U javnim raspravama o politici često se čuje tvrdnja da jedna strana svoje političke suparnike smatra neinteligentnima, dok druga strana u njima vidi moralnu izopačenost. Takvo pojednostavljivanje zvuči uvjerljivo jer nudi brzu psihološku kartu za razumijevanje sukoba, ali ostavlja otvoreno pitanje kako u stvarnosti ljudi doživljavaju protivnici kada ocjenjuju motive, sposobnosti i karakter onih s druge strane ideološke crte.
Jedan poznat aforizam koji se često prepričava, pripisan Charlesu Krauthammeru, sažima ovu ideju u jednu rečenicu: konzervativci navodno misle da su liberali glupi, a liberali navodno misle da su konzervativci zli. Takav način razmišljanja doista se prelijeva u popularni diskurs. Komentatori koji naginju desno često naglašavaju naivnost i neupućenost progresivnih politika, dok glasovi s lijevog spektra često ističu navodnu nemoralnost, okrutnost ili društvenu štetu konzervativnih stavova. U takvom okruženju protivnici postaju karikature, a rasprava se pretvara u natjecanje etiketa.
Ipak, do nedavno je bilo relativno malo empirijskih podataka koji bi izravno provjerili koliko je ova poslovica točna. Postoje istraživanja koja pokazuju da liberali i konzervativci u prosjeku oslanjaju svoje prosudbe na različite skupove moralnih intuicija, ali radova koji se bave time kako jedni druge percipiraju, što im pripisuju i na temelju čega ih procjenjuju bilo je manje nego što bi se očekivalo s obzirom na intenzitet političke polarizacije. Taj nedostatak u literaturi pokušao je adresirati tim koji je vodila Rachel Hartman, doktorandica na Sveučilištu Sjeverne Karoline u Chapel Hillu.
Kroz četiri istraživanja tim je ispitao više od 1.600 Amerikanaca kako bi bolje razumio na koji način sudionici doživljavaju politički suprotstavljenu skupinu. Hartman je pritom naglasila motivaciju koja stoji iza projekta: željela je steći jasniji uvid u to kako stranački pristaše razmišljaju jedni o drugima, jer se u javnosti često može čuti da je netko s druge strane „ili glup ili zao” kada kaže ili učini nešto s čime se ne slažemo. Pitanje je, međutim, što ljudi češće biraju kao objašnjenje – i koje posljedice ima takav izbor za odnose među protivnici.
U prvom istraživanju tim je promatrao procjene članova suprotne skupine kod uzorka od 531 liberalnog i konzervativnog sudionika. Ključno je bilo razlikovati dvije odvojene dimenzije: (1) procjenu neinteligencije i (2) procjenu nemoralnosti. Drugim riječima, istraživači nisu pretpostavili da je negativan stav prema drugoj strani jedna jedinstvena emocija ili opći „minus”, nego su htjeli vidjeti razdvajaju li ispitanici ove dvije vrste prosudbi. Rezultat je bio jasan: sudionici su doista razlikovali neinteligenciju od nemoralnosti. To znači da protivnici nisu bili „samo loši” u generičkom smislu, nego su bili negativno ocjenjivani kroz specifične, različite kategorije.
Još zanimljivije, nalaz je bio suprotan poznatoj maksimi. Umjesto da jedna strana primarno vidi drugu kao neinteligentnu, a druga strana primarno vidi prvu kao nemoralnu, obje skupine su suprotnu stranu u prosjeku ocjenjivale više kao neinteligentnu nego kao nemoralnu. Drugim riječima, u prosjeku protivnici su češće doživljeni kao „glupi” nego kao „zli”, bez obzira na političku orijentaciju procjenjivača.
