dug.“ Upravo ta mješavina emocija zna biti nezgodna – zahvalnost se može pretvoriti u pritisak, a bliskost u obvezu koju je teško nositi bez nelagode.
Žrtva se od drugih prosocijalnih ponašanja razlikuje po tome što uključuje odustajanje od vlastitih preferencija ili ciljeva zbog druge osobe. Kod mnogih drugih oblika pomoći – primjerice, davanja podrške, utjehe ili praktične asistencije – ljudi ne moraju nužno napustiti nešto što im je osobno važno. Ovdje je ključna razlika: u žrtvi se često odričete upravo onoga što biste inače izabrali za sebe, i zato je emocionalna cijena osjetljivija.
„Odricanje je skupo jer od osobe traži da se odrekne vlastitih preferencija i ciljeva“, pojašnjava Righetti. „Usmjeravanje pažnje na te troškove pokazuje se posebno štetnim za dobrobit osobe koja se odriče i za odnos.“ Drugim riječima, nije presudno samo što se dogodilo, nego i na što se um usredotočio nakon toga: ako se u središte stavi gubitak, žrtva se doživljava kao umanjenje vlastite vrijednosti; ako se u središte stavi smisao, doživljaj može biti podnošljiviji.
U svakodnevnim situacijama žrtva može izgledati vrlo „normalno“: odricanje od slobodne večeri, promjena planova zbog partnerove obitelji, preuzimanje dodatnih obveza u kućanstvu ili odustajanje od vlastitog hobija kako bi odnos funkcionirao mirnije. Problem nastaje kada odricanje postane jednosmjerno ili se počne podrazumijevati. Tada partner koji se odriče može osjećati da se njegova elastičnost uzima zdravo za gotovo, a partner koji prima može osjećati da mora stalno uzvraćati – i oboje ulaze u petlju napetosti.
Righettin pregled istaknuo je i nalaz da su žene bile osobito sklone doživjeti nižu razinu dobrobiti nakon što su se odrekle nečega u odnosu. Važno je razumjeti da takav nalaz ne mora značiti da je žrtva „lošija“ kada je čini žena, nego da kontekst, očekivanja i društveni obrasci mogu utjecati na to kako se odricanje vrednuje, kako ga partneri tumače i koliko se priznanja za njega dobiva.
Iako se razlozi te sklonosti i dalje istražuju, Righetti nudi oprezno objašnjenje: „Mislimo da bi moglo biti da žene u vezi žrtvuju više te da se, zbog društvenih uloga, od njih više očekuje da se odriču, a zauzvrat ne dobivaju jednako priznanje i potvrdu kao muškarci.“ U takvim okolnostima žrtva može donijeti više troškova nego koristi, jer se doživljava kao obveza, a ne kao slobodan izbor.
Takva dinamika može promijeniti i način komunikacije. Partner koji se često odriče može početi šutjeti kako ne bi izazvao konflikt – ali šutnja ne uklanja osjećaj nepravde, nego ga odgađa. S druge strane, partner koji prima može početi izbjegavati temu zahvalnosti jer se boji da će svaka zahvala otvoriti razgovor o dugovanju. Rezultat može biti distanca: manje spontanosti, manje humora, manje zajedničke lakoće, i više računanja tko je što učinio.
U praksi je korisno razlikovati žrtvu koja je jednokratna i jasno dogovorena od žrtve koja postaje obrazac. Jednokratno odricanje može imati smisla kada se radi o situaciji koju nije moguće drugačije riješiti, kada je razlog transparentan i kada postoji osjećaj uzajamnosti u širem vremenskom okviru. Obrazac, međutim, nastaje kada se očekuje da jedna osoba stalno „drži leđa“ – i tada se čak i male odluke počinju doživljavati kao test lojalnosti.
Righetti upozorava da žrtvu nije korisno promatrati kao inherentno negativnu ili inherentno pozitivnu, jer su u većini odnosa određena odricanja neizbježna. Ono što se može mijenjati jest način na koji osoba procjenjuje narav i nužnost odricanja: je li to doživljeno kao ulaganje u zajednički život, kao privremena prilagodba, kao gubitak osobne slobode ili kao dokaz da odnos nije uravnotežen. Ta procjena snažno određuje emocionalni ishod nakon svakog takvog čina.
