Kako promjena pogleda na seks može poboljšati dobrobit muškaraca s niskom seksualnom željom
Društveni stereotip o seksualnoj želji u vezama često polazi od pretpostavke da muškarci uvijek žele seks, dok žene „čuvaju vrata“ intimnosti. U praksi se mnogi parovi ne uklapaju u ovu sliku: kod znatnog broja muškaraca javlja se niska seksualna želja, a oni se zbog toga osjećaju zbunjeno, posramljeno ili kao da se s njima „nešto ozbiljno događa“. Dijagnostički priručnik DSM-5 prepoznaje stanje nazvano hypoactive sexual desire disorder (skraćeno HSDD), a istraživanja upućuju na to da se niska seksualna želja može pojavljivati kod otprilike 1 do 20 posto muškaraca, što znači da se s ovim izazovom nosi značajan broj ljudi.
Muškarci koji ispunjavaju kriterije za HSDD doživljavaju dugotrajnu odsutnost ili znatno smanjenu učestalost seksualnih misli, maštarija i seksualne želje tijekom najmanje šest mjeseci, a pritom zbog toga osjećaju jasno izraženu patnju. Niska seksualna želja ne znači samo „manje interesa za seks“, nego često narušava sliku o sebi, odnos s partnerom i cjelokupnu dobrobit. U kontekstu seksualne terapije poznata je kao kompleksan i zahtjevan problem, ali nova istraživanja pokazuju da način na koji muškarci emocionalno obrađuju i „uokvire“ svoje iskustvo može bitno utjecati na to kako žive s ovim stanjem, osobito unutar dugotrajnih intimnih veza.
Razumijevanje poremećaja niske seksualne želje
Iako je istraživanja o muškoj varijanti HSDD-a još uvijek relativno malo, stručnjaci se uglavnom slažu da najbolji okvir za razumijevanje nudi biopsihosocijalni model. Biološki gledano, promjene u hormonalnoj ravnoteži – primjerice niže razine testosterona u odnosu na uobičajene vrijednosti – mogu pokrenuti lanac događaja u kojem se postupno razvija niska seksualna želja. Takve promjene utječu na razinu energije, tjelesnu vitalnost i raspoloženje, pa se muškarac može osjećati iscrpljeno, bezvoljno ili potišteno, a sve to dodatno slabi spontan seksualni interes.
Psihološki faktori dodatno se nadovezuju na te biološke promjene. Dugotrajni stres na poslu, briga oko financija, skrivena anksioznost ili epizode depresivnog raspoloženja često mijenjaju način na koji osoba doživljava vlastito tijelo i seksualnost. Ako se muškarac dugo osjeća preopterećeno, moguće je da će niska seksualna želja postati način na koji njegov organizam „gasi program“ kako bi uštedio energiju. S vremenom se javlja začarani krug: što je više brige oko problema, to je veći pritisak i napetost prije intimnog odnosa, a tada je vjerojatnije da će se želja povući.
Društveni i relacijski faktori dodatno kompliciraju sliku. U mnogim kulturama i dalje se očekuje da muškarac bude taj koji „pokreće“ seks, što muškarca s iskustvom da je njegova niska seksualna želja uporno prisutna može dovesti do snažnog osjećaja srama ili neadekvatnosti. U dugim vezama i brakovima spontana želja ionako prirodno oscilira, a niska seksualna želja može dovesti do nesporazuma, ljutnje ili osjećaja odbijanja kod partnera. Dok jedan partner misli da nije privlačan, drugi se možda povlači jer se boji dodatnih konflikata.
Istraživački tim kojim je rukovodila Grace Wang, doktorandica kliničke psihologije na Sveučilištu Dalhousie, a nadzirala ga profesorica psihologije Natalie Rosen, fokusirao se upravo na ovaj relacijski aspekt. Htjeli su ispitati kako način emocionalne regulacije muškaraca s dijagnozom HSDD, ali i njihovih partnera, oblikuje seksualnu komunikaciju u vezi te kako je sve to povezano s njihovom seksualnom i općom dobrobiti. U istraživanje su uključena oba partnera – onaj koji doživljava nisku seksualnu želju i onaj koji je njezin neposredni svjedok.