Takav nalaz sam po sebi ne bi bio uvjerljiv kada bi se pojavio samo jednom, na jednom uzorku i u jednom kontekstu. Zato je važno što su istraživači isti obrazac potom ponovili na uzorku od 404 birača iz Sjeverne Karoline te na nacionalno reprezentativnom uzorku od gotovo 650 sudionika. Ponavljanje istog rezultata kroz više uzoraka u socijalnoj psihologiji obično se smatra dobrim početkom za zaključak da nalaz nije slučajnost ili artefakt jedne specifične ankete. U ovom slučaju, protivnici su u različitim uzorcima dosljedno procjenjivani kao manje inteligentni u odnosu na to koliko su procjenjivani kao nemoralni.
Hartman je u sažimanju rezultata istaknula dvije poruke. Prvo, stranački pristaše u prosjeku smatraju da je „druga strana” više neinteligentna nego zla. Drugo, demokrati i republikanci su iznenađujuće slični u načinu na koji procjenjuju političke suparnike. Sličnost u obrascu ne znači da nema razlika u intenzitetu ili u temama koje izazivaju najviše emocija, ali sugerira da se temeljna struktura prosudbi ponavlja: protivnici se u prosjeku češće degradiraju kroz kompetenciju nego kroz moral.
Ipak, Hartman je pritom upozorila da „nije nužno dobra vijest” ako ljudi ne vide drugu stranu kao zlu. Ako se druga strana doživljava kao neinteligentna, to i dalje može biti snažno poniženje koje blokira dijalog. U tom kontekstu spomenula je izreku poznatu kao Hanlon’s razor, koja se često parafrazira kao savjet da ne pripisujemo zloću onome što se može objasniti glupošću. Hartman se s takvim okvirom nije složila jer, kako navodi, postavlja lažnu dilemu: kao da su jedine opcije koje imamo pri tumačenju nečijeg postupka ili zloba ili glupost. U praksi, protivnici mogu djelovati iz mješavine vrijednosti, interesa, identiteta, informacija kojima raspolažu i socijalnih pritisaka, pa je binarna podjela često pregruba.
U nastavku je ponudila i konstruktivniju alternativu: pokušaj da se suprotna strana „steel-man” – odnosno da se oblikuje i izrazi najsnažnija moguća verzija argumenta protivnika. Takav pristup ne znači slaganje niti odustajanje od vlastitih stavova; znači priznati da protivnici mogu imati koherentne razloge i da njihove pozicije ponekad proizlaze iz legitimnih briga, čak i kada su zaključci pogrešni ili neželjeni. U političkom sukobu takva disciplina može djelovati kontraintuitivno jer se doživljava kao davanje „municije” drugoj strani, no upravo zato ima potencijal sniziti razinu demonizacije.
Sam proces steel-manning može biti težak – osobito zato što razmatranje snage argumenta druge skupine može izazvati nelagodu, narušiti osjećaj pripadnosti vlastitoj strani ili otvoriti mogućnost da smo u nečemu pogriješili. U praksi, ljudi se često oslanjaju na kratice: pripisuju motive, pretpostavljaju neznanje, pojednostavljuju kontekst i time brže dolaze do emocionalno zadovoljavajućeg zaključka. U takvom obrascu protivnici služe kao „negativni identitet”, alat kojim učvršćujemo vlastitu sliku o tome tko smo. Hartman, međutim, smatra da je steel-manning u većini slučajeva izvediv i da bi češća primjena vjerojatno smanjila znatan dio stranačke netrpeljivosti.
Važan dio priče nije samo kako mi vidimo drugu stranu, nego i kako pretpostavljamo da druga strana vidi nas. Istraživači su u završnom istraživanju analizirali takozvane meta-perceptions – procjene o tome kako nas doživljava vanjska skupina. Ta dimenzija je ključna jer ponašanje u sukobu često određuje ono što mislimo da druga strana misli o nama. Ako očekujemo da nas protivnici smatraju neinteligentnima ili nemoralnima, veća je vjerojatnost da ćemo se braniti, napadati, zatvarati ili unaprijed odbaciti komunikaciju.