Ako se u vlastitoj vezi borite s time kada se odricati, a kada ne, Righetti predlaže dvije praktične smjernice. One ne obećavaju „savršeno rješenje“, nego pomažu da se žrtva sagleda preciznije, da se smanji emocionalni trošak i da se izbjegne nepotrebno nakupljanje zamjeranja. Ključno je da oba partnera razumiju što se događa – ne samo na razini ponašanja, nego i na razini doživljaja.
- Promijenite na što se usredotočujete: Ako se nakon odricanja usredotočite na ono što ste izgubili, vjerojatnije je da ćete doživjeti pad osobne dobrobiti i zadovoljstva odnosom. Zato Righetti potiče da se namjerno pogleda „svjetlija strana“ – primjerice, kako je partneru pomoglo, što ste vi ili partner naučili iz iskustva ili da se prepoznate kao osoba koja može biti velikodušna bez osjećaja poništenja vlastitih potreba. Ovdje je važno ne romantizirati žrtvu, nego joj dati smisao koji ne potkopava samopoštovanje. Korisno je i jasno imenovati granicu: možete reći da ste nešto učinili rado, ali i da to ne želite pretvoriti u standard. Na taj način žrtva ostaje izbor, a ne obveza.
- Preispitajte potrebu za odricanjem: Ponekad su prilagodbe nužne da bi odnos opstao ili da bi se prebrodila konkretna životna faza. Međutim, postoje situacije u kojima se odricanje može izbjeći uz malo planiranja i prilagodbe. Righetti navodi primjer selidbe zbog partnerove poslovne prilike ili situacije u kojoj jedan partner želi vikend provesti s roditeljima, a drugi ne. U prvom slučaju jedna osoba može žrtvovati vlastitu priliku ili se može tražiti rješenje u kojem se partneri sele zajedno; važno je da odluka bude zajednička i da se otvoreno govori o posljedicama. U drugom slučaju žrtva često nije nužna: ako jedan partner želi provesti vikend s roditeljima, a drugi ne, mogu odlučiti provesti vikend odvojeno uz dogovor o vremenu koje će kasnije provesti zajedno. Time se čuva odnos i smanjuje napetost za oboje, jer se ne proizvodi dodatno zaduživanje ni prikrivena ljutnja.
U mnogim vezama izazov nije u tome postoji li žrtva, nego kako se o njoj razgovara prije i poslije. Kada se partneri dogovore unaprijed, odricanje se rjeđe doživljava kao iznenadni gubitak. Kada se razgovara poslije, smanjuje se rizik da primatelj osjeti dug koji ne zna kako vratiti. Kratka rečenica priznanja, jasna potvrda da se čin ne očekuje stalno i otvoreno pitanje „što ti treba sljedeći put da ti bude lakše“ mogu promijeniti emocionalnu dinamiku bez velikih gesti.
Važno je i razlučiti odricanje od ugađanja. Žrtva je često povezana s vrijednostima i prioritetima, dok ugađanje može nastati iz straha od konflikta. Ako se odričete kako biste izbjegli nezadovoljstvo druge osobe, cijena je obično viša – jer ne dobivate osjećaj smisla, nego osjećaj prisile. U takvim okolnostima čak i mala prilagodba može ostaviti velik trag: osoba se poslije može osjećati prazno, razdražljivo ili nevidljivo, a partner možda ni ne zna da je do odricanja došlo.
Jedna od praktičnih posljedica ovakvih uvida jest da odnos bolje funkcionira kada postoji prostor za neovisne preferencije. Ako svaki različit izbor postane prijetnja bliskosti, partneri se brzo nađu u scenariju u kojem je žrtva stalna valuta ljubavi. Kada, međutim, postoji dopuštenje da ponekad svatko slijedi vlastite potrebe bez kazne ili predbacivanja, odricanje se rjeđe doživljava kao jedini dokaz predanosti. Tada i situacije u kojima je prilagodba doista potrebna imaju više šanse da prođu bez gorčine.
Parovi stoga u svakodnevici moraju navigirati takve situacije i procjenjivati kada je nužno da se jedno od njih odrekne nečega, a kada je moguće da svatko slijedi vlastite preferencije i ciljeve, a da nakon toga ostanu emocionalno stabilni i međusobno uvaženi. U tom procesu pomaže jasno imenovanje: što se točno daje, na koliko dugo, uz koju razinu uzajamnosti i uz kakvo priznanje. Kada su ti elementi izgovoreni, žrtva se rjeđe pretvara u tihu zamjerku, a češće ostaje svjesna odluka koja ne razara dobrobit ni jedne strane.
