U ožujku 2020. godine, dok se ostatak svijeta zatvarao zbog pandemije, ja sam ušla u bolnicu. Godinu dana ranije, teško razdoblje obilježeno psihičkim slomom dovelo je do dijagnoze bipolarnog poremećaja tipa I, nakon desetljeća pogrešnog liječenja za depresiju i anksioznost. Odgovorila sam brzo na lijekove koji su me izvukli iz manične epizode, ali sam potom pala u dugotrajnu depresiju, koja me gotovo prikovala za krevet. Svakodnevne aktivnosti, poput tuširanja ili kratke šetnje, postale su mi nepremostiva prepreka.
Radila sam od kuće, što mi je omogućilo da neko vrijeme prikrivam ozbiljnost svog stanja. No, kad sam konačno izgubila posao zbog nemogućnosti rada, shvatila sam da mi je nužna intenzivnija psihijatrijska skrb. U psihijatrijskoj ustanovi za hitne slučajeve pristala sam na dobrovoljni smještaj, gdje god da se našao slobodan krevet.
Ono što sam doživjela više je podsjećalo na zatvor nego na dobrovoljnu hospitalizaciju. I nisam jedina s takvim iskustvom. Studija autorica Morgan C. Shields i Kelly A. Davis u časopisu Journal of Patient Experience otkrila je odgovore 510 bivših pacijenata bolničke psihijatrijske skrbi, a rezultati su pokazali deset ključnih područja koja zahtijevaju unapređenje. Upravo ta područja detaljno su opisana u nastavku.
Humana skrb
Bivši pacijenti često navode da su tijekom hospitalizacije bili tretirani kao zatvorenici ili objekti, bez empatije i razumijevanja. Kada mi je rečeno da su mi pronašli krevet u bolnici udaljenoj dva sata od mog doma, također sam doznala da moram biti prevezena u policijskom vozilu. Iako sam bila smirena i suradljiva, prevezli su me s lisicama na rukama i lancem oko struka, što je bilo izuzetno ponižavajuće iskustvo. Tijekom dugog puta pokušavala sam kontrolirati tjeskobu i paniku, razmišljajući o tome zašto se prema meni postupa kao prema osobi opasnoj po sebe ili druge, iako to nisam bila.
Individualizirani pristup
Prema iskustvima mnogih pacijenata, usluge koje su primali nisu bile prilagođene njihovom trenutnom stanju ni specifičnoj krizi. Većina grupnih terapija bila je općenita i površna, bez smislenog uključivanja i povezanosti s njihovim realnim potrebama. Osobno sam bila jedina osoba na odjelu s bipolarnim poremećajem, dok su svi ostali prolazili kroz apstinencijsku krizu zbog ovisnosti o alkoholu ili drogama. U takvom okruženju, teme razgovora na terapijama bile su uglavnom neprimjenjive na mene. Nedostatak slobodnih kreveta rezultirao je time da su se osobe s vrlo različitim psihijatrijskim dijagnozama smještale zajedno, što je paradoksalno poput situacije da su pacijenti s kardijalnim problemima i onkološki bolesnici smješteni u istu bolničku sobu i imaju istu grupnu terapiju.
Komunikacija
Pacijenti često svjedoče o nedostatku jasne komunikacije sa osobljem, posebno oko planiranog otpusta i trajanja boravka u bolnici. Tijekom mog boravka, iako sam bila na dobrovoljnom liječenju, osjećala sam se kao da sam prisilno zatvorena. Više dana nisam znala imam li pravo na izlazak kad to poželim. Tek nakon višestrukih upita, objašnjeno mi je da, čak i kao dobrovoljna pacijentica, mogu biti zadržana do 72 sata dok me psihijatar ne odobri za otpust. U nekim slučajevima, liječnici su mogli donijeti odluku o prisilnom zadržavanju, čime se gubi osjećaj kontrole i prava na vlastito zdravlje.
Empatija i razumijevanje
Puno pacijenata opisuje izostanak suosjećanja, poštovanja i ljubaznosti od strane osoblja, što uključuje i neprimjerene komentare te grubu komunikaciju. Postoji dobro poznata veza između kvalitetnog sna i psihičkog zdravlja, no unatoč tome osoblje je svake noći svakih 15-20 minuta ulazilo u sobe i svjetiljkama provjeravalo jesmo li živi, što je redovito remetilo san. Prigovori nisu dovodili do promjena, a mnogi su se osjećali nevidljivo i bespomoćno.