U objašnjenju cilja rada, Wang je istaknula koliko je važno da se ne proučava samo pojedinca, nego i dinamika odnosa u kojem se niska seksualna želja pojavljuje. Parovi su ispunjavali upitnike o seksualnoj komunikaciji, zadovoljstvu odnosom, stupnju patnje zbog problema i vlastitom stilu emocionalne regulacije. Na taj je način bilo moguće vidjeti kako se obrasci nošenja s emocijama – primjerice, otvorenost ili povlačenje – odražavaju na to kako partneri pričaju o seksu i koja značenja pridaju niskoj seksualnoj želji.
„U ovom istraživanju željeli smo ispitati kako različiti načini na koje se parovi pogođeni HSDD-om nose sa svojim emocijama utječu na način na koji komuniciraju o seksu, što je ključan čimbenik seksualne dobrobiti.
Zanimala nas je ova tema iz više razloga. Prvo, iako je niska seksualna želja u muškaraca mnogo češća nego što mnogi misle, muškarci se znatno rjeđe od žena odlučuju potražiti pomoć. Ponekad smatraju da je manje društveno prihvatljivo govoriti o tome, boje se osude ili ismijavanja i radije ostaju u tišini dok problem raste.
Drugo, naše je istraživanje posebno po tome što uključuje oba člana para koji se nose s niskom seksualnom željom. Koliko znamo, riječ je o prvom radu koji istodobno prati muškarce s dijagnozom HSDD-a i njihove romantične partnere, iako se niska seksualna želja gotovo uvijek odvija u kontekstu veze i partneri su njome neposredno zahvaćeni. Partneri se mogu osjećati zanemareno ili kao da njihove potrebe nisu važne. Budući da su bliski odnosi po svojoj prirodi međuljudski, ključni cilj ovog istraživanja bio je pronaći načine na koje parovi mogu održavati otvorenu i izravnu komunikaciju, što im može pomoći da učinkovitije navigiraju niskom seksualnom željom.“
Kognitivni stil, seksualna komunikacija i dobrobit
Autori su se posebno usredotočili na dvije strategije emocionalne regulacije koje se često proučavaju unutar psihologije emocija: kognitivnu reinterpretaciju, često nazvanu cognitive reappraisal, i potiskivanje izražavanja emocija, poznato kao expressive suppression. Obje su prisutne kod mnogih ljudi, ali se razlikuju u tome što rade s unutarnjim iskustvom i kako oblikuju razgovor o temama kao što je niska seksualna želja.
Kognitivna reinterpretacija: Ovaj stil podrazumijeva svjesno preispitivanje situacije i traženje alternativnih, povoljnijih tumačenja. Muškarac kojem je prisutna niska seksualna želja pokušava sagledati svoj problem iz više perspektiva – primjerice, umjesto misli „sa mnom je nešto pogrešno“, počinje razmišljati „moje tijelo mi poručuje da sam pod stresom, možda moram usporiti tempo i promijeniti način na koji doživljavam intimnost“.
Potiskivanje emocija: Ovaj stil karakterizira aktivno zadržavanje emocija „u sebi“, uz nastojanje da se osobi izvana ništa ne vidi. Ako muškarac koristi ovakvu regulaciju, može skrivati nelagodu, tugu ili zabrinutost zbog toga što je njegova niska seksualna želja postala kronična. Izvana možda djeluje mirno, ali iznutra se gomilaju napetost i osjećaj udaljenosti od partnera.
