Obitelji koje se svađaju oko dubokih podjela često ulaze u dugo i neugodno razdoblje napetosti – kao da ljeto nema kraja. Jedna priča opisuje tužnu sudbinu Kristie Leyendecker i suprotstavljene stavove koje su imali njezina braća i sestre te drugi rođaci. Kao što možda znate iz vlastitog iskustva, ljudi na suprotnim stranama rasprave mogu satima, danima, mjesecima ili godinama razgovarati, a da pritom nikada ne priznaju vrijednost onoga što druga osoba pokušava reći.
Možda ste i vi jednako nesretni kao Kristia. Možda imate dugotrajan sukob s nekim iz svojeg društvenog kruga. Bez obzira na prigodu, vas dvoje se neizbježno nađete u borbi mišljenja u kojoj nitko ne može “pobijediti”. Svaki takav susret ostavlja vas frustriranima i iznerviranima. S vremenom se smirite, ali već na sljedećem druženju sve se ponovi po istom obrascu.
Kad zastanete i razmislite, jeste li se ikada zapitali može li vaša ukorijenjena suprotnost prema nekome biti kontraproduktivna? Je li moguće da u stavovima koji se kose s vašima ipak postoji zrno istine? Što bi druga osoba mogla znati – ili primjećivati – što bi vam moglo pomoći u donošenju odluka? Upravo tu nastaje neugodna, ali korisna mogućnost: da nam neprijatelji, htjeli mi to ili ne, ponekad pokažu ono što prijatelji zaobiđu iz pristojnosti.
Zašto neslaganja mogu stati na put rastu
U radu objavljenom 2022. godine, Cory Clark i suradnici sa Sveučilišta u Pennsylvaniji opisuju niz problema koje stvaraju sporovi među suprotstavljenim znanstvenicima ponašanja koji odbijaju priznati doprinos jedni drugima. Polaze od jednostavne, ali često zaboravljene činjenice: znanstvenici su ljudi. To znači da su, kao i svi ostali, podložni kognitivnim pristranostima, ograničenjima i procjenama kompromisa koje donosimo kad smo emocionalno uloženi u ishod.
Problem koji iz toga proizlazi nije samo osobna nelagoda ili profesionalna taština. Kad se znanstveni nalazi prenesu izvan akademije, javnost može biti zavedena ili zbunjena jer ne zna kome vjerovati. U takvom okruženju suprotstavljeni kampovi ne djeluju kao korektiv, nego kao megafon koji pojačava nesigurnost: svaka strana bira ono što joj odgovara, a publika dobiva dojam da je istina stvar navijanja.
Kao primjer autori navode tzv. Mozart effect, pojam nastao 1993. godine kako bi opisao kratkotrajno poboljšanje izvedbe na prostornim zadacima nakon slušanja prve stavke Mozartove sonate za dva klavira u D-duru (KV 448). Pokušaji ponavljanja tog nalaza nisu podržali izvorno istraživanje, ali je naziv ostao u opticaju i nastavio živjeti vlastitim životom. Clark i kolege spominju i druge popularne efekte koji nisu dobili stabilnu potporu u kasnijim provjerama, poput power pose i mindset. Takvi primjeri pokazuju kako ideje mogu postati “lijepljive” – čak i kada su dokazi neujednačeni – jer su privlačne, jednostavne i lako prenosive.
Kad jedan znanstvenik ospori tvrdnju drugoga, rasprava se često odvija posredno i s odmakom. Objavljuju se radovi koji podupiru izvornu tvrdnju, zatim radovi koji je osporavaju, potom dodatne analize koje kritiziraju kritiku – i tako u krug. Tijekom tog procesa suprotstavljene strane rijetko razgovaraju izravno u stvarnom vremenu, barem ne u onome što ostaje zabilježeno u literaturi. Mogu se podbadati na skupovima, ali na papiru se vidi malo stvarnog dijaloga, a mnogo paralelnih monologa.
