Ovaj članak napisao je Rajarshi Majumder, doktorand na Grenoble Ecole de Management, koji je vodio replikaciju klasičnog istraživanja Koguta i Ritova iz 2005. godine, o kojem se ovdje raspravlja. Gilad Feldman bio je koordinator projekta i odgovorni autor na zajedničkom radu, te je uredio ovu objavu za Psychology Today.
Učinak identificirane žrtve
Zamislite da naiđete na potresnu priču o djevojčici po imenu Jelena, koja se bori s rijetkom i po život opasnom bolešću. Bez hitne financijske pomoći kojom bi se prikupilo izuzetno visokih 500.000 dolara za liječenje, Jelena će se suočiti s fatalnim posljedicama. Njezina slika pobuđuje suosjećanje i stvara snažnu želju za pomoći, navodeći vas da donirate u humanitarnu udrugu koja prikuplja sredstva za njezino liječenje.
Sada zamislite drugu situaciju: priča opisuje patnju djeteta pogođenog istom rijetkom i opasnom bolešću i upućuje molbu za jednako hitnu financijsku pomoć – no bez imena, slike ili drugih identifikacijskih podataka o djetetu. Prethodna istraživanja sugerirala su da druga situacija ne izaziva jednak emocionalni odgovor kao priča o Jeleni. Taj fenomen naziva se učinak identificirane žrtve i označava snažniju spremnost na pomoć žrtvama čiji su identitet, ime ili fotografija poznati, u odnosu na one koje ostaju anonimne. Taj psihološki učinak prvi su prepoznali istraživači kao što su Small i Loewenstein 2003. godine, a kasnije su ga detaljno proučavali mnogi drugi znanstvenici.
Ponovno promišljanje uloge pojedinca u učinku identificirane žrtve
U svom važnom radu, Kogut i Ritov (2005) istraživali su uvjete pod kojima učinak identificirane žrtve dolazi do izražaja te su zaključili da je taj učinak izraženiji kad je pomoć usmjerena prema jednoj osobi nego prema skupini žrtava, i to kako u spremnosti za pomoć tako i u izraženosti emocija. Argumentirali su da ljudi postaju psihološki otupljeni, gube fokus i intenzitet empatije kad se broj žrtava povećava, kako bi izbjegli preveliku emocionalnu uznemirenost.
Sustavna analiza literature koju su proveli Lee i Feeley (2016) pokazala je da učinak identificirane žrtve postoji, ali je slab (r = 0,05). Istraživači Maier i suradnici (2023) ponovno su analizirali te rezultate suvremenijim metodama i istaknuli da postoje dokazi o pristranosti prema objavljivanju pozitivnih rezultata, ali i snažni dokazi za izostanak učinka identificirane žrtve. Također, Maier i suradnici izvijestili su o dodatnoj neuspješnoj replici u kojoj nisu pronašli potvrdu za izvorne rezultate Small i Loewenstein (2003), koji su među prvima zabilježili učinak identificirane žrtve. Pregledom najnovije literature i kroz kontakt sa znanstvenicima u ovom području, pronašli smo još nekoliko neuspješnih pokušaja repliciranja ovog učinka.
Ova saznanja ističu važnost provođenja unaprijed registriranih, temeljitih i neovisnih replikacija ključnih nalaza u psihologiji, što nas je i motiviralo za naše aktualno istraživanje učinka identificirane žrtve.
Glavni nalazi: Neuspjeh u repliciranju učinka identificirane žrtve
Naše istraživanje, koje je nedavno prihvaćeno za objavu u časopisu Judgment and Decision Making, obuhvatilo je preciznu replikaciju izvornih eksperimenata Koguta i Ritova iz 2005. godine te proširenje dizajna s dodatnom manipulacijom pripadnosti skupini, prema konceptualnoj replici iz rada Koguta i Ritova iz 2007. godine. Rezultati su se uvelike razlikovali od izvornih: nismo pronašli dokaze za postojanje efekta niti za interakciju između singularnosti i identifikacije na spremnost za doniranje, razinu uznemirenosti ili empatiju, jer su pojedinačne i grupne žrtve izazvale sličnu razinu suosjećanja, uznemirenosti i spremnosti za pomoć. Drugim riječima, bez obzira na to jesu li žrtve identificirane ili anonimne, pojedinačne ili grupne, ispitanici su bili jednako skloni pomoći. Jedina potvrđena razlika odnosi se na manipulaciju pripadnosti skupini: bila je manja spremnost za pomoć, niža razina uznemirenosti i slabije izražena empatija za žrtve izvan vlastite skupine u odnosu na žrtve iz iste skupine ili neidentificirane žrtve.