Rezultati su pokazali da su ljudi uglavnom prilično točni u procjeni da ih suprotna skupina u prosjeku vidi više kao neinteligentne nego kao nemoralne. Drugim riječima, sudionici su dobro „pogodili” smjer prosudbe. No istodobno se pojavio i obrazac pretjerivanja: ispitanici su precjenjivali koliko ih druga strana vidi kao neinteligentne. Taj detalj je praktično važan jer sugerira da percepcija prijetnje nije samo proizvod onoga što druga strana stvarno misli, nego i naših očekivanja, interpretacija i selektivnog prisjećanja najgorih primjera. U tom prostoru nastaje spirala u kojoj protivnici postaju još udaljeniji nego što bi morali biti.
Da bi se razumjelo zašto se neinteligencija pojavljuje kao dominantna etiketa, korisno je razmotriti kako ljudi u svakodnevici procjenjuju tuđe ponašanje. Procjena „glup je” često je brza i štedi kognitivni napor: ne zahtijeva analizu vrijednosnih sustava, interesa ili složenih uzroka. Istodobno je i društveno „sigurnija” od optužbe za zloću jer dopušta dozu paternalizma: protivnici su „zabludjeli” i „ne razumiju”, što ostavlja prostor da se sebe vidi kao razumnog i informiranog. No baš ta navodna „blaža” osuda može biti podjednako dehumanizirajuća, jer implicitno poručuje da druga strana nije sposobna za racionalnu raspravu.
U političkoj komunikaciji takav obrazac ima nekoliko tipičnih posljedica. Kada se pretpostavi da su protivnici neinteligentni, tada se i njihove argumente češće odbacuje bez provjere, a umjesto rasprave o sadržaju prelazi se na podsmijeh ili patroniziranje. Također se lakše opravdava zaobilaženje dijaloga: zašto pregovarati s nekim tko „ne može shvatiti”? Nadalje, neinteligencija kao etiketa potiče izgradnju „informacijskih mjehurića” jer se suprotne izvore unaprijed smatra bezvrijednima. U svakom od ovih koraka protivnici postaju sve apstraktniji, a konkretni ljudi se zamjenjuju stereotipima.
Istodobno, činjenica da se nemoralnost u prosjeku pripisuje manje nego neinteligencija ne znači da moralne osude ne postoje. U mnogim raspravama moralne etikete se aktiviraju oko specifičnih tema – primjerice kada se raspravlja o pravima, sigurnosti, pravednosti ili lojalnosti grupi. Ono što istraživanje implicira jest da, kada ljude pitate općenito o drugoj strani, prosječna procjena ide više prema kompetenciji nego prema moralnom karakteru. To je važna distinkcija jer pokazuje da protivnici nisu nužno doživljeni kao inherentno „pokvareni”, nego kao „nesposobni” – što zahtijeva drugačije intervencije ako je cilj smanjiti polarizaciju.
Jedan od praktičnih smjerova koje ovakvi nalazi otvaraju jest fokus na ispravljanje krivih pretpostavki o tome kako nas druga strana vidi. Ako ljudi sustavno pretjeruju u očekivanju da ih suprotni tabor smatra neinteligentnima, tada bi i mala korekcija očekivanja mogla smanjiti obrambeni stav i otvoriti više prostora za normalnu razmjenu argumenata. To ne znači ignorirati stvarne uvrede ili ekstremne poruke, nego razlikovati glasne primjere od prosjeka. U suprotnom, protivnici ostaju zarobljeni u projekciji najgorih namjera i najgorih procjena.
Hartman i suradnici također su naznačili interes za buduća istraživanja koja bi ciljala „mostove” preko stranačkih podjela. Pritom je istaknuto da postoje brojni načini na koje možemo misliti o drugima, uključujući i pozitivne. Istraživači – kao i ljudi općenito – često se koncentriraju na negativno, što sužava perspektivu i otežava bilježenje informacija koje bi mogle ponuditi drugačiji pogled. Ako se istraživački fokus proširi, moguće je bolje razumjeti kada protivnici doživljavaju jedni druge kao dobronamjerne, kompetentne ili barem razumno motivirane, te koje okolnosti potiču takve procjene.
Rad je već objavljen u znanstvenoj literaturi, no u dostavljenom sažetku nije naveden naziv časopisa.