Sada se vratite na spor koji možda imate u vlastitom životu. Svaka strana se često povjerava trećoj osobi koja se zatim nađe uvučena u situaciju. Razmjenjuju se argumenti i protuargumenti u porukama i e-mailovima, ponekad u naletima bijesa, ponekad hladno i “razumno” – ali s jednakom krutošću. Uvjereni da ste vi u pravu, a druga osoba u krivu, ni ne pokušavate zastati i provjeriti postoji li ipak nešto točno u njihovim tvrdnjama. No kao i kod zavađenih znanstvenika, pitanje je isto: propuštate li nešto važno zato što se držite samo svojeg tumačenja činjenica? U tim trenucima neprijatelji postaju ogledalo, a ogledala rijetko lažu, samo nisu uvijek ljubazna.
Plan u 8 koraka za rješavanje sporova s neprijateljima
Koliko god izgledi bili sumorni, istraživači sa Sveučilišta u Pennsylvaniji smatraju da ipak postoji put naprijed. Takav bi pomak smanjio napetosti koje doživljavaju “ljudski” znanstvenici, ali bi istodobno pomogao i razvoju znanosti. Njihova je polazna ideja da se znanje gradi tako da se predviđanja i objašnjenja uspoređuju s podacima, a ne s osobnim simpatijama.
Put koji predlažu uključuje osam jednostavnih i ne tako jednostavnih koraka za stvaranje timova “suparničkih suradnika”, odnosno adversarial collaborators. Iako je taj okvir zamišljen za znanstvenike u dugotrajnim rivalstvima, načela se lako prevode u praktične savjete koje svatko može prilagoditi vlastitoj situaciji. U svakodnevnom životu neprijatelji ne nose laboratorijske kute, ali nose iste emocije, iste obrambene mehanizme i istu potrebu da budu u pravu.
Važna čitanja o timskom radu
Korak 1: Razmotrite temperament svojeg suparnika.
Je li to osoba koja ima dovoljno poniznosti da ublaži oštre rubove neslaganja? Drugim riječima, može li priznati pogrešku kad se pokaže da je u krivu? Ovaj korak zvuči kao procjena karaktera, ali zapravo je procjena rizika. Ako vaš sugovornik nikada ne odstupa, svaka rasprava postaje natjecanje, a neprijatelji se hrane natjecanjem. Ako, međutim, ponekad zna reći “možda sam pretjerao”, otvara se prostor za učenje s obje strane.
U praksi, temperament vidite po sitnicama: sluša li do kraja, postavlja li pitanja ili samo čeka svoj red; govori li “ti uvijek” i “ti nikad” ili ipak razlikuje situacije; koristi li ironiju da posrami ili humor da spusti tenziju. Ne trebate psihološku dijagnozu, samo pažljivo opažanje.
Korak 2: Pronađite pouzdanu, neutralnu treću stranu za pregovore.
Zašto ne biste osobu kojoj se inače žalite zamolili da sjedne s vama i s vašim suparnikom u isto vrijeme? Neutralna osoba može biti upravo ono što trebate da počnete vidjeti zajedničko tlo. Ovdje je važno da “neutralno” znači i emocionalno stabilno i diskretno. Ne treba vam sudac koji će proglasiti pobjednika, nego posrednik koji će spriječiti da razgovor sklizne u stare rovove.
Treća strana može pomoći i u postavljanju pravila razgovora: jedan govori, drugi ponavlja što je čuo; napada se ideja, ne osoba; ako se ton povisi, radi se pauza. Takva pravila zvuče banalno, ali neprijatelji često nisu problem zbog sadržaja, nego zbog načina.
Korak 3: Utvrdite oko čega se zapravo ne slažete.
Vi i vaš navodni suparnik možda ste, iznenađujuće, na istoj strani više nego što mislite. Moguće je da se s vremenom nakupila ljutnja, a spor je odlutao daleko od prvotne teme. Zato najprije raščistite činjenice: što je bila početna iskra, koje su ključne točke, a koje su samo usputne provokacije. Ako se ne možete složiti ni oko toga “što je tema”, tada se ne svađate o problemu nego o dojmovima.
U ovom koraku korisno je razlikovati tri razine: (1) činjenice, (2) tumačenja i (3) vrijednosti. Neprijatelji često misle da raspravljaju o činjenicama, a zapravo se sudaraju vrijednosti: pravedno nasuprot korisnom, sigurnost nasuprot slobodi, lojalnost nasuprot istini. Kad prepoznate razinu, lakše je birati pristup.
Korak 4: Izložite tvrdnje s obje strane.