Vjerujem da naši nalazi upućuju na intrigantnu situaciju. S povećanjem broja žrtava, mogli bismo očekivati da će pozivi na doniranje izazvati intenzivnije emocije i veću spremnost na pomoć, budući da više ljudi pati zbog iste tragedije. Odluke o dodjeli resursa za pomoć u humanitarnim krizama djelomično ovise o percepciji javnosti o potrebama žrtava. Nedostatak razlika u dodjeli resursa između pojedinačnih i skupnih žrtava nudi novu perspektivu na odluke o humanitarnoj pomoći i dobrotvornosti. Ispitanici nisu davali maksimalne moguće iznose, čak ni kad je riječ o hipotetskim donacijama, ali nisu niti prilagodili svoj iznos ovisno o tome je li riječ o pojedincu ili skupini, niti o identifikaciji žrtve. Ako se ovaj nalaz potvrdi i u budućim istraživanjima, mogao bi imati značajne posljedice za razne aspekte javnih politika i humanitarnih kampanja koje vode udruge, neprofitne organizacije i državne institucije u nastojanju da potaknu pomoć javnosti.
Psihološki mehanizmi i izazovi repliciranja
Važno je prepoznati da fenomen učinka identificirane žrtve nije izoliran slučaj u znanstvenim istraživanjima, već upućuje na dublje izazove u repliciranju poznatih psiholoških pojava. Kako društvo postaje sve svjesnije potrebe za znanstvenom transparentnošću i pouzdanošću, replikacije temeljnih eksperimenata iz psihologije dobivaju na važnosti. Naš tim uključio se u ovaj projekt 2022. godine, svjestan ranijih replikacijskih nastojanja Gilada Feldmana i mog mentora Ignazija Ziana. Posebno su dragocjeni masovni replikacijski projekti koji ne samo da potvrđuju ili pobijaju izvorne nalaze, već i proširuju razumijevanje složenih psiholoških fenomena.
Naše iskustvo repliciranja učinka identificirane žrtve pokazalo je koliko je važno koristiti dovoljno velike uzorke, strogo slijediti izvorni dizajn istraživanja te provoditi unaprijed registrirane i neovisne replikacije. Time doprinosimo većoj pouzdanosti znanstvenih saznanja i transparentnosti u području društvene psihologije. U suvremenom okruženju, kada su rezultati istraživanja podložni brzim promjenama, posebno je važno oslanjati se na više izvornih podataka, otvorenu znanstvenu suradnju i kontinuirano provjeravanje zaključaka.
Više o izazovima i važnosti replikacija u društvenoj psihologiji možete pročitati na portalu Britannica, kao i na stranicama Američkog psihološkog društva gdje se detaljno razmatra takozvana “kriza replikacije”. Posebno vrijedan izvor uvidâ o metodologiji replikacija i njihovoj ulozi u osiguravanju vjerodostojnosti znanstvenih rezultata je časopis Nature, dok informacije o suvremenim replikacijama i znanstvenoj transparentnosti nudi Association for Psychological Science.
Pojava poput učinka identificirane žrtve podsjeća nas koliko su ljudske odluke podložne emocionalnim impulsima, osobnim vezama i percepcijama. Ovakva istraživanja često oblikuju smjernice za humanitarne organizacije, marketinške kampanje i vladine strategije usmjerene na poticanje filantropije i solidarnosti. Izostanak potvrde učinka identificirane žrtve u našoj replici ne umanjuje vrijednost ovakvih nastojanja, već ukazuje na nužnost stalnog preispitivanja i prilagodbe teorija suvremenim društvenim kontekstima.
Nadalje, razlike među rezultatima u repliciranim i izbornim istraživanjima mogu biti posljedica kulturnih, društvenih ili vremenskih čimbenika koji oblikuju emocionalni odgovor pojedinca na patnju drugih. U današnjem globaliziranom i digitaliziranom društvu, izloženost brojnim apelima za pomoć može smanjiti osjetljivost pojedinaca, ali i oblikovati nove načine pružanja pomoći i solidarnosti. Stoga, proučavanje fenomena poput učinka identificirane žrtve ostaje iznimno relevantno za razumijevanje motivacije za doniranje, mehanizama suosjećanja i javnog odaziva na humanitarne krize.
Bez obzira na složenost izazova i promjenjivost rezultata, ustrajnost u provođenju replikacija i kritički pristup znanstvenim nalazima doprinosi razvoju pouzdanije i transparentnije znanosti. Naša studija učinka identificirane žrtve svjedoči o važnosti otvorene suradnje, metodološke preciznosti i etičke odgovornosti u znanstvenom radu. Takav pristup ne samo da potiče znanstvenu izvrsnost, već i pridonosi društvu u cjelini – osiguravajući da odluke temeljene na psihološkim istraživanjima doista reflektiraju stvarne potrebe i vrijednosti zajednice.
