Zašto nam šetnja šumom tako opušta misli? Zbog čega Amerikanci godišnje potroše čak 45 milijardi dolara na promatranje ptica? I što motivira gotovo 10 posto svjetske populacije da ove godine posjeti zoološki vrt ili akvarij? Poznati evolucijski biolog sa Sveučilišta Harvard Edward O. Wilson ponudio je odgovor — urođeni ljudski instinkt koji je nazvao biofilija.
U svojoj knjizi iz 1984. godine Biophilia: The Human Bond with Other Species, Wilson je tvrdio da naši pozitivni emocionalni odgovori na prirodu odražavaju urođenu i univerzalnu komponentu ljudske psihologije. Koncept biofilija snažno je odjeknuo u javnosti i utjecao na generacije urbanista i arhitekata, ali i znanstvenika širom svijeta. Od objave njegove knjige do danas, pojam biofilija citiran je više od 36.000 puta u znanstvenim publikacijama.
Ideja o biofiliji svakako ima težinu i u osobnom iskustvu mnogih ljudi. Prisjećam se svog djetinjstva u južnoj Floridi, gdje sam neprestano istraživao prirodu, lovio guštere i tražio zmije i žabe. U srednjoškolskim danima u New Jerseyju, soba mi je bila puna egzotičnih životinja, a fascinacija svijetom drugih vrsta pratila me cijeli život. Sve to govori o snažnoj privlačnosti koju priroda može izazvati, a biofilija možda nudi objašnjenje zašto je ta veza toliko snažna.
Preispitivanje biofilije?
Unatoč popularnosti, Wilsonova teorija o biofiliji ima i svoje kritičare. Znanstvenice Vanessa Woods i Melina Knuth s Duke Universityja nedavno su u časopisu Scientific American istaknule određene probleme s temeljnim idejama biofilije. Ako biofilija, odnosno ljubav prema prirodi, doista ima urođenu, univerzalnu osnovu, tada bi trebala biti prisutna kod svih ljudi, baš kao što su to sklonost za ples, jezik ili sisanje palca. No, iskustva i istraživanja pokazuju da to nije slučaj. Čak je i sam Wilson kasnije revidirao svoje mišljenje, istaknuvši 1993. godine da biofilija nije jedan instinkt, već kompleksan skup pravila učenja koja se mogu zasebno analizirati.
Woods i Knuth predlažu novi pogled na biofiliju, koji nazivaju Hipoteza reaktivnosti biofilije. Po njihovom mišljenju, biofilija je zapravo temperamentalna osobina, odnosno specifična privlačnost prema bioraznolikosti. Kao i kod ostalih psiholoških osobina, postoji širok spektar individualnih razlika u biofiliji, pri čemu većina ljudi pokazuje umjerenu razinu privlačnosti, dok su ekstremi rjeđi.
Razlike među pojedincima u ljubavi prema prirodi?
Ova teorija otvara važno pitanje: zašto su neki ljudi strastveni ljubitelji prirode, dok drugi nisu? Iako još uvijek nema mnogo istraživanja o toj temi, poznato je da različite osobe reagiraju vrlo različito na boravak u prirodnim i urbanim okruženjima. U jednom istraživanju na 650 mladih muškaraca utvrđeno je da je većina ispitanika imala nižu razinu stresa pri boravku u šumi, dok je njih 20 posto doživjelo višu razinu stresa u prirodi nego u gradu. Rezultati su pokazali da se odgovori na prirodu raspoređuju duž poznate Gaussove krivulje, što potvrđuje da postoji kontinuirani spektar sklonosti prema prirodi, a ne univerzalna urođena ljubav.
Istraživanja također pokazuju da naša povezanost s prirodom može ovisiti o ranom iskustvu. Djeca koja odrastaju okružena prirodom češće razvijaju snažnu biofiliju. Zanimljivo je da postoje i “super-njegovatelji”, kako ih naziva sociolog Arnold Arluke, a riječ je o djeci koja pokazuju iznimnu empatiju i brigu za životinje i prirodu. Kroz razgovore s djecom u kampovima usmjerenima na njegu životinja, Arluke je ustanovio da su mnoga od njih od najranije dobi bila opsjednuta prirodom i životinjama, a roditelji su često prepoznali i poticali taj interes kod djece.
Je li ljubav prema prirodi u našim genima?
Da biofilija doista ima genetsku osnovu, trebala bi biti stabilna tijekom života i barem djelomično nasljedna. Iako još nema dovoljno istraživanja koja bi precizno procijenila udio genetike i okoline u razvoju biofilije, postoje indicije da geni igraju određenu ulogu. Studije na blizancima pokazale su da geni utječu na mnoge aspekte osobnosti i ponašanja, uključujući ekstraverziju, neuroticizam, pa čak i sklonost posjedovanju kućnih ljubimaca. Na primjer, jedno britansko istraživanje provedeno na 1543 para blizanaca pokazalo je da genetika objašnjava gotovo polovicu varijacija u posjetama prirodnim parkovima, javnim vrtovima i općenitoj orijentaciji prema prirodi.
