Otuđenje je, u svojoj srži, obrazac odnosa u kojem jedan roditelj manipulira djetetom kako bi narušio njegov odnos s drugim roditeljem. Kada se takav obrazac ukorijeni, posljedica nije samo jaz između djeteta i „ciljanog roditelja” – otuđenje često prerasta u širi prekid veza u obitelji, pa tako i u udaljavanje unuka od baka i djedova s iste, „alijenirane” strane. Drugim riječima, otuđenje može odjekivati kroz generacije i ostaviti dubok emocionalni trag na starijim članovima obitelji.

Kako izgleda svakodnevica baka i djedova koji su, zbog alijenacije njihove odrasle djece, odvojeni od unuka? Na to je pitanje nastojao odgovoriti istraživački tim Hile Avieli i Ille Levy s Sveučilišta Ariel u Izraelu. Istraživačice su razgovarale s 13 baka i djedova u dobi od 63 do 83 godine. Sudionici su bili odvojeni od unuka najmanje godinu dana, a pritom su bili svekrve, svekri ili punice i punčevi roditelja koji je poticao alijenaciju. Istodobno, bili su u dobrim odnosima sa svojim odraslim djetetom – onim koji je postao „ciljani roditelj”. Ovaj uzorak omogućio je fokus na to kako upravo otuđenje oblikuje iskustvo starijih članova obitelji.

Sudionici su opisivali svoj nekadašnji i sadašnji odnos s unucima, ali i sve što mogu podijeliti o tome kako je biti baka ili djed koji proživljava parental alienation na vlastitoj koži. Transkripti su tematski analizirani i iz njih su proizišle četiri jake tematske cjeline – četiri ključna načina na koja otuđenje pogađa bake i djedove.

Četiri ključna učinka na živote baka i djedova

1. Utrka s vremenom – kako protjecanje godina, pravni rokovi i djetetovo sjećanje oblikuju gubitak.
2. Previđanje statusa žrtve – kako sustavi i okolina ne prepoznaju štetu koju nanosi otuđenje.
3. Zdravlje i svakodnevno funkcioniranje – kako tuga, stres i bespomoćnost slabe tijelo i duh.
4. Slomljena slika pravednog svijeta – kako iskustvo mijenja vrijednosti i povjerenje u ljude.

Način 1: Utrka s vremenom

Sudionici su vrijeme doživljavali u tri različita toka koji se rijetko susreću u jednoj obitelji. Prvi tok bio je „vrijeme djeteta” – brzo, nepredvidivo, sklon zaboravu. Svaki tjedan bez kontakta činio se kao sitno brisanje sjećanja na zajedničke rituale, glas, mirise i dodire. Tako se otuđenje pretvaralo u tihog brisača uspomena. Drugi tok bilo je „vrijeme sustava”, osobito sudova i službi socijalne skrbi. To je vrijeme sporo, puno čekanja i administrativnih koraka, s malenim prostorom za hitnost koju osjećaju oni koji znaju da se djetinjstvo ne može pauzirati. Treći tok bilo je „vrijeme kraja života” – svjesnost smrtnosti, trošenja snage i krugova zdravstvenih pregleda. U tom trokutu proturječja, bake i djedovi osjećaju da otuđenje iz dana u dan produbljuje jaz i da se šanse za ponovni susret smanjuju.

Jedan je djed to izrazio riječima:

Nadam se da ću živjeti dovoljno dugo da ih ponovno vidim. Starim i moj kraj nije tako daleko, ali držim se nade da će se to dogoditi u mom životu, da ću im vidjeti lica. (Djed, 80)

Takvo iskustvo nije puka metafora o vremenu, nego vrlo konkretna svakodnevica. Baka se prisjeća kako je nekad njezin unuk nedjeljom čekao palačinke i priču prije spavanja, a sada prolaze mjeseci bez traga. Otuđenje time dobiva i novu dimenziju – ne radi se samo o konfliktu odraslih, nego o borbi s kalendarom, s ročištima koja se odgađaju i s fotografijama koje blijede. U mnogo slučajeva bake i djedovi su pokušavali slati rođendanske čestitke i male pakete, svjesni da možda neće doći do djeteta, ali su ipak htjeli ostaviti nit koja, jednoga dana, može pomoći da se most ponovno podigne.