Cjelovita skrb o zdravlju
Pacijenti često ističu nedostatak pristupa osnovnim elementima zdravog života, poput boravka na otvorenom, zdrave prehrane, tjelesne aktivnosti i savjetovanja o zdravlju. Sobe su nerijetko bile mračne, bez svježeg zraka i pristupa dnevnom svjetlu, a hrana jednolična i nutritivno siromašna. U mnogim ustanovama nije bilo mogućnosti za vođene tjelesne aktivnosti, što je dokazano ključno za poboljšanje psihičkog zdravlja. Više o važnosti kretanja u psihijatrijskim ustanovama možete pronaći na stranici zdravlje.hr.
Fizička sigurnost
Mnogi ispitanici naglašavaju potrebu za boljom edukacijom osoblja o upravljanju kriznim situacijama i sukobima među pacijentima. U trenucima eskalacije, osoblje često nije imalo potrebne vještine za smirivanje situacije na nenasilan način. Događalo se da su konfliktni pacijenti ugrožavali druge, dok su neki doživjeli fizičko ili verbalno nasilje. Rijetko su postojali jasni protokoli ili preventivne mjere koje bi osigurale sigurnost svih prisutnih.
Poštivanje prava pacijenata
Česta je pritužba da se pacijente ne informira dovoljno o njihovim pravima, postupcima i mogućnostima žalbe. Osoblje bi nerijetko koristilo prijetnje produljenjem hospitalizacije kao sredstvo kontrole ponašanja ili bi pacijentima ograničavalo kontakte s vanjskim svijetom bez opravdanja. Transparentnost o pravima i pravnim postupcima gotovo je uvijek izostajala, a osjećaj nemoći bio je izražen. Detalje o pravima pacijenata u psihijatrijskim ustanovama moguće je pronaći na stranici hzzo.hr.
Uvjeti smještaja
Infrastruktura psihijatrijskih odjela često je neadekvatna, s problemima poput loše higijene, neudobnih kreveta, premalo pokrivača i općenito depresivne atmosfere. Neki pacijenti svjedoče o prisutnosti glodavaca, vlazi i općoj zapuštenosti prostora, što dodatno narušava njihovo psihičko stanje. Nedostatak privatnosti, prenapučenost i buka stvaraju dodatnu nelagodu te pogoršavaju simptome. Više o minimalnim standardima uvjeta smještaja može se pročitati na hzjz.hr.
Ravnopravnost i jednakost
Bivši pacijenti često ističu nejednako postupanje ovisno o spolu, dobi, socijalnom statusu ili dijagnozi. Diskriminacija je bila vidljiva u pristupu terapiji, izboru aktivnosti i generalnom odnosu osoblja. Osobe s invaliditetom ili pripadnici manjina češće su doživljavali marginalizaciju. Poticanje ravnopravnosti ključno je za uspješnu psihijatrijsku skrb i dugoročnu reintegraciju u društvo, što potvrđuju i smjernice na pravobranitelj.hr.
Povezanost bolničke i izvanbolničke skrbi
Izlazak iz bolničkog okruženja često je izazovan, posebice zbog slabe suradnje između bolnice i izvanbolničkih službi. Mnogi pacijenti nisu dobivali jasne upute ni podršku pri prelasku na ambulantno liječenje. Nedostatak koordinacije s izabranim liječnicima, socijalnim radnicima i psihoterapeutima dovodi do čestih povrata u bolnicu i osjećaja izgubljenosti. Poboljšanje ovog segmenta od presudne je važnosti za uspješnu rehabilitaciju i povratak u zajednicu.
Uloga obitelji i podrške iz okoline
Obitelj i bliska okolina ključan su faktor u oporavku nakon hospitalizacije, no često su izostavljeni iz procesa liječenja zbog ograničenih posjeta i nedovoljne komunikacije s osobljem. Pravovremeno uključivanje obitelji, informiranje i edukacija o daljnjim koracima može značajno povećati uspjeh liječenja. Važno je poticati otvoren dijalog između zdravstvenih djelatnika, pacijenata i njihovih obitelji, kao što preporučuje Poliklinika za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba.
Unatoč sve većoj potrebi za povećanjem broja bolničkih kreveta u psihijatriji, ova iskustva ukazuju na brojne nedostatke i izostanak prilagodbe potrebama samih pacijenata. Neosjetljivost, dehumanizacija i neuvažavanje iskustava korisnika mogu dodatno traumatizirati te obeshrabriti ljude u traženju pomoći. Kako bi psihijatrijska skrb bila doista učinkovita, nužno je kontinuirano pratiti povratne informacije pacijenata, razvijati nove pristupe i osigurati da skrb bude usmjerena na osobu i njezino dostojanstvo. Razvoj psihijatrijske skrbi mora uključivati integraciju novih metoda, bolju edukaciju osoblja i bolju povezanost s izvanbolničkim sustavima kako bi se zadovoljile stvarne potrebe ljudi u najranjivijim trenucima njihova života.