Ipak, teško je odvojiti utjecaj genetike od utjecaja okoline, budući da djeca rođena u obiteljima koje njeguju odnos prema prirodi češće i sama razvijaju snažnu biofiliju. Također, iskustva iz djetinjstva, poput provođenja vremena u prirodi, igre u šumi ili čestih izleta, snažno oblikuju kasniju povezanost s prirodom. Primjerice, portal National Geographic detaljno opisuje utjecaj svakodnevnog kontakta s prirodom na ljudsko zdravlje i emocionalno blagostanje. Sve više istraživanja potvrđuje da je kontakt s prirodom povezan s boljim mentalnim zdravljem i nižom razinom stresa, ali nisu svi ljudi jednako motivirani za boravak u prirodi.
Zanimljivo je da moderna tehnologija, urbanizacija i ubrzan način života često umanjuju našu svakodnevnu izloženost prirodi. U gradovima diljem svijeta razvijaju se inicijative za zeleniju infrastrukturu i jaču povezanost građana s prirodom, poput programa “Zeleni gradovi” koje promovira WWF Hrvatska. Ove inicijative imaju za cilj poboljšati kvalitetu života, ali i očuvati bioraznolikost te potaknuti biofiliju među urbanim stanovništvom.
Mjerenje biofilije
Teoretski, razvoj skale za mjerenje biofilije mogao bi otvoriti nova područja znanstvenog istraživanja. Pitanja poput: može li se biofilija kvantificirati kao jedinstvena osobina ili je riječ o skupu različitih komponenti, izuzetno su zanimljiva. Primjerice, postoji mogućnost da ljudi koji podržavaju zaštitu životinja i oni koji uživaju u lovu zapravo dijele visoke razine privlačnosti prema prirodi, premda s različitim motivacijama. Također, veza između biofilije i drugih životnih izbora, poput upisa na fakultete vezane uz ekologiju, izbora zanimanja ili mjesta stanovanja, može biti vrlo značajna.
Nadalje, iskustva iz djetinjstva i obiteljske vrijednosti snažno utječu na razvoj biofilije. Djeca koja su odrasla na selu ili u blizini prirodnih krajolika češće razvijaju duboku povezanost s prirodom, dok gradska djeca možda češće pokazuju indiferentnost. Ovakva saznanja korisna su i za oblikovanje obrazovnih politika. Primjerice, uvođenje više aktivnosti na otvorenom, izleta u prirodu i edukativnih programa može pozitivno utjecati na razvoj biofilije kod djece i mladih, što dugoročno donosi korist i za društvo i za okoliš. Više o tome može se pronaći na stranicama Zelene akcije.
S obzirom na sve veće klimatske izazove i gubitak bioraznolikosti, važnost biofilije postaje još izraženija. Ljudi koji osjećaju snažnu vezu s prirodom skloniji su zaštiti okoliša, održivim navikama i zalaganju za očuvanje prirodnih resursa. Zato se sve više stručnjaka zalaže za uključivanje biofilije u obrazovne i društvene politike. Na portalu Ekovjesnik moguće je pronaći niz članaka o važnosti prirode u urbanim sredinama te o ulozi biofilije u izgradnji zdravijih zajednica.
Biologija, psihologija i sociologija zajedno otkrivaju koliko je naša ljubav prema prirodi kompleksna i višeslojna. Dok je jasno da biofilija nije univerzalna ni isključivo genetski uvjetovana, jednako je jasno da su i geni i okoliš odgovorni za individualne razlike u privlačnosti prema prirodi. Osobe s izraženijom biofilijom često iskazuju više brige za očuvanje okoliša, češće volontiraju u projektima zaštite prirode, te sudjeluju u edukativnim i ekološkim akcijama, poput onih o kojima redovito izvještava Nature.
Na kraju, pitanje ostaje otvoreno: je li ljubav prema prirodi zaista ukorijenjena duboko u našoj genetici, ili se radi o složenoj interakciji naslijeđa i životnog iskustva? Najvjerojatnije je odgovor negdje između — neki od nas odmalena osjećaju neodoljivu privlačnost prema šumi, rijeci ili planini, dok će drugima priroda ostati tek udaljena kulisa svakodnevice. No, sigurno je da biofilija igra ključnu ulogu u povezivanju čovjeka i prirode te potiče očuvanje onoga što nam je svima zajedničko — našeg planeta.