Trenutni dijagnostički sustavi u psihijatriji temelje se na dugogodišnjim promatranjima, kliničkom iskustvu i statističkim analizama. U Sjedinjenim Američkim Državama koristi se DSM-5, najnovije izdanje priručnika za mentalno zdravlje, dok se na međunarodnoj razini koristi ICD-11, koji obuhvaća cjelokupnu medicinu, ali i odjeljak za psihijatriju. Iako postoje određene razlike između njih, primjerice izostavljanje kompleksnog posttraumatskog poremećaja u DSM-5 i priznavanje ovisnosti kao bolesti u ICD-11, ova dva sustava u velikoj se mjeri preklapaju. Unatoč dugotrajnoj kliničkoj uporabi, biologija psihijatrijskih poremećaja još uvijek nije u potpunosti razjašnjena, a trenutni politetički pristup ostaje dominantan u području psihijatrije.
Oba sustava predstavljaju kategorizaciju simptoma koja proizlazi iz više od stotinu godina kliničkog rada. Ipak, u osnovi ne odgovaraju na pitanje što uzrokuje psihijatrijske poremećaje niti kako biološki funkcioniraju – kako dolazi do njihovih pogoršanja, poboljšanja ili progresije. Ovakav pristup ne ulazi dublje u samu medicinsku srž poremećaja, već je usmjeren na prepoznavanje obrazaca simptoma koji često međusobno preklapaju.
Medicinsko razumijevanje psihijatrijskih poremećaja
Napredak u tehnologiji, informacijskim znanostima i računalnim alatima danas nas dovodi u poziciju da smo bliže istinskom medicinskom razumijevanju psihijatrijskih poremećaja. Razvoj ovog područja omogućuje sve detaljnije proučavanje odnosa između uma, mozga i tijela, te pomaže otkrivanju uzroka i načina kako oni mogu utjecati na prevenciju i liječenje poremećaja. Međutim, to ne znači da su svi uzroci mentalnih bolesti temeljeni isključivo na mozgu. Najčešće su poremećaji multifaktorski, uz složenu interakciju genetskih, okolišnih i dinamičkih čimbenika koji se mijenjaju kroz vrijeme.
Unatoč toj kompleksnosti, razumijevanje onoga što se događa unutar mozga predstavlja ključni dio slagalice u procesu dijagnoze psihijatrijskih poremećaja. Tijekom godina znanstvenici su pokušavali pronaći tzv. biotipove u psihijatriji – primjerice podtipove poremećaja raspoloženja ili korištenje složenih analiza velikih skupova podataka radi razumijevanja različitih mentalnih tipologija. Više o suvremenim istraživanjima biotipova u psihijatriji moguće je pronaći na [Nature](https://www.nature.com/articles/s41380-022-01534-6).
Jasno, empirijski utemeljen model omogućuje razvoj nužno potrebnih medicinskih testova za različite psihijatrijske poremećaje i bolji odabir tretmana. Danas ne postoje pravi testovi za poremećaje poput bipolarnog poremećaja, koji nerijetko ostaje nedijagnosticiran zbog sličnosti simptoma s velikom depresijom ili poremećajem pažnje/hiperaktivnosti. Ovakva preklapanja simptoma dodatno otežavaju dijagnozu, čineći je vrlo subjektivnom čak i uz primjenu najnaprednijih alata. Detaljnije o razlikama i izazovima u dijagnostici može se pročitati na [Psychiatry Online](https://ps.psychiatryonline.org/doi/full/10.1176/appi.ps.201900320).
Nova istraživanja biološki utemeljenih modela klasifikacije
U posljednje vrijeme Lett, Vaidya i Jia sa suradnicima (2025) objavili su “Framework for Brain-Derived Dimensions of Psychopathology” u časopisu JAMA Psychiatry. Autori ističu potrebu za boljim razumijevanjem neuroznanstvenih bioloških mehanizama – strukture mozga, njegove funkcije i povezanosti, odnosno mrežnih modela. Empirijski utemeljeni organizacijski sustav, odnosno nova nosologija za pristup složenim psihijatrijskim problemima, postaje neizbježan razvoj.
Njihovo istraživanje objedinilo je kliničke mjere i razne strategije snimanja mozga kako bi izveli biološki utemeljen model klasifikacije sa šest međusobno povezanih psihopatoloških domena. Koristili su podatke iz populacijskih i međuporemećajnih studija (IMAGEN i STRATIFY/ESTRA) gdje su snimanja mozga provedena kod sudionika u dobi od 14, 19 i 23 godine, uz psihološku procjenu u dobi od 16 godina. Uključeno je ukupno 1.003 sudionika, a pomoću SGCCA metode analizirani su odnosi između MRI podataka o strukturi, funkciji i povezanosti mozga u odnosu na kliničku evaluaciju koristeći standardizirane dijagnostičke alate.
Analiza je identificirala šest ključnih komponenti, odnosno najvažnije kanoničke psihopatološke elemente koji povezuju nalaze neuroimaginga s kliničkom procjenom temeljenom na Development and Well-Being Assessment (DAWBA) te Use Disorders Identification Test (AUDIT) upitniku. Nalazi snimanja mozga povezani su s različitim zadacima koje su sudionici rješavali tijekom skeniranja, poput zadatka zaustavljanja reakcije, zadatka s novčanom nagradom i zadatka prepoznavanja emocija na licima. Više o metodama neuroimaginga dostupno je na [Radiopaedia](https://radiopaedia.org/articles/functional-mri?lang=us).
Šest psihopatoloških dimenzija
Istraživači su definirali sljedeće psihopatološke domene: uzbuđenje i impulzivnost, depresivno raspoloženje i distres, emocionalna i bihevioralna disregulacija, stres patologija, poremećaji hranjenja te socijalna povučenost i izbjegavanje. Svaka od navedenih dimenzija pokazala je specifične uzorke kada su povezane s poznatim dijagnozama i rezultatima neuroimaginga. Na primjer, uzbuđenje i impulzivnost bili su snažno povezani sa simptomima bipolarnog poremećaja i s aktivnostima u prednjoparijetalnoj mreži, uključujući dorsolateralni prefrontalni korteks, prednji cingulat i donji parijetalni korteks. Depresivno raspoloženje i distres bili su povezani s drugačijim obrascima na zadacima i snimanjima, dok su ostale domene pokazale specifične kombinacije rezultata. Za više informacija o funkcijama pojedinih dijelova mozga može se pogledati [Harvard Brain Atlas](https://atlas.brain-map.org/).
Kliničke i neuroznanstvene implikacije
Iako ova otkrića ne predstavljaju potpunu alternativu postojećim dijagnostičkim modelima, čine važan korak prema povezivanju kliničkih modela s neurobiološkim podacima. Analize temeljene na ovakvim modelima omogućile bi korištenje snimanja mozga u kliničkoj praksi, gdje bi se tijekom mirovanja i specifičnih zadataka moglo generirati izvještaje o psihopatološkim profilima pojedinca, temeljenima na aktivnosti mozga, te povezati ih s tradicionalnim kliničkim dijagnozama. Saznajte više o primjeni funkcionalnog snimanja mozga u kliničkoj praksi na [Cleveland Clinic](https://my.clevelandclinic.org/health/diagnostics/22720-fmri-functional-magnetic-resonance-imaging).
U budućnosti se može zamisliti još jednostavnije snimanje mozga, u kombinaciji s dodatnim testiranjima poput psiholoških procjena ili laboratorijskih nalaza bioloških markera upale ili drugih sustavnih čimbenika koji mogu doprinijeti razvoju mentalnih bolesti. Kako napreduju računalne znanosti i mogućnosti analize velikih skupova podataka, integracija rezultata s online navikama, komunikacijom i svakodnevnim ponašanjima praćenim pomoću nosivih uređaja postaje realnost. Napredak u ovoj domeni može se pratiti na [Science Daily](https://www.sciencedaily.com/news/mind_brain/brain_imaging/).
Iako nije izvjesno kako će se budući dijagnostički modeli razvijati, trenutna istraživanja predstavljaju dokaz da ovakav pristup može donijeti rigorozan biološki okvir u razumijevanju psihijatrijskih poremećaja. Potrebno je dodatno potvrditi i usavršiti ove modele, ali buduće iteracije mogle bi pomoći u ponovnom sagledavanju postojećih dijagnostičkih sustava, ukorijeniti ih u neurobiologiji te ponuditi okvir za unaprjeđenje razumijevanja mentalnih bolesti. Hoće li do toga doći u području koje još uvijek obilježava izostanak konsenzusa, ostaje otvoreno pitanje.