Ponekad klasična lista “za i protiv” pomaže razjasniti ne samo o čemu je spor, nego i kako se dokazi doista slažu. Ovdje se ne radi o tome da odmah pobijedite drugu stranu, nego da zajedno složite mapu argumenata. Zapišite što vi tvrdite, na čemu to temeljite, što druga strana tvrdi i na čemu to temelji. Tek tada postaje vidljivo gdje je stvarni raskol: možda je to jedna pretpostavka, jedna definicija ili jedna zamjena teza.
Važno je i pošteno formulirati suprotnu stranu. Ako namjerno karikirate, razgovor završava prije nego što je počeo. Kad neprijatelji osjete da ih opisujete korektno, paradoksalno se smanjuje potreba da se brane pod svaku cijenu.
Korak 5: Težite “ostvarivom, postupnom napretku”.
Ovaj savjet iz istraživanja vrijedi gotovo uvijek. Ne možete očekivati da ćete isprati sve probleme prošlosti u jednom ili dva susreta, pa ciljajte na to da se razmak između vas smanjuje malo po malo. Postupni napredak može izgledati skromno: dogovor da ne dižete glas, dogovor da ne uključujete treće osobe, dogovor da se ne vraćate na stare uvrede. Ali upravo takve sitne promjene stvaraju uvjete da neprijatelji prestanu biti prijetnja i postanu izvor informacija.
Postupnost ima i drugu prednost: omogućuje vam da testirate ponašanja. Ako jedan korak uspije, idete dalje. Ako ne uspije, vraćate se i mijenjate pristup. Time se sukob pretvara u niz pokušaja i učenja, a ne u jednu veliku presudu o tome tko je “loš”.
Korak 6: Budite fleksibilni.
U svakom odnosu, bilo s prijateljima ili s onima koje doživljavate kao suparnike, postoje trenuci kada morate isprobati tuđu strategiju. To ne znači da se odričete svojih uvjerenja, nego da privremeno ulazite u način razmišljanja druge osobe kako biste razumjeli što je vodi. Kad to učinite, ne samo da se približavate zajedničkom cilju, nego i pokazujete ponašanje koje priželjkujete vidjeti s druge strane.
Fleksibilnost se može vježbati kroz “probni jezik”: umjesto “to je glupost” recite “pomozi mi razumjeti kako si došao do toga”; umjesto “ti lažeš” recite “meni se čini da se naši opisi događaja razlikuju”. Neprijatelji često reagiraju na ton brže nego na sadržaj.
Korak 7: Učinite svoja očekivanja izričitima.
U okviru nazvanom Open Science Framework, koji je zamišljen da znanstveni rad učini transparentnijim, istraživači unaprijed navode svoje hipoteze kako ih kasnije ne bi “prilagođavali” nalazima. Taj postupak se često opisuje glagolom preregister. U svakodnevnom, neformalnom ekvivalentu, vi i vaš suparnik možete učiniti nešto slično: jasno reći što želite postići razgovorom, što je za vas prihvatljiv ishod, a što nije.
Primjerice, možete reći: “Želim da se dogovorimo oko pravila komunikacije, ne nužno oko stava”, ili “Danas želim razumjeti tvoje razloge, a svoj ću stav iznijeti na kraju.” Kad su očekivanja jasna, smanjuje se prostor za razočaranje i dramatične interpretacije. Neprijatelji često ulaze u razgovor s različitim ciljevima – jedan želi pomirenje, drugi želi dokazati krivnju – i zato se sudar čini neizbježnim.
Korak 8: Ako ništa drugo ne uspije, dogovorite se da se ne slažete.
Nema razloga da neslaganje u jednoj sferi života prelije sve u drugo. Autori savjetuju da suparnici ponekad trebaju dati jedni drugima prostor da iznesu odvojena mišljenja ako ne mogu doći do zajedničkog zaključka. U vašem slučaju to može značiti: “Nećemo se složiti oko ove teme, ali možemo se složiti da se o njoj ne svađamo na obiteljskim ručkovima.” Kad neprijatelji dobiju granice, sukob se smanjuje zato što više ne “kontaminira” svaku situaciju.
Dogovor o neslaganju nije poraz. To je način da se sačuva funkcionalnost odnosa ondje gdje je odnos potreban – primjerice u obitelji, na poslu ili u zajedničkim projektima. Ponekad je najmudrije pustiti da stare stvari ostanu stare, bez teatralnih pomirbi i bez novih rana.