Wang i suradnici su, uspoređujući podatke, otkrili različite obrasce povezanosti između ove dvije strategije i važnih ishoda vezanih uz nisku seksualnu želju, uključujući razinu seksualne komunikacije, zadovoljstvo odnosom te doživljaj pravednosti i bliskosti u vezi. Kada je muškarac bio sklon reinterpretaciji, lakše je otvoreno govorio o tome kako doživljava seks, koje mu situacije pomažu, a koje otežavaju želju. Kada je dominiralo potiskivanje, razgovori o seksu bili su rjeđi, prekinuti ili površni.
„Budući da su romantične veze po svojoj prirodi međuljudske, nastojali smo pronaći načine na koje parovi mogu održati otvorenu i izravnu komunikaciju, što bi im moglo pomoći da se lakše nose s niskom seksualnom željom.
Naš glavni zaključak jest da je način regulacije emocija snažno povezan s time kako parovi pogođeni HSDD-om razgovaraju o seksu. Dok skrivanje unutarnjih osjećaja od partnera može ometati učinkovitu komunikaciju, reinterpretiranje emocionalne situacije može potaknuti muškarce s dijagnozom HSDD-a da budu izravniji i asertivniji u izražavanju svojih seksualnih potreba i želja (ili njihovog nedostatka).“
Drugim riječima, niska seksualna želja sama po sebi ne mora uništiti seksualni život para, ali način na koji se partneri nose s emocijama oko njezine prisutnosti čini veliku razliku. Ako muškarac svoj problem tumači isključivo kao osobni neuspjeh, vjerojatnije je da će se povući, izbjegavati dodire i šutjeti. Ako, pak, uz pomoć reinterpretacije nauči promatrati nisku seksualnu želju kao iskustvo pod utjecajem stresa, umora, životnih okolnosti i naučenih uvjerenja, bit će mu lakše potražiti podršku partnera i stručnjaka.
Kognitivna reinterpretacija otvara prostor za nove scenarije u vezi. Muškarac može reći: „Moja niska seksualna želja ne znači da te ne volim, nego da mi je potrebno više vremena da se prebacim iz radnog u intimni način razmišljanja.“ Partner tada dobiva jasnu poruku da nije problematičan sam odnos, nego tempo i kontekst u kojem se intimnost pokušava dogoditi. Takva otvorenost smanjuje nesporazume i omogućuje zajedničko traženje rješenja, umjesto međusobnog optuživanja.
Nasuprot tome, potiskivanje emocija često vodi u tihe konfliktne zone. Muškarac s iskustvom da je njegova niska seksualna želja postala stalna može izbjegavati zagrljaje jer se boji da će oni „voditi dalje“, partner to tumači kao odbijanje, a da pritom nitko ništa ne izgovara. S vremenom se gomila ogorčenost i udaljenost. Istraživanje pokazuje da upravo ovdje reframing, odnosno promjena načina na koji par gleda na problem, može biti ključan korak prema većoj dobrobiti.
Preusmjeravanje fokusa s „krivnje“ na razumijevanje: umjesto pitanja „zašto je moja niska seksualna želja toliki problem“, par se može pitati „što nam niska seksualna želja pokušava poručiti o našem životu, ritmu i stresu“.
Uključivanje partnera u proces: muškarac koji priznaje da se bori s tim da mu je niska seksualna želja stalno prisutna daje partneru priliku da bude saveznik, a ne „sudac“ ili „žrtva situacije“.
Proširenje definicije seksualnosti: par uči da seks nije samo penetracija, nego i niz dodira, razgovora i intimnih rituala koji mogu biti ugodni i kada je niska seksualna želja prisutna, čime se smanjuje pritisak na performans.
Prepoznavanje okidača: zajedničkim promišljanjem moguće je uočiti kada se niska seksualna želja pojačava – na primjer nakon iscrpljujućih radnih tjedana – i tada svjesno planirati nježnije, sporije i manje zahtjevne oblike intimnosti.
Traženje stručne podrške: kada niska seksualna želja traje dulje i izaziva veliku patnju, uključivanje terapeuta može pomoći paru da bolje razumije svoje obrasce komunikacije i emocija te nauči nove vještine.
