Neka posve uobičajena pseća ponašanja mogu vašeg psa dovesti u problem. U ovom slučaju problem je CTVT – vrsta raka koja se može prenijeti s psa na psa čak i tijekom “pozdrava” na pseći način, kada se psi međusobno njuškaju i ližu.
Prenosivi oblici raka šire se među jedinkama stvarnim prijenosom živih tumorskih stanica. Takve su bolesti u prirodi iznimno rijetke i poznata su samo tri prenosiva raka. Jedan se pojavljuje kod morskih mekušaca, primjerice kod pojedinih vrsta školjki i dagnji. Drugi je zabilježen kod tasmanskog vraga. Nažalost, treći se pojavljuje kod domaćih pasa i naziva se prenosivi venerični tumor pasa, poznat kao CTVT.
CTVT ima jasnu ponašajnu komponentu jer se najčešće širi prijenosom stanica među psima tijekom parenja. Kao što i naziv sugerira, može uzrokovati tumore na vanjskim spolnim organima i mužjaka i ženki. Međutim, ova bolest može zahvatiti i druga područja tijela – osobito nos i usta – a u takvim slučajevima put prijenosa često je jednostavno njuškanje ili lizanje, baš kao u uobičajenim pozdravnim ponašanjima među psima. Dodatno, noviji podaci upućuju na to da su mužjaci znatno osjetljiviji na CTVT u području nosa i usta.
Neobična bolest
U mnogim aspektima povijest CTVT-a doista je jedinstvena. Hipoteza koju su istraživači razvili jest da je prije otprilike 11.000 godina u južnoj Aziji jedan pas razvio ovaj oblik raka – moguće iz jedne jedine mutirane stanice koja se potom proširila kroz tijelo. Umjesto da tumorske stanice nestanu smrću tog psa, one su se prenijele na druge pse kroz spolno ponašanje ili čak kroz njuškanje i lizanje. Od tamo se CTVT proširio širom svijeta, a najviše se koncentrirao u zemljama i regijama u kojima se psi većinom slobodno kreću bez stalnog nadzora.
Takav obrazac ima smisla jer slobodno kretanje povećava broj susreta među psima, a time i učestalost kontakta sluznica, kože i sekreta. U okruženjima u kojima su psi često u skupinama, gdje postoji manje kontrolirano parenje i gdje su česti kratki, ali učestali kontakti, tumorske stanice CTVT-a imaju više prilika “preći” na novog domaćina. S uvozom pasa iz tih područja bolest se postupno počela pojavljivati i u zapadnijim zemljama u kojima su psi u pravilu držani pod većom kontrolom, često na povodcu i uz redovitiji veterinarski nadzor.
Važno je razumjeti što CTVT čini posebnom pojavom. Kod većine karcinoma stanice su dio tijela jedinke u kojoj su nastale. Kod CTVT-a, međutim, temelj prijenosa nije virus ili bakterija, nego sama tumorska stanica kao “živi presadak”. Ona se prenosi s jedne životinje na drugu i nastavlja rasti u novom domaćinu. Upravo zato CTVT izaziva toliko interesa – riječ je o raku koji se ponaša poput zarazne bolesti, ali bez klasičnog uzročnika poput mikroba.
U praksi to znači da je rizik vezan uz ponašanja koja omogućuju prijenos stanica: kontakt genitalnog područja, lizanje, njuškanje i kontakt sluznica nosa i usta. Iako su genitalni tumori najpoznatiji oblik CTVT-a, tumori u nosu i ustima posebno su relevantni kada se govori o prijenosu “pozdravom”, jer se uobičajeno njuškanje može pretvoriti u put ulaska tumorskih stanica u sluznicu.
Potraga za rakom koji ulazi kroz nos
Tim istraživača koji je vodila Andrea Strakova sa Sveučilišta u Cambridgeu, s Odjela za veterinarsku medicinu, odlučio je analizirati pojavu CTVT-a isključivo u području usta i nosa pasa – upravo zato što su to slučajevi koji se najvjerojatnije prenose jednostavnim njuškanjem. Istraživanje je obuhvatilo dvije odvojene studije. U prvoj su podaci prikupljani između 2009. i 2020. uz sudjelovanje više od 100 veterinara, često u sklopu masovnih klinika za sterilizaciju i kastraciju, raspoređenih u 59 zemalja.
Rezultat je bila glavna baza podataka s 1.916 pasa s potvrđenim CTVT-om. Od tog broja, nešto manje od 2 posto imalo je CTVT ograničen na usta i nos. Već tu se vidi da je takav oblik rjeđi od “klasičnog” genitalnog oblika, ali upravo je zato znanstveno zanimljiv – jer ukazuje na put prijenosa koji se može dogoditi u svakodnevnim kontaktima među psima, bez parenja. U toj točki istraživače je dočekalo iznenađenje: od svih pasa s CTVT-om u ustima ili nosu, čak 84 posto bili su mužjaci.