Utrka s vremenom dobiva i emotivnu dimenziju žalovanja za what could have been – svim proslavama, prvim školskim danima i malim pobjedama koje prođu bez njih. Takva je žalost specifična jer nema jasan završetak; ona je otvorena rana koja se obnavlja svakim propuštenim uspomenama. Otuđenje, u tom smislu, stvara prazninu koju ni strpljivo čekanje ni pravni koraci često ne uspiju ispuniti.

Način 2: Previđanje statusa žrtve

Druga tema koja je snažno odjeknula jest osjećaj da su bake i djedovi kao žrtve otuđenja nevidljivi. U mnogim razgovorima isplivalo je uvjerenje da ih nitko sustavno ne računa među pogođene – ni u pravnom okviru, ni u savjetovalištima, ni u širem javnom razgovoru o obiteljskim sporovima. Otuđenje se, naime, često svodi na odnos dvoje roditelja i djeteta, dok su djedovi i bake „treća linija” kojoj nedostaje i glas i formalno pravo na sudjelovanje. Sudionici su isticali tri oblika isključenja: iz same borbe protiv alijenacije, iz empatijskog priznavanja njihove boli te iz javne rasprave gdje se njihov doživljaj rijetko čuje.

Jedan je djed opisao taj osjećaj nemoći ovako:

Nisam toliko ljut na djetetovu majku. Više me boli kako se vlasti i policija uklapaju u njezine planove i ostavljaju djecu kao pijune, bez razmišljanja o posljedicama. Osjećam se sam u ovoj borbi. Moj je sin do grla u svemu ovome i umori se. Drugi sin ima dvoje male djece i obaveze. Razumijem. Ja sam djed, u mirovini, imam vremena i zdravlja da guram stvari naprijed – a ne daju mi. (Djed, 65)

Ovaj osjećaj ograničenosti posebno je mučan kada odnos s unucima nije bio ruban, nego blizak i svakodnevan. Bilo je baka koje su prije otuđenja vodile unuke u vrtić, liječniku ili na treninge, pa su im odjednom vrata zatvorena. Otuđenje se tada doživljava kao oduzimanje identiteta – ne samo prisutnosti u djetetovu životu, nego i vlastite uloge. Dodatni sloj boli stvara i „utišavanje” jer se često preporučuje da se radi pravnog postupka ne istupa javno, ne piše na društvenim mrežama i ne ulazi u konfliktne kontakte, kako se ne bi „pogoršala situacija”. Za neke bake i djedove to znači mjesecima i godinama nositi tugu bez mogućnosti da je podijele izvan najužeg kruga.

U iskustvu mnogih sudionika, upravo je otuđenje ono što stvara paradoks: što su pribraniji, tiši i suzdržaniji – to su nevidljiviji; što su glasniji, to riskiraju da budu protumačeni kao dio problema. Takva dvostruka zamka pojačava osjećaj bespomoćnosti i dodatno produbljuje ranu.

Način 3: Zdravlje i svakodnevno funkcioniranje

Treći je učinak, po opisu sudionika, bio opipljiv u tijelu i planeru. Mnogi su govorili o promjenama sna, apetita, razine energije i raspoloženja, ali i o smanjenju sposobnosti obavljanja posla ili uobičajenih aktivnosti. Pojavio se i obrazac povlačenja – manje druženja, manje izleta, manje hobija. Otuđenje, tvrdili su, jede iznutra, pa je i najjednostavniji zadatak teži nego prije.

Jedna je baka opisala svoje iskustvo:

Otišla sam u mirovinu jer više nisam mogla raditi. Voljela sam svoj posao; bio je središte moga života. Ali nakon svega, nisam ista osoba i energije su mi se iscijedile. Ne mogu točno reći kada se to dogodilo. Unuke sam izgubila prije 4 godine i mnogo toga više ne radim: trčala sam, sada mi je to preteško. Budila sam se rano, sada jedva ustanem u podne. Toliko sam umorna od ove borbe. Ići svaki dan u školu i raditi s djecom sada mi je nedostižno. (Baka, 63)

U mnogim se narativima pojavljuje metafora dvostruke smrti: „smrti” djeteta koje je fizički živo, ali je emotivno i relacijski nedostižno, te unutarnje smrti bake ili djeda koji gube dio sebe. Takav gubitak ne prate uobičajeni društveni rituali žalovanja – nema komemoracije, nema jasne završnice – pa tuga traži vlastite kanale. Neki se okreću pisanju dnevnika, drugi terapiji ili grupama podrške, treći tišini. No zajednički nazivnik jest da otuđenje, kao proces, podriva otpornost. Kada tijelo i um stalno procesuiraju zabrinutost, preplavljenost i čekanje, javljaju se umor i kronični stres. Tada je i odnos s ostatkom obitelji pod pritiskom – partneri drugačije tuguju, odrasla djeca imaju različite strategije, a prijatelji ponekad ne znaju kako pomoći.