Smjer naprijed
Usprkos sve većem interesu za ovu temu, još je mnogo toga što ne znamo o muškarcima koji žive s iskustvom da je niska seksualna želja postala dio njihove svakodnevice. Wang je istaknula da je istraživačkom timu bilo vrlo teško prikupiti uzorak od 64 para tijekom šest godina, što ukazuje na to da se mnogi muškarci još uvijek ne osjećaju ugodno otvoreno govoriti o problemu. Za mnoge je sama pomisao da priznaju nisku seksualnu želju u suprotnosti s onim što su naučili da „muškost“ znači.
To upućuje na potrebu smanjenja stigme i srama koji prate ovu temu. Kada se javno govori o tome da je niska seksualna želja relativno česta i u muškaraca, šalje se poruka da nitko zbog toga nije „manje vrijedan“. Normalizacija iskustva ne znači trivijaliziranje problema, nego skidanje dodatnog sloja osude koji često sprječava parove da uopće potraže pomoć. Tek kada se taj sloj počne otapati, muškarci i njihovi partneri mogu se usredotočiti na konkretne korake koje mogu poduzeti.
Rezultati istraživanja Wang i suradnika donose i praktične smjernice za seksualne terapeute i druge stručnjake koji rade s parovima. Umjesto da se fokusira isključivo na „povećanje želje“, terapijski rad može obuhvatiti učenje novih strategija emocionalne regulacije, posebno kognitivne reinterpretacije. Kada muškarac s iskustvom da ga prati niska seksualna želja nauči prepoznati vlastite misli i uvjerenja („ne valjam“, „nikad neću biti kao drugi“) i zamijeniti ih realističnijim interpretacijama, otvara se prostor za manje pritiska i više znatiželje u intimnosti.
Za partnere je jednako važno razviti vještine otvorene i suosjećajne komunikacije. Ako osoba koja ne doživljava nisku seksualnu želju u vezi nauči kako postavljati pitanja bez optuživanja, slušati bez prekidanja i dijeliti vlastite frustracije bez ponižavanja, stvara se sigurnije okruženje. U takvom okruženju muškarcu je lakše priznati da nema spontanu želju, ali da želi tražiti načine da intimnost opet zauzme mjesto u njihovom zajedničkom životu.
Kada se niska seksualna želja promatra kroz prizmu zajedničkog problema koji par zajedno rješava, umjesto kao osobni „nedostatak“ jednog partnera, dolazi do promjene u dinamici moći i odgovornosti. Partneri mogu zajednički definirati što za njih znači seksualno zadovoljstvo, kako žele provoditi vrijeme zajedno i koji im oblici bliskosti trenutačno najviše odgovaraju. Za neke to će značiti više dodira i maženja bez pritiska na seksualni čin, za druge uvođenje novih oblika intimnosti ili jasnije dogovore o tome kada i kako će pokušati biti seksualno aktivni.
Iz kliničke perspektive, strategije emocionalne regulacije pokazuju se kao obećavajuća meta za psihoedukaciju i terapijske intervencije. Kada terapeut pomogne paru da razumije kako kognitivna reinterpretacija može ublažiti tjeskobu i sram, a kako potiskivanje emocija često produbljuje udaljenost, nastaje okvir u kojem niska seksualna želja dobiva novo značenje. Umjesto „simptoma koji treba ukloniti pod svaku cijenu“, ona postaje signal da je potrebna promjena u načinu na koji par brine o sebi, svojoj vezi i svojoj intimnosti.
To je jedan od putova koji seksualni terapeuti mogu dalje istraživati s klijentima koji dolaze s teškoćama vezanima uz nisku seksualnu želju, tražeći zajedno s njima kombinaciju razumijevanja, komunikacijskih vještina i praktičnih koraka koja će oboma partnerima omogućiti da pronađu zadovoljavajući način življenja svoje seksualnosti.