Kako bi se takav nalaz pravilno protumačio, treba razlikovati dvije razine pitanja. Prva je bihevioralna – što psi doista rade kada se susretnu. Druga je biološka – što se događa kada tumorska stanica dođe u dodir sa sluznicom nosa ili usta. U bihevioralnom smislu, pozdrav među psima često uključuje njuškanje analnog i genitalnog područja, a nerijetko i kratko lizanje. Ako je drugi pas nositelj CTVT-a, stanice se mogu nalaziti na površini tumora ili u sekretima te potencijalno završiti na sluznici psa koji njuška.
U biološkom smislu, sluznice nosa i usta osjetljiva su tkiva. Ona su vlažna, često mikroskopski oštećena, te imaju izravan kontakt s okolinom. To ne znači da će se CTVT “lako” primiti u svakom susretu, ali objašnjava zašto je njuškanje vjerodostojan put prijenosa CTVT-a u određenim okolnostima, osobito kada su kontakti učestali i kada postoji izravan dodir s tumorskim tkivom ili iscjetkom.
U prvoj studiji, zbog velike geografske širine i raznolikih uvjeta držanja pasa, baza podataka je omogućila uvid u obrazac koji bi inače bio teško uočljiv. U regijama s većim udjelom slobodno krećućih pasa očekuje se veći broj kontakata i veći ukupni broj slučajeva CTVT-a. No specifično pitanje ove analize bilo je usmjereno na lokaciju tumora – nos i usta – kako bi se izolirao potencijalni utjecaj njuškanja kao načina prijenosa CTVT-a.
Otkriće povezano sa spolom
U priopćenju za javnost Strakova je izjavila: “Otkrili smo da je vrlo značajan udio tumora prenosivog psećeg raka u nosu i ustima bio u mužjaka.” To je zapravo blago formulirano, jer je samo 16 posto prikupljenih slučajeva CTVT-a u nosu ili ustima uključivalo ženke. U objašnjenju je dodala: “Mislimo da je to zato što mužjaci mogu imati sklonost njuškanju ili lizanju genitalija ženki, u odnosu na obrnuto.”
Takav zaključak je razuman jer brojna opažanja u ponašanju pasa upućuju na to da su mužjaci često snažnije usmjereni na mirisne podražaje povezane s reprodukcijom. U tipičnim društvenim situacijama mužjaci “provjeravaju” receptivnost ženke njuškanjem i lizanjem genitalnog područja – gdje su prisutni mirisi i kemijski signali koji nose informacije o spolnom statusu. Ako ženka ima CTVT na genitalnom području, povećava se vjerojatnost da će mužjak doći u kontakt s tumorskim stanicama i zatim ih udahnuti ili prenijeti na sluznicu usta.
Ipak, razlika između mužjaka i ženki bila je toliko velika da su istraživači smatrali potrebnim provesti dodatnu provjeru nalaza. Time su izbjegli najčešću zamku u interpretaciji – da se jedan skup podataka precijeni bez neovisne potvrde. Zato su proveli drugu studiju u obliku pregleda literature. Pretraživali su objavljene slučajeve CTVT-a u nosu ili ustima u znanstvenim časopisima, koristeći baze PubMed i Google Scholar.
Pronašli su 65 slučajeva koji su odgovarali njihovim kriterijima. Rezultati su potvrdili obrazac iz glavne studije: i u objavljenim izvještajima većina slučajeva – 82 posto – bila je u mužjaka. Time je argument postao znatno čvršći, jer su dva neovisna izvora podataka, s različitim metodama prikupljanja, pokazala vrlo sličan omjer spolova u slučajevima CTVT-a u nosu i ustima.
To znači da su u prvoj studiji izgledi da mužjak dobije CTVT bili pet puta veći nego kod ženke, a u drugoj studiji, temeljenoj na već objavljenoj literaturi, osjetljivost mužjaka bila je nešto više od četiri puta veća nego kod ženki. Iako mužjaci čine uvjerljivu većinu oboljelih u ovoj specifičnoj lokalizaciji CTVT-a, ženke nisu imune. Autori navode da iz toga slijedi kako ženke također sudjeluju u ponašanjima prijenosa – uključujući njuškanje i lizanje genitalija mužjaka ili drugih ženki – ali možda rjeđe nego mužjaci.
Za vlasnike je korisno razumjeti praktičnu implikaciju ovih nalaza. Ne radi se o tome da je CTVT “muška bolest”, nego da se određena ponašanja koja povećavaju izloženost tumoru u genitalnom području češće viđaju kod mužjaka, osobito u populacijama s većim udjelom nekastriranih jedinki i slobodnog kretanja. Kada se CTVT prenese na sluznicu nosa ili usta, tumor se može razvijati na mjestima koja vlasnici često uoče tek kasnije – primjerice kao krvarenje iz nosa, neugodan zadah, promjene u apetitu ili vidljivu masu u usnoj šupljini.