Kako pretvoriti sukob u izvor uvida
Istraživački tim nabraja načine na koje suparnička suradnja može poboljšati međusobno poštovanje među znanstvenicima s konkurentnim pogledima i istodobno utjecati na norme koje mogu nagrađivati nadmetanje umjesto suradnje. Ako je vaša komunikacija s jednom osobom već postala očekivani okidač – znate unaprijed da će završiti napeto – tada bi ova pravila mogla promijeniti scenarij po kojem se sve odvija.
Autori navode da su na svojem sveučilištu pokrenuli napor koji podržava devet projekata s gotovo 50 znanstvenika raspoređenih u suradničke timove. Ideja je da se ustrajno radi na temama oko kojih postoje tvrdokorne podjele, umjesto da se svaka strana zatvori u vlastiti krug. Takva organizacija nije važna samo za akademiju; ona pokazuje princip koji vrijedi i izvan nje: kada neprijatelji rade uz jasna pravila, prestaju biti samo prijetnja i postaju partneri u provjeri ideja.
U istom se kontekstu spominju i “zombi ideje” u psihologiji – one koje se stalno vraćaju, iako su nejasne ili teško provjerljive. Taj se izraz u literaturi često veže uz pojam zombie ideas. Poanta nije u tome da se nekoga posrami, nego da se prepozna kako nejasne tvrdnje preživljavaju upravo zato što se oko njih lakše svađati nego ih razjasniti. Neprijatelji u takvim slučajevima mogu pomoći jer će vas natjerati da precizirate što točno tvrdite, pod kojim uvjetima i kako biste prepoznali da ste pogriješili.
Autori spominju da se nadaju kako bi takvi napori mogli zahvatiti oko 40 tema koje su toliko neodređene da ih je teško ozbiljno opovrgnuti. Možda se pitate koje su to teme. Primjeri koje navode zvuče kao pitanja koja se lako pretvore u svađu: što uzrokuje društveno prihvaćanje; kada je određena praksa štetna za djecu; koliko su pouzdani iskazi očevidaca; može li se ustrajnost i otpornost razvijati kroz odgoj i vježbu; do koje mjere se ljudske sposobnosti mogu mijenjati. U takvim raspravama neprijatelji često guraju prst u najslabiju točku vašeg argumenta – i baš zato vas mogu prisiliti da ojačate objašnjenje ili da ga napustite.
Kako to prenijeti u svakodnevicu bez velikih riječi? Prvo, promatrajte gdje se sukob ponavlja. Ako se stalno vraćate na istu temu, vjerojatno postoji neizrečena pretpostavka koju nitko nije imenovao. Drugo, odvojite osobu od tvrdnje. Neprijatelji mogu biti neugodni, ali tvrdnje mogu biti provjerljive. Treće, odredite što bi za vas bio dobar ishod razgovora: bolje razumijevanje, mirniji ton, dogovor o granicama, ili barem prestanak poticanja novih okidača. Ne morate voljeti neprijatelje da biste od njih nešto naučili.
Usto, korisno je uočiti što vas točno “pali”. Je li to način na koji osoba govori, podsjećanje na stari događaj, osjećaj da vas se ne poštuje, ili strah da ćete ispasti naivni? Kad prepoznate okidač, možete ga opisati bez optuživanja: “Kad se to kaže tim tonom, ja se zatvorim i prestanem slušati.” Takve rečenice ne rješavaju sve, ali stvaraju mikropomake. A mikropomaci su ono što postupno mijenja odnos u kojem su neprijatelji donedavno imali potpunu kontrolu nad vašim raspoloženjem.
Naposljetku, zapamtite da učenje ne znači popuštanje. Učenje znači proširiti sliku: možda ćete potvrditi da ste bili u pravu, ali jasnije; možda ćete otkriti da ste bili u krivu u jednom dijelu; možda ćete shvatiti da ste se svađali o detaljima, a slagali o cilju. U sva tri ishoda dobivate nešto stvarno. A kad jednom počnete dobivati nešto stvarno iz takvih razgovora, neprijatelji gube dio svoje moći – jer više ne određuju samo konflikt, nego i informaciju.