Upravo zato, nekoliko je sudionika opisalo male, ali važ­ne korake koji im pomažu ostati na površini. Jedna baka je svakog mjeseca pisala pismo unuci – nikad poslano, ali spremljeno u kutiju – kao svjedočanstvo trajne brige. Drugi je djed čuvao kalendar važnih datuma i slao čestitke, svjestan da možda neće doći do prave adrese. Treći je par nastavio obiteljske običaje nedjeljnog ručka, ostavljajući jedno prazno mjesto kao znak nade. Iako se takvi rituali mogu činiti malenima, za mnoge su oni način da se preživi još jedan dan u kojem otuđenje diktira uvjete.

Način 4: Slomljena slika pravednog svijeta

Posljednja tema tiče se promjene temeljnih uvjerenja. Mnogi su sudionici, prije same krize, vjerovali u „pravedni svijet” – da se dobro dobrim vraća, da istina ima težinu i da će strpljivost i korektnost na koncu biti prepoznate. Otuđenje je to uvjerenje snažno uzdrmalo. Kada se laži i manipulacije čine djelotvornijima od strpljenja i dijaloga, kada se pristojnost tumači kao slabost, a zabrinutost kao „miješanje”, tada se mijenja i pogled na ljude i institucije.

Jedna je baka opisala svoj obrat ovako:

Nekad sam vjerovala ljudima. Vjerovala sam da će se dobro vratiti i da će ljudi učiniti pravu stvar. To sam govorila djeci: budite čestiti, ne zaboravite vrijednosti. Ali kao da sam se probudila u drugom svijetu. Angažirali smo odvjetnika koji nam se sviđao – držao se korektnosti, bez blaćenja. Očito je to bila pogreška jer smo izgubili djecu, a snaha je izrekla strašne laži. Sada imamo drugog odvjetnika, „zmiju”. Varat će i lagati, i vjerojatno je to jedini put da dobijemo unuke natrag. Osobno mi se gadi, ali možda će uspjeti. (Baka, 72)

Ovakav lom vrijednosti nije nužno trajan, ali ostavlja trag. Neki su sudionici osjetili kako su postali sumnjičaviji, oprezniji, manje spremni na povjerenje. Drugi su prepoznali da im je, upravo usred svega, potreban čvrst unutarnji kompas – ne zato što „sustav radi”, nego zato što žele ostati ljudi kakvi su bili i kakve žele da ih unuci jednoga dana upoznaju. Otuđenje je, u toj perspektivi, iskušenje i karaktera i strpljenja.

Kako se iskustvo prelama kroz svakodnevicu

Kada se ove četiri teme promatraju zajedno, vidi se kako otuđenje zahvaća sve slojeve života baka i djedova – vrijeme, identitet, zdravlje i vrijednosti. U praksi to znači mnogo sitnih, ali snažnih posljedica: izbjegavanje trgovačkih centara vikendom jer su puni obitelji; oklijevanje da se ode na školske priredbe druge unučadi jer bi to probudilo neizdrživu tugu; sramežljivost u razgovoru s prijateljima kako se ne bi otvorila rana koju je teško zatvoriti. Dodatno, svaki administrativni korak – prikupljanje dokumentacije, dogovaranje termina, čekanje poziva – vraća osobe u vrtlog koji čini da otuđenje ispunjava mentalni prostor dan za danom.

Mnogi su opisali i emocionalnu dinamiku valova. Postoje dani nade, kada stigne vijest o mogućem posjetu ili kada odraslo dijete napravi pravni iskorak. I postoje dani pada, kada se dogovor izjalovi, kada se ročište odgodi ili kada prođe blagdanski stol bez dječjeg smijeha. U toj amplitudi ljudi traže načine stabilizacije – kratke šetnje, razgovore s prijateljem ili prijateljicom koji znaju slušati, terapijske susrete, duhovne prakse, male rutine. Otuđenje ne nestaje, ali postaje manje razorno ako se uspije ugraditi u ritam dana koji još uvijek ima mjesta i za druge odnose, za radost i za brigu o sebi.

