U posljednje vrijeme, sve se češće postavlja pitanje koliko su prava i potrebe osoba s invaliditetom u Nizozemskoj uistinu prepoznata i zadovoljena. Povod za raspravu dao je nedavni izvještaj UN-a o pravima osoba s invaliditetom u Europi, s posebnim naglaskom na Nizozemsku. Ovaj izvještaj otvorio je mnoga važna pitanja i izazvao reakcije roditelja, stručnjaka i samih osoba s invaliditetom, ali i otkrio niz ozbiljnih propusta u pristupu društva prema ovoj osjetljivoj skupini građana.
Biti osoba s invaliditetom u Nizozemskoj često znači osjećati se kao građanin drugog reda. Dok Sjedinjene Američke Države imaju Zakon o Amerikancima s invaliditetom koji osigurava zaštitu prava i ravnopravnost, u Nizozemskoj i dalje ne postoje obvezujući zakoni koji jamče osobama s invaliditetom jednak pristup društvu. To se posebno odnosi na osobe s intelektualnim poteškoćama, čija je svakodnevica često obilježena izolacijom i nedostatkom razumijevanja. Prema iskustvima roditelja, sustav često pruža minimalnu podršku, a mnogo puta se događa da se djeca i odrasli s invaliditetom susreću s omalovažavanjem, neznanjem pa čak i odbacivanjem od strane profesionalaca, članova obitelji i susjeda.
Jedan od ključnih problema je odvojenost obrazovnog sustava. Djeca s intelektualnim poteškoćama u Nizozemskoj najčešće pohađaju posebne škole, gdje im se rijetko nudi mogućnost učenja prilagođena njihovim sposobnostima. Mnogo vremena provode u aktivnostima poput crtanja, gledanja televizije ili sudjelovanja u nekvalificiranim praksama poput čišćenja stadiona, umjesto da razvijaju svoje potencijale kroz adekvatne obrazovne programe. Pravo na obrazovanje osoba s intelektualnim teškoćama često ostaje samo mrtvo slovo na papiru, dok velik broj mladih ostaje kod kuće, bez prilike za razvoj i socijalizaciju.
Povijest pokazuje kako je u nizozemskom društvu često bilo sklonosti prema empirijskom razdvajanju i stigmatizaciji. U Amsterdamu i danas postoji Camperstraat, nazvana po Petrusu Camperu, anatomu iz 18. stoljeća čija su istraživanja na ljudskim lubanjama korištena za znanstveno opravdavanje rasnih hijerarhija. To podsjeća na riječi Fredericka Douglassa: “Što ako smo inferiorni? Je li to valjan razlog za oduzimanje naših najdražih prava?” (više o Douglassu na Britannica). Takav povijesni kontekst i danas utječe na način na koji se gleda na osobe s invaliditetom.
Izvještaj UN-a, na koji se ovih dana pozivaju brojni roditelji i stručnjaci, vrlo jasno ukazuje na nedostatak obrazovnih mogućnosti za osobe s intelektualnim poteškoćama. Na čak 34 mjesta spominje se ovaj problem, naglašavajući i nedostatak znanja stručnjaka o nevidljivim teškoćama i posljedično neadekvatnom pristupu. Prema Konvenciji UN-a o pravima osoba s invaliditetom, obrazovni sustav trebao bi biti inkluzivan, a nastavnici dodatno educirani za rad s djecom s posebnim potrebama, no u Nizozemskoj učitelji u specijalnim školama često imaju isto obrazovanje kao i učitelji u osnovnim školama te im ne treba dodatna obuka za rad s osobama s invaliditetom.
Kritike UN-a posebno su usmjerene na dualni obrazovni sustav, gdje su djeca s posebnim potrebama često izdvojena iz općeg školskog sustava, čime se dodatno povećava njihova izolacija. Poznati zagovaratelj prava osoba s invaliditetom Peter Vermuelen zagovara model u kojem se podrška, rehabilitacija i obrazovanje nude pod istim krovom, što možete detaljnije pročitati u intervjuu s Peterom Vermuelenom. Time bi se smanjila podjela i omogućila veća uključenost osoba s invaliditetom u zajednicu.
Razlika između Nizozemske i Sjedinjenih Američkih Država vidljiva je i u javnoj svijesti. U Americi je, primjerice, autizam prepoznat i prihvaćen, dok se u Nizozemskoj djeca koja nose zvučno izolirajuće slušalice često suočavaju sa začuđenim pogledima. U New Yorku su takva ponašanja automatski prepoznata i društvo odmah reagira inkluzivno. UN preporučuje Nizozemskoj provođenje kampanja kojima bi se podigla svijest o pravima i vrijednosti osoba s invaliditetom, no takve aktivnosti još uvijek nisu široko zastupljene u nizozemskom društvu.
Tijekom obilježavanja Tjedna osoba s invaliditetom, u Nizozemskoj gotovo da nema javnih događanja, dok se u Sjedinjenim Američkim Državama održavaju brojne manifestacije kojima se slavi različitost. To dodatno potvrđuje kako je tzv. “nizozemska tolerancija” često više okretanje glave od problema, umjesto iskrenog prihvaćanja i uključivanja. Više o globalnim aktivnostima za osobe s invaliditetom možete pronaći na stranicama Međunarodnog saveza za osobe s invaliditetom.
Nizozemski socijalni sustav poznat je po sigurnosnoj mreži, no ona često umjesto prava osigurava samo osnovnu egzistenciju, a ne omogućava osobama s invaliditetom da ravnopravno sudjeluju u društvu. UN izvještaji u pravilu dobivaju veliku pažnju nizozemske politike, ali ovaj izvještaj, iako vrlo jasan u kritikama, ostao je uglavnom ignoriran i medijski prešućen. To pokazuje koliko je potrebno dodatno raditi na podizanju svijesti o važnosti ravnopravnosti svih građana, neovisno o njihovim sposobnostima.
Nizozemska i cijela Europa nalaze se na prekretnici kada je riječ o odnosu prema osobama s invaliditetom. Potrebne su promjene u obrazovanju, zdravstvenoj skrbi i pristupu pravima. Inkluzija nije samo riječ, već praksa koja mora biti vidljiva u svakodnevnom životu svakog građanina. Samo tako društvo može osigurati istinsku ravnopravnost i omogućiti svima da ostvaruju svoje potencijale.