Istodobno, treba ostati precizan: sama činjenica da psi njuškaju ne znači automatski da će doći do prijenosa CTVT-a. Da bi se prijenos dogodio, moraju postojati žive tumorske stanice dostupne za prijenos, prikladan kontakt i okolnosti koje omogućuju da se te stanice “prime” na sluznici novog psa. No u populacijama gdje je CTVT prisutan, upravo rutinski kontakti – njuškanje, lizanje, kratki bliski susreti – mogu biti dovoljni da održavaju bolest u opticaju.
U kontekstu kontrole bolesti, ovo je važna točka: ako se CTVT u zajednici prepoznaje i liječi, smanjuje se “rezervoar” tumorskih stanica koje se mogu prenijeti. Ako se CTVT ne prepoznaje, psi s tumorima mogu mjesecima nastavljati uobičajene kontakte s drugim psima, a time i širiti CTVT, uključujući i slučajeve gdje se bolest manifestira u nosu i ustima. Zbog toga su rani pregled i veterinarska dijagnostika ključni u sredinama s povećanim rizikom.
Dijagnostički, veterinar će uz klinički pregled često posegnuti za citologijom ili drugim metodama potvrde kako bi se razlučilo je li riječ o CTVT-u ili nekoj drugoj promjeni. Ovisno o lokalizaciji, pregled može uključivati procjenu usne šupljine, nosnih prolaza i okolnih struktura. Budući da CTVT može zahvatiti različita mjesta, pogrešno pripisivanje simptoma “običnoj infekciji” može odgoditi terapiju, osobito kada su promjene u nosu ili ustima manje vidljive vlasniku.
Bez panike
Kada vlasnici vide ovakve rezultate, dio njih može pretjerano reagirati i pokušati odmah zaustaviti psa čim pokuša uobičajeno pseće pozdravno ponašanje pri susretu s drugim psom. Uostalom, takvi pozdravi često uključuju međusobno njuškanje genitalnog područja. Ipak, u zapadnom svijetu CTVT je i dalje relativno neuobičajen, a dobra je vijest da je – uz ispravnu dijagnozu – liječenje vrlo učinkovito. Kemoterapija lijekom Vincristine u pravilu dovodi do oporavka većine zaraženih pasa.
Praktično upravljanje rizikom može biti razumno, osobito ako živite ili putujete u područja gdje je CTVT češći, ili ako je vaš pas u čestom kontaktu s nepoznatim, slobodno krećućim psima. To ne mora značiti potpuno ukidanje socijalnih kontakata, nego promišljeno upravljanje situacijama s povećanom vjerojatnošću prijenosa CTVT-a. Na primjer, dugotrajno intenzivno njuškanje genitalnog područja nepoznatih pasa, osobito ako su vidljive promjene, iscjedak ili krvarenje, može biti signal za prekid kontakta i izbjegavanje daljnjeg približavanja.
Jednako je važno zadržati racionalan okvir: CTVT se ne prenosi “zrakom” u uobičajenom smislu, niti se pojavljuje samo zato što je pas prošao pored drugog psa. Prijenos CTVT-a zahtijeva stvaran prijenos živih tumorskih stanica i najčešće uključuje bliski kontakt. Stoga je najkorisnije usmjeriti pažnju na prepoznavanje sumnjivih znakova kod vlastitog psa i kod pasa s kojima dolazi u kontakt, te na pravovremenu veterinarsku obradu ako se pojave promjene u genitalnom području, nosu ili ustima.
U sredinama gdje se CTVT pojavljuje, veterinarski programi sterilizacije i kastracije često imaju dodatnu, neizravnu korist jer smanjuju nekontrolirano parenje i posljedično smanjuju prilike za prijenos CTVT-a. No čak i tada, ostaje put prijenosa kroz njuškanje i lizanje. Upravo zato nalazi o CTVT-u u nosu i ustima nisu samo akademska zanimljivost, nego podsjetnik da “normalno” ponašanje može postati put prijenosa kada je bolest prisutna u populaciji.
Ako se kod psa sumnja na CTVT, korisno je imati na umu da lokalizacija u nosu ili ustima može mijenjati simptome. Umjesto vidljive izrasline na genitalijama, vlasnik može primijetiti krv u slini, poteškoće pri žvakanju, neugodan miris iz usta, kihanje, iscjedak iz nosa ili povremeno krvarenje iz nosnica. Takvi znakovi nisu specifični samo za CTVT, ali su dovoljan razlog za pregled – osobito ako je pas imao učestale bliske kontakte s drugim psima.
Autorska prava: SC Psychological Enterprises Ltd. Ne smije se ponovno tiskati ili objavljivati bez dopuštenja.