Kada je riječ o odnosu s „ciljanim roditeljem”, odnos je obično blizak, ponekad i intenzivan. Bake i djedovi često pružaju logističku i emocionalnu potporu – od prevoženja na sastanke sa stručnjacima do čuvanja dokumentacije i bilježenja događaja. No tu se ponekad otvara i prostor za napetosti jer svaki član obitelji tuguje na svoj način. Odraslo dijete može tražiti akciju kad baka i djed žele predah, ili obratno. Otuđenje je kolektivno iskustvo, ali ritmovi oporavka i borbe često nisu usklađeni, pa su strpljenje i dogovor ključni kako bi obiteljska jezgra izdržala pritisak.

Dodatne perspektive o ulozi baka i djedova

Bake i djedovi u ovim pričama nisu periferni likovi, nego nositelji odnosa – čuvari obiteljskog pamćenja, jezika, recepata, pjesama, malih tajni. Kada otuđenje presiječe taj prijenos, prekida se nešto više od posjeta vikendom. Gubi se sloj kontinuiteta. Upravo zato, nekoliko sudionika naglasilo je važnost „otvorenih vrata” – ostaviti jasne, nenametljive signale da su tu, da su spremni i da ne odustaju. To može biti neutralno sačuvana igračka, album s fotografijama koji čeka, ili pisma koja će jednog dana, kada okolnosti dopuste, postati most. Otuđenje ne poništava pripadnost, ali je čini teško dostupnom; zato su ti tihi tragovi pripadnosti toliko važni.

U razgovorima se pojavljivala i jezična dimenzija. Neke su bake i djedovi navikli da ih unuci zovu posebnim nadimcima, da se sa svakim djetetom razvija vlastiti mali rječnik šala i doskočica. Kada kontakt stane, zastaje i taj jezik. Povratak kontaktu, ako do njega dođe, traži ponovno pronalaženje ritma. Ljudi opisuju kako tada biraju strpljiviji pristup – susrete u neutralnim prostorima, aktivnosti koje ne zahtijevaju težak razgovor, nego grade povjerenje kroz igru ili zajednički zadatak. Otuđenje je narušilo kontinuitet, ali ne i potencijal za novi zajednički jezik.

Sažeta mapa iskustva kroz četiri teme

5. Vrijeme: tri tokova – djetinjstvo, sustav, starost – rijetko teku zajedno; jaz se produbljuje ako se ne djeluje na vrijeme.
6. Vidljivost: bez formalnog statusa i bez prostora u narativu, bake i djedovi ostaju na margini, iako ih otuđenje duboko pogađa.
7. Svagdašnjica: od sna do posla, od navika do odnosa – sve se mijenja, a tijelo nosi teret produljenog stresa.
8. Uvjerenja: kada pravednost zakaže, nastaje vrijednosni potres; ljudi traže nove načine da ostanu vjerni sebi unatoč svemu.

U ovoj mapi nema lakih prečaca, ali postoji jasna nit – središnja uloga odnosa. Onaj tko je bio važan prije krize obično ostaje važan i u tišini razdvojenosti. Otuđenje može prekinuti kontakt, ali rijetko prekida brigu. U međuvremenu, bake i djedovi uče kako štititi vlastito zdravlje, kako ostaviti traga bez nametanja i kako održati obiteljske vrijednosti živima dok čekaju trenutak u kojem će se ponovno moći dijeliti s onima koji su im najvažniji.

Na kraju, valja se prisjetiti da svaka priča ima svoje nijanse. Neki su kontakti povremeni, drugi posve prekinuti; negdje postoje sramežljivi prozori prilike, drugdje zidovi koji zasad ne popuštaju. Ipak, kroz sve te nijanse provlači se isti nazivnik: otuđenje snažno mijenja živote baka i djedova, oblikuje njihove dane i noći te ih stavlja u položaj u kojem trebaju mnogo strpljenja, podrške i jasnih, smirenih koraka. U svakoj se toj priči nalazi i tih, gotovo nevidljiv optimizam – misao da će se vrata jednom ipak otvoriti, da će netko prepoznati nit koja nije pukla, nego je samo rastegnuta kroz vrijeme.

Fotografija: fizkes/Shutterstock